40 Nije bilo dovoljno

Pluća su mi bolna,

zdravlja više nemam,

jer su sasvim blizu

moji zadnji dani.

Živjeću još danas,

a možda i sutra,

a onda, zauvijek

zbogom moj živote.

                 3. februar 1995.

Nije meni žao

bijednoga života,

jer ja sreće nikad

osjetio nisam.

Samo bol i patnja,

gorke suze lio;

u životu svome

srećan nisam bio.

    /Dragiša Nedović/

            Treći dan dolazi vozilo iz bolnice. Ovaj put i s vijestima koje smo čekali. Neka je baba umrla, i konačno se jedan krevet oslobodio.

U bolnici radi Eko Mehić, Mufov poznanik i dobar prijatelj. Po specijalnosti je pneumoftiziolog, ono što se meni desilo može biti blisko domenu njegove specijalnosti te se i s te strane svojski trudio pomoći mi.

Problem je što ja od početka nisam bio od koristi. Jesam ponovio sve što me dopratilo do Jablanice, ali to nije bilo dovoljno da bi se uspostavila dijagnoza. Posebno što sam ja i dalje pokušavao sve pripisati grahu, iako nisam smio ni sumnjati u kuharice, niti da sam naglo postao alergičan. Činjenica je da se niko drugi nije žalio, kao i da ja, poslije toga graha, ništa drugo nisam mogao okusiti.

To je razlog da je hitna pozvana, a kako sam se već ujutro jedva kretao. Primio sam tada prvu infuziju, kao lijek dok se dijagnoza uspostavi.

Moje se zdravstveno stanje nije poboljšavalo te je vozilo nastavilo dolaziti, dva puta dnevno. Dok se evo, jedan krevet nije oslobodio.

                                    ***

Mala sobica, s ukupno šest kreveta. Gdje se vidi da su dva ubačena, zbog rata, prebukiranosti. A nije mi promaklo ni to da su i hodnici, i neke druge prostorije preuređeni.                                  

Krevet, bolnički. I posteljina. I natkasna, iako svoju dijelim s još jednim. 
Soba jeste prebukirana, ali nije tijesna. Bolesniku ne može biti, dovoljan mu je taj krevet. Takav kakav je, toliko širok da se na njemu može okrenuti. A prolaz između kreveta toliki da jedan može mirno otšetati do toaleta. Više od jednog ne moramo nikada ni ići.

Ja, najrađe ne bih nikako. Jedva odem. Odgurujem se od ivice kreveta. Do izlaza iz sobe. Onda, uz pomoć zidova hodnika.

Tamo, ide obavezan susret s ogledalom. Mogu pratiti kako mršavim.

Povratak u sobu znači odmah ponovno spuštanje u krevet. Bolnički, bijeli, i čist, komotan, ali dakako tjeskoban. Duši.

Stigneš još upoznati druge bolesnike, ranjenike. Ima ih kojima je gore, pa i tebi teže. Njih pitaš šta im je, u šta su ranjeni, svi znaju fino reći, jedino ja sliježem ramenima, objašnjavam kako mi nije ništa, kako me ništa ne boli, a tu sam jer ne mogu ništa ni pojesti ni popiti.

Probam ja sve što mi se donese, a Mufo donosi sve što nam pada na pamet da bih mogao zadržati u sebi. Razne supe, mlijeka, čajeve, sokove. Ništa ne zadržavam.

                                    ***

Iz dana u dan sve kraće. Par kapi popijenih, i poriv za povraćanje. Povraćam infuziju. I tako, mršavim. Slabim.

Ali, živ sam. I konačno, s makar polovičnom dijagnozom. Kolabirao sam. Izgubio tečnost. Uzrok je i dalje nepoznat. Doktorima. Meni, i nije.

U vezi s tim sam bio u pravu. Samo sam trebao malo više otići unazad. 
Sve je, ipak, krenulo od Treskavice. I njenih minusa. Protiv kojih smo se borili utopljavanjem. Tanke i debele majice, pa košulja, džemper ili prsluk, i jakna. I onda, nagla promjena. Zenički plusevi bi bili ugodni, da nisu došli odmah poslije Treskavice. Bolje rečeno, da sam ja o tome vodio računa.

A nisam. Bez obzira što je moje ponašanje u Zenici, i na putu ovamo, bilo uobičajeno. Jer sam to i takvo ponašanje trebao prilagoditi okolnostima. Svakoj bolesti preventiva je najbolji lijek. Znam, i znao sam to, ali sam se zaboravio. Što i neće biti strašno, ako se ovo završi dobro. I naravno, ako ovu lekciju konačno naučim.

                                   ***

A trebao bih. Bolest je vrijeme kada čovjek najiskrenije razmišlja. I kada i sebe najbolje vidi. Ja sam čovjek od pokreta, dinamike, ta i Fehimu sam objašnjavao zašto ne postoji opcija da bih svoju Fočansku, pokretnu brigadu zamijenio njegovom, stacionarnijom. A ovo je daleko od onoga što ja jesam.

Poredim boravak ovdje, i u Mufovoj sobi. Ne bi trebalo da je neka razlika, ali meni i jeste. Dolje sam bio iole slobodniji, više sam ljudi viđao, bili su vedriji, time i ja bolje raspoložen.

Ovdje je užasno dosadno, teško. Snabdijeva me Mufo kojekakvim knjigama, ali se to čitanje miješa sa svim ružnim mislima. Nije to čitanje radi napisanog, već radi ubijanja vremena. S kojim sam kao nikad u zavadi.

Više sam puta isticao kako je ovaj rat s vremenom i u koliziji i u harmoniji istovremeno. Uvijek ga nedostaje, ali se zato svaki sekund nastoji iskoristiti najbolje što se može.

A u cijelo lošem vremenu imaju i oni najgori trenutci. A to je kada primam infuziju.

Doduše, ne znam koliko bih uspio osjetiti to, da i u samome primanju infuzija ne bi tolikih razlika. Ovisno od toga koja je sestrica zadužena. Jedne su osjećajnije, valjda su još uvijek vidjele i neke snage u meni, puštale su da brže istječe. Ali, trefi se i ova jedna koja je jedino držala do svoje profesionalnosti. Nije ni tekla, kapala je. Barem se meni tako činilo.

Prvi put sam izdurao. Jedva. To je vrijeme kada mi se nije nikako micati, ni knjige ne mogu čitati. Predugo je.

Koristim priliku kada je ova izašla iz sobe, i pojačavam infuziju. Dvoumio sam se da li je malo ubrzati, onako neosjetno, ili više pa nakon nekog vremena vratiti. Izabrao sam drugo, ali sam prosto žalio žuriti s vraćanjem.

Toliko, da je sestrica bila brža. Skoro s vrata je primijetila razliku. I odmah reagovala.

Umanjila je, čini mi se više nego prvi put, potom prešla reziliti me. Objašnjavala je kako je moje stanje takvo da mi vene, ili šta već, možda nisu spremne za brži prijem infuzije, da sam ovime ugrozio svoj oporavak, život, da sam mogao nju zamoliti da malo pojača, ne da ja pretjerujem.

Ćutao sam. Bio sam zadovoljan ukradenim vremenom, a sa mnom nek već bude šta će biti. Ne mogu dovijek živjeti na infuziji. Ili ću ozdraviti, ili će Jablanica postati moje vječno prebivalište.

Vjerujem u ovo prvo. Ali i brojim dane do rođendana.

Treskavica, januara 1995.