Iz tiha me glava boli,
dovedite mi doktora.
Il doktora, il
dragoga,
teško meni do Boga!
31. januar 1995.
Doktor vida, boli
skida,
dok mene mladu izvida.
Doktor vida, banda
svira,
haj, mene mladu
izvida!
On u bijelom, ja u
mavi,
dok mene mladu
prevari;
Ne bolujem od bolesti,
već od silne ljubavi!
Nisam se čudio
sebi što u boci nije ostalo koliko sam planirao za popravak. Jedva da bijaše
jedan bolji cug.
Vidio sam u tome i pozitivniju stranu. Put do
Jablanice bi mi ovako trebao biti kraći. Malo sam mahmuran, malo više pospan,
mogao bih veći dio puta i predrijemati.
Čak sam i brže, i tvrđe zaspao. Buđenje mi je
odmah bilo dosta čudno. Sekund-dva su bila sasvim dovoljna da shvatim ko sam,
da sam u vozu, gdje sam noćas bio, zašto sam bio pospan. Sljedećih nekoliko
sekundi sam sebi davao preostale odgovore.
Moja prilična naspavanost slutila je kako je prošlo
podosta vremena, a prisutna tišina pretpostavljala kako smo već stigli. Opet, neki
drugi osjećaj se protivio tome uvjeravajući me da se umjesto toga, zapravo
desilo nešto nepredviđeno To nepredviđeno je, vrlo izvjesno prouzrokovalo da je
većina već napustila voz.
Ustajem iz sjedišta, da prošetam kupeom, da se
raspitam za kompletnu istinu. Raspitao bih, da imam kod koga. Više nema dilema,
jedini sam u vozu.
Zastajem u sredini voza, između kupea. Svjestan
sam još jedne značajne razlike. Polupani prozori na kupeu su meni, mome
mahmurluku godili, pomogli su mi da odspavam, ali mi sada više godi
zaklonjenost. Ne vjerujem da je sve vrijeme puhao ovako snažan vjetar, prije bi
me probudio.
Onda, gdje sam? To je odgovor koji u vozu ne mogu
saznati.
Silazim, i osvrćem se okolo. Ne mogu odmah
prepoznati, ali barem mi nije teško pretpostaviti kamo mi je dalje. S tim da
ova blaga uvala, uz sve snažniji vjetar, doslućuje da ovo ne bi trebao biti
Konjic, kako su moje prve pretpostavke, želje mislile. Već, negdje smo na nekakvom
kao brdu, gdje i nema možda sela, kuća u blizini.
Idem naviše, prema cesti. Branim se od vjetra,
uporno nastojim da sam čimprije pogodim gdje sam. Jedan pogled nazad na voz
koji stoji daje djelić moguće asocijacije. Liči mi na jednu od usputnih
stanica.
Malo kasnije raspoznajem i cijeli horizont. Na
Bradini sam.
Izlazim na cestu, još jedno malo iznenađenje.
Zatičem tu tek nekoliko ljudi. Pitam, iako znam da će odgovor biti kako su se
se ostali već prebacili dalje. Jeste da je rat i da saobraćaj nije gust, ali
smo i svi mnogo bolji kao ljudi. Ko god može igdje ikog primiti staje. Koji
stopiraju, ne biraju mnogo gdje će sjesti.
Sve mi se u glavi zbrkalo. Tek sam razaznao
vrijeme na satu, sjetio se u koliko je voz krenuo, sračunao koliko sam dugo
spavao. I nije čudo da se toliko njih već uspjelo prebaciti. Ali, sve to znači
kako ni mi ne bismo trebali još dugo čekati. Mislim da je najpoštenije da ja
ostanem zadnji.
Auta urijedila. I nekako baš sad nailaze puna. A
vjetar ne smanjuje.
***
Ipak sam u rano predvečerje stigao u Jablanicu.
Daleko od raspoloženja koje me držalo petnaestak dana, koje me zapravo ovamo i
dovelo.
Pokušavam svoje neraspoloženje zadržati na
mahmurluku, koje je skoro i prošlo, te umorom od čekanja, hodanja po Bradini,
ružnome vremenu, te dijelom i gladi.
Ovaj zadnji problem Mufo odmah riješava. U
kuhinji uvijek drže koju porciju ručka viška, za ovakve vanredne, hitne
slučajeve. A današnji grah je bio zaista ukusan.
Mislio sam kako je to još jedna potvrda da me
moja srećna zvjezdica još uvijek uporno prati. U to sam ubrajao i činjenicu da
je i porcija bila tama, ne preobilna.
Svejedno, naglo sam osjetio želju da prilegnem.
Pretpostavljah da uzrok tome leži u neudobnosti voza, neurednijeg sna
prethodnih noći, slutnje da ni noćas neću rano leći, zovu toplote iz Mufove
sobe...
***
Znam da nisam dugo spavao, a ne znam šta me je to
tako naglo probudilo. Zapravo sam svjestan mučnine u stomaku, ali ne i njenome
uzroku.
Jedva sam stigao do kupatila. Povratio sam.
Sve. I to je ono što me još više buni. Ako sam
brz bio povjerovati kako je nešto lošega bilo u grahu, zaboravljajući da nisam
čuo kako je iko prije mene povraćao, ako sam spremno krivio i popijeni alkohol,
sada sve to odbacujem. Zašto nisam ranije povratio, zašto mi se ranije nije
mučilo? A i ovo je drukčije nego kad se povraća zbog alkohola.
Čistim korito kupatila, i čini mi se da sam više
povratio nego pojeo. Ne žalim, bitno mi je da mi je sada lakše, da mi se više
ne muči. Jedino, opet mi se leži.
Možda mi se i spava, ali vidim da baš neće ići.
Mučnina jest prošla onim povraćanjem, ali osjećam kako se opet javlja. Čak se
usuđujem tvrditi da ću još jednom povratiti, makar se već pitao šta.
Ono što nisam želio nikako je da se to dogodi u
sobi. To zajedničko kupatilo je prostrano, i barem lahko za čišćenje.
Nisam želio ni da me neko vidi. Prvi put sam i s
čišćenjem bio brži nego što je iko ušao, ovaj se put ta slučajnost nije
ponovila.
Remza Fulurija nije od osoba zbog kojih bi me
trebalo biti stid, niti nešto neprijatno, pogotovo jer je sad ovo bilo mnogo
lakše, manje povraćanje. Ali je to osoba koja ima tu neku promućurnost, koja će
znati da razlikuje ovo od onih povraćanja zbog pijanstva. I koja će u ovome
vidjeti neku moju prehlađenost, što će odmah prenijeti Mufu.
A onda će uslijediti ubjeđivanja, da popijem neki
čaj, tablete protiv prehlade, gripe, ili u pametnijoj varijanti još koju čašicu
rakije, a kada ja sve to budem odbijao doći će na red uvjeravanje da ostanem
ovdje još koji dan, sve dok ne ozdravim. I kako ja da njemu objasnim da nisam
bolestan, da mi se samo tako malo smučilo, da mi treba malo tog pravog odmora,
odmora koji sam sam sebi tako uskraćivao...
Treskavica, januara
1995.
