Ibrahime, na gradu
zeime,
sve ja tvoje
zaboravljam ime.
Tri sam puta ćitab
proučila,
dok sam tvoje ime
napisala.
30. januar 1995.
Da bih tebe u knjigu
pisala,
žao mi te u crno
metati;
Da bih tebe na jagluk
vezla,
jagluk će se brzo
poderati,
pa ću tvoje ime
zagubiti.
Da bih tebe u pjesmi
pjevala,
ne da mi te mati
zapjevati:
pjesma hoda od usta do usta,
pjesma hoda od usta do usta,
pa će doći u dušmanska
usta,
pa će mi te druga
primamiti.
Do kraja smjene vrijeme se toliko promijenilo,
pogoršalo, potvrdivši nam kako zima ovdje tek počinje. Zima kakva zna biti, i
kakva će i rat privremeno zaustaviti.
Biće u pravu oni koji su najavili da će vrhovi
Treskavice neko vrijeme biti ničiji, te da će kasnije pripasti onima koji budu
brži. Znajući Zaima Imamovića, znajući sve nas, učinićemo sve, više nego što
normalno i možemo, da mi budemo ti.
Nastala pauza je dobra prilika da svi slobodne
dane iskoristimo za duža odsustva, posjete porodicama. Ja sam, ovaj put odabrao
Visoko i Zenicu.
I tamo se vrijeme naglo mijenjalo, ali u
suprotnom smjeru. Nestvarno je izgledalo jedno zeničko toplo poslijepodne, tih
petnaestak stepeni iznad, nakon treskavičkih skoro dvadeset ispod nule. Već
naučena lekcija se morala, uz neodoljivost trenutka, nemarno zaboraviti.
Svjesnost da nas nedugo poslije ovih par toplih
dana čeka ponovno smrzavanje na treskavičkim minusima bijaše dodatni pritisak
našoj nemarnosti. Posebno je to važilo za nas mlađe, mnogi smo se šepurili
gradom u majicama ili tanjim košuljama.
Je li se pojavila sumnja kako ide ubrzano zahlađenje,
ili je bilo dovoljno što do mene dođe informacija o vozilu koje kreće ka Tarčinu,
to prihvatam odmaranje u Visokom završiti par dana ranije. Sigurno je i da mi se
ni sada nije baš žurilo vratiti u jedinicu.
***
Dio misli jeste okretan ka Treskavici, ali dio je
bježao i Jablanici. Ako je u Tarčinu ovako lijepo, tamo može biti samo ljepše.
Nije me bilo strah da me to odaziva onaj drugi, zli glas sudbine. Da idem za
tom nekom, posljednjom željom da vidim što više najdražih mi ljudi.
Već sam riješen produžiti ka Jablanici, te izbjegavam
ići Duranovićima, odnosno nekamo gdje bih mogao naići na one koji bi me odvraćali,
uvjeravali da to više predstavlja dangubu nego odmor.
Tako tu jedinu, tarčinsku noć odlučih prenoćiti, kod
Mufovih punice i svastike. Da njemu odnesem selame, ali i vidim Minu iz
komšiluka. Zbog svega, ambijenta i raspoloženja, sačuvao sam oko pola boce
konjaka, ponijete iz Zenice „za usput“.
Sjedilo se dugo a vrijeme je punjeno raznolikim
pričama i temama. Jednome smo se dotakli astrologije, što Minu podsjeti da je u
kući imala taj nekakav „vječiti horoskop“, kako ona reče. Što mene nestrpljivo zainteresova.
Odavno nisam nešto slično čitao, te bijah uporan da knjigu odmah potraži.
Radilo se o knjizi s nazivom "Roždenik". U kojoj bijaše podosta tekstova i o drugim stvarima, zapravo raznih oblika tumačenja budućnosti, odnosno gatanja. U grah, u kafu, čak i u plećku. Imat ću ddoatni razlog da uskoro ponovo svratim ovdje, večeras me najviše zanimalo ono što je pomenuto, a to je horoskop.
I, najprije čitah o svome znaku, vodoliji, ili
šadrvanu kako ja to voljeh reći. Te neke opšte karakteristike i bile su mi
dobrano poznate i uglavnom sam se slagao s većinom. Malo sam opet negirao neke,
poput tvrdnji da je naša boja - plavotirkizna. Ali smo sve nijanse pravdali
činjenicom kako je i nemoguće da ljudi budu precizno podijeljeni na dvanaest
znakova, te puta toliko podznakova.
Interesantiji mi je bio dio koji se u nekim mojim
ranijim čitanjima horoskopa nije pominjao. Posebno su mi za oko i mozak zapele
rečenice koje govore o smrti. Najprije, da nas u osnovi čeka dug život, uz
opasku da nadvladamo kritičnu, dvadeset petu godinu života. Kasnije i, meni
pomalo čudan navod, da se u vezi toga trebamo čuvati vode, kao mogućeg
uzročnika te prijevremene smrti.
To mi je bilo sasvim smiješno, toliko da sam
odbacio bilo kakvu mogućnost da ja spadam u one šadrvance obuhvaćene ovom
opštom teorijom o mogućim uzrocima smrti.
Na trenutak mi se čudnim učini i to da sam baš
danas došao u dodir s ovim vječitim horoskopom. Zbog činjenice da sam tako blizu
rođendana, dvadeset i petog.
No, i na to sam našao način da se našalim:
- Baš me briga, imam još devet dana da izduram. U kojima
borbi neće biti, a mahnit nisam da ispod snijega tražim Rakitnicu. Svakako me poslije
čeka duboka starost!
Bila je ovo prilika da ispričam i neobičnost toga
kako sam proslavio prošli rođendan. Kada se potrefilo da baš tada ukrademo tri
hljeba iz kuhinje, te sam tako imao čime počastiti one koji mi tada bijahoše
najbliži. A koincidencija da su to bili jedni od najgladnijih dana koje mi
pamtimo učinila je da je Fadil Barlov izrekao kako ih ničim boljim nisam ni
mogao počastiti, i da će taj moj rođendan ostati jedan od onih koje nikada neće
zaboraviti.
Prisjećanje na taj rođendan okrenu me i ovome. On
me čeka na Treskavici, po ovakvom vremenu ići opet u Bjelimiće bilo bi ludo,
čak ako i odavde iznesem bocu-dvije konjaka, pa i nekako ih gore prikrijem sam
od sebe do devetog februara, ništa posebno, vrijedno nekog dužeg pamćenja neću
moći upriličiti.
Dadoh tako sebi neobičan povod da ne zaspim
odmah. Podsvijest je stalno pominjala to da sam baš danas ovo čitao, svijest je
logički isključivala bilo kakve vanredne opasnosti, isključujući i to da ujutro
putujem vozom, jer to nema nikakve veze s vodom, s tečnošću.
***
U toj borbi svijesti i podsvijesti pobjedu odnese
svijest.
Probudiću se nezabrinut, posvećen Jablanici,
odnosno Treskavici kasnije, uz tek povremeno provejavanje misli koje su
govorile kako bih se, ipak, bolje osjećao da sam bio manje znatiželjan, odnosno
da sam čitanje ove knjige ostavio za neko vrijeme poslije rođendana.
astrološki
simbol znaka vodolije