Falila se žuta dunja,
da je najljepša.
To dočuo bor zeleni,
pa joj govori:
„Ne fali se, žuta
dunjo,
da si najljepša.
Jer da vidiš omorike,
tanke visoke;
Ti bi onda i priznala
što je ljepota!“
Ako je naša brigada završila sve poslove oko
zimovanja u uslovima u kojima ćemo prvi put toliko dugo da boravimo, neke druge
nisu. Nisu stigle.
Najprije smo sažaljevali nad naporima koje je
Druga brdska podnosila, u prošloj je smjeni došlo vrijeme da im se i konkretno
pomogne. Građevinski materijal za rovove su nekako ranije iznijeli, došao je
red na zalihe hrane, opreme, ogrjevnog drveta, te mina i drugih sredstava.
Zadatak koji nije mogao mimoići nas bacačlije, tu
drugu smjenu. Pričaju da je izabran jedan od sunčanijih dana, da im nije ni
dato da se opterećuju, cijene da je lahko moglo sve ostati samo kao jedan
planinarski marš.
Da ne bude tako pobrinuo se Osman Đozo,
ponajkrupniji među nama. Kažu da se dičio svojom snagom i izdržljivošću, da je
odozdo sve vrijeme napominjao kako će silazak biti nezgodniji.
U povratku nije zaboravio šta je govorio. Znao je
svoju težinu, patio se, često proklizavao po poleđenoj stazi. Nije jedini koji
je stalno morao praviti iskorake s nje, skretanja u cijelac, koji je na nekim
mjestima dosezao skoro do naših visina.
Teško se može reći da je bio nespretniji od
drugih, ipak je njegova masa činila svoje. Više je propadao, dublje se ubijao u
cijelac. Logično da je isto i teže podnosio. Kod njega je to izazivalo ljutnje,
praćene psovkama, kod ostalih smijeh.
Zavidio je Osman onim lakšima, koji bi se
povremeno odvažili i napravili pokoji kraći skijaši pokret. Bio je uvjeren da
to i sam može, čak i bolje. Valjda je vjerovao da je dovoljno da dobro nauči
dio staze koji će „saskijati“.
Da li je predosjećao šta ga čeka, tek je najavio
svoju namjeru.
- Čuvajte... Ide Vikićev specijalac – njegov se
glas prolomio ćutljivom kolonom tako da je privukao svu pažnju na sebe.
Oni koji su išli uz njega hvale njegovo držanje
na čizmama kao da su skije. Otprilike do zaravni gdje je kontao zaustaviti se.
Onako kako to spustaši rade na kraju trke, ili skijaši-skakači po završetku
skoka. Tih stotinjak i nešto metara je posmatrače ostavljao zadivljenim.
A onda se dogodilo ono što je sve koji su ga
posmatrali ostavilo bez daha.
Mirso Rahman, koji je bio naprijed, skoro u
pravcu te zaravni, priča da nije znao o kome se radi. Da se nije čak ni okretao
u tome pravcu dok nije čuo kako nešto prozvižda pored njega. Dok je pogled
usmjerio, to nešto je već poskočilo i krenulo s prevrtanjem. Mirsu se čini da
se prevrtao na obje strane, i saltom i sa strana. Kad se konačno pretvorilo u
crnu tačku koja miruje daleko od staze, još uvijek je bio pod sumnjama kako se
radi o nekom balvanu ili cijevi nekog artiljerijskog oruđa, bez obzira što se
jednako pitao otkud i kako.
Tek kada je vidio da Izo Zametica, Rasim Šukalo i
još neki i sami izlaze sa staze gazeći cijelac u pravcu prevrtanja, bilo mu je
jasno kako se radi o nečemu ozbiljnijem. Vratio je sliku pred očima i shvatio
da je to bio čovjek, ali nije mogao dokučiti kome bi se to moglo omaknuti.
Tačnije, reče da je Osman zadnji u koga je posumnjao.
Kroz prepričavanja će ostati nejasno jesu li ovi
bili od presudne pomoći ili su samo bili prvi koji su saznali da je Osman
prošao bez ikakvih ozbiljnijih povrjeda. Po toj se verziji sam izvukao.
Nije ni bitno, bitno je da se sve tako završilo.
Najmanje smeta što će se najduže pričati o rečenici koju je izgovorio.
Istu se večer po logorima šaputalo kako će naša
ofanziva krenuti u jeku zime, iz razloga da su na Treskavicu stigli Vikićevi
specijalci.
Treskavica, zimski pejzaž
