38 Blizu rođendana

Ibrahime, na gradu zeime,

sve ja tvoje zaboravljam ime.

Tri sam puta ćitab proučila,

dok sam tvoje ime napisala.

                               30. januar 1995.

Da bih tebe u knjigu pisala,

žao mi te u crno metati;

Da bih tebe na jagluk vezla,

jagluk će se brzo poderati,

pa ću tvoje ime zagubiti.

Da bih tebe u pjesmi pjevala,

ne da mi te mati zapjevati:
pjesma hoda od usta do usta,

pa će doći u dušmanska usta,

pa će mi te druga primamiti.

Do kraja smjene vrijeme se toliko promijenilo, pogoršalo, potvrdivši nam kako zima ovdje tek počinje. Zima kakva zna biti, i kakva će i rat privremeno zaustaviti.

Biće u pravu oni koji su najavili da će vrhovi Treskavice neko vrijeme biti ničiji, te da će kasnije pripasti onima koji budu brži. Znajući Zaima Imamovića, znajući sve nas, učinićemo sve, više nego što normalno i možemo, da mi budemo ti.

Nastala pauza je dobra prilika da svi slobodne dane iskoristimo za duža odsustva, posjete porodicama. Ja sam, ovaj put odabrao Visoko i Zenicu.

I tamo se vrijeme naglo mijenjalo, ali u suprotnom smjeru. Nestvarno je izgledalo jedno zeničko toplo poslijepodne, tih petnaestak stepeni iznad, nakon treskavičkih skoro dvadeset ispod nule. Već naučena lekcija se morala, uz neodoljivost trenutka, nemarno zaboraviti.

Svjesnost da nas nedugo poslije ovih par toplih dana čeka ponovno smrzavanje na treskavičkim minusima bijaše dodatni pritisak našoj nemarnosti. Posebno je to važilo za nas mlađe, mnogi smo se šepurili gradom u majicama ili tanjim košuljama.

Je li se pojavila sumnja kako ide ubrzano zahlađenje, ili je bilo dovoljno što do mene dođe informacija o vozilu koje kreće ka Tarčinu, to prihvatam odmaranje u Visokom završiti par dana ranije. Sigurno je i da mi se ni sada nije baš žurilo vratiti u jedinicu.

                                   ***

Dio misli jeste okretan ka Treskavici, ali dio je bježao i Jablanici. Ako je u Tarčinu ovako lijepo, tamo može biti samo ljepše. Nije me bilo strah da me to odaziva onaj drugi, zli glas sudbine. Da idem za tom nekom, posljednjom željom da vidim što više najdražih mi ljudi.

Već sam riješen produžiti ka Jablanici, te izbjegavam ići Duranovićima, odnosno nekamo gdje bih mogao naići na one koji bi me odvraćali, uvjeravali da to više predstavlja dangubu nego odmor.

Tako tu jedinu, tarčinsku noć odlučih prenoćiti, kod Mufovih punice i svastike. Da njemu odnesem selame, ali i vidim Minu iz komšiluka. Zbog svega, ambijenta i raspoloženja, sačuvao sam oko pola boce konjaka, ponijete iz Zenice „za usput“.

Sjedilo se dugo a vrijeme je punjeno raznolikim pričama i temama. Jednome smo se dotakli astrologije, što Minu podsjeti da je u kući imala taj nekakav „vječiti horoskop“, kako ona reče. Što mene nestrpljivo zainteresova. Odavno nisam nešto slično čitao, te bijah uporan da knjigu odmah potraži.

Radilo se o knjizi s nazivom "Roždenik". U kojoj bijaše podosta tekstova i o drugim stvarima, zapravo raznih oblika tumačenja budućnosti, odnosno gatanja. U grah, u kafu, čak i u plećku. Imat ću ddoatni razlog da uskoro ponovo svratim ovdje, večeras me najviše zanimalo ono što je pomenuto, a to je horoskop.

I, najprije čitah o svome znaku, vodoliji, ili šadrvanu kako ja to voljeh reći. Te neke opšte karakteristike i bile su mi dobrano poznate i uglavnom sam se slagao s većinom. Malo sam opet negirao neke, poput tvrdnji da je naša boja - plavotirkizna. Ali smo sve nijanse pravdali činjenicom kako je i nemoguće da ljudi budu precizno podijeljeni na dvanaest znakova, te puta toliko podznakova.

Interesantiji mi je bio dio koji se u nekim mojim ranijim čitanjima horoskopa nije pominjao. Posebno su mi za oko i mozak zapele rečenice koje govore o smrti. Najprije, da nas u osnovi čeka dug život, uz opasku da nadvladamo kritičnu, dvadeset petu godinu života. Kasnije i, meni pomalo čudan navod, da se u vezi toga trebamo čuvati vode, kao mogućeg uzročnika te prijevremene smrti.

To mi je bilo sasvim smiješno, toliko da sam odbacio bilo kakvu mogućnost da ja spadam u one šadrvance obuhvaćene ovom opštom teorijom o mogućim uzrocima smrti.

Na trenutak mi se čudnim učini i to da sam baš danas došao u dodir s ovim vječitim horoskopom. Zbog činjenice da sam tako blizu rođendana, dvadeset i petog.

No, i na to sam našao način da se našalim:

-       Baš me briga, imam još devet dana da izduram. U kojima borbi neće biti, a mahnit nisam da ispod snijega tražim Rakitnicu. Svakako me poslije čeka duboka starost!

Bila je ovo prilika da ispričam i neobičnost toga kako sam proslavio prošli rođendan. Kada se potrefilo da baš tada ukrademo tri hljeba iz kuhinje, te sam tako imao čime počastiti one koji mi tada bijahoše najbliži. A koincidencija da su to bili jedni od najgladnijih dana koje mi pamtimo učinila je da je Fadil Barlov izrekao kako ih ničim boljim nisam ni mogao počastiti, i da će taj moj rođendan ostati jedan od onih koje nikada neće zaboraviti.

Prisjećanje na taj rođendan okrenu me i ovome. On me čeka na Treskavici, po ovakvom vremenu ići opet u Bjelimiće bilo bi ludo, čak ako i odavde iznesem bocu-dvije konjaka, pa i nekako ih gore prikrijem sam od sebe do devetog februara, ništa posebno, vrijedno nekog dužeg pamćenja neću moći upriličiti.

Dadoh tako sebi neobičan povod da ne zaspim odmah. Podsvijest je stalno pominjala to da sam baš danas ovo čitao, svijest je logički isključivala bilo kakve vanredne opasnosti, isključujući i to da ujutro putujem vozom, jer to nema nikakve veze s vodom, s tečnošću.

                                   ***

U toj borbi svijesti i podsvijesti pobjedu odnese svijest.

Probudiću se nezabrinut, posvećen Jablanici, odnosno Treskavici kasnije, uz tek povremeno provejavanje misli koje su govorile kako bih se, ipak, bolje osjećao da sam bio manje znatiželjan, odnosno da sam čitanje ove knjige ostavio za neko vrijeme poslije rođendana.

astrološki simbol znaka vodolije