Hladan vjetar poljem piri,
a na zemlju pada noć.
Iz oka mi suza blista,
jer od tebe moram poć'.
Ah, ne idi, ne idi, ostani tu,
moj mili dragi, na mome srdašcu.
Čovjek ne poznaje sreću,
dok u njemu ona spi,
al' kada je on izgubi,
onda gorke suze li'.
Bolujem, patim, u čežnji mr'jem,
jer žarko ljubim onog kog ne sm'jem.
Ne
sjećam se sna, ali mora biti da sam ga malo dodirnuo. Nisam čuo da je neko
zovnuo pokret. Krenuo sam za ostalima.
Odmah
se pokušavam orijentisati, opet se vraćamo. Idemo prema katunu!
Izgleda
mi da smo nešto manje oprezni. Do mjesta gdje smo prvi put zastali, i dalje -
dok smo se spuštali naniže. Tek kad smo u potoku skrenuli lijevo, nekako i mi
na začelju čusmo da sad obilazimo njihovu stražu. I da ćemo se ovako ušetati u
logor. Ne shvatam to, ali šutim i idem s kolonom.
Sve
mi je čudno. Naglo, pod štitom mraka, prelazimo cestu i skupljamo se pred jednom
velikom kolibom. Skoro pomislih kako je Igman odavde jednako udaljen kao i
Goražde što bi...
Još
čudnije bijahoše riječi vodiča, kojeg prvi put osmotrih:
-
Podijelite se. Koliba je velika, ima i sprat, al'
je i vas puno, znam da ćete teško svi stati. Zbijte se, važno je da ne puše i
da neće kisnuti ako udari. Slobodno se opustite, probajte zaspati. Samo nemojte
pričati, ako se ne budete čuli, niko neće posumnjati. Desi se da stražari naiđu
onim putem gori... samo da vas ne čuju! Ja ću doći za tri-četiri sata i izvesti
vas odavde, prije svanuća... Alahimanet, i prijatno spavanje!
Brzo
smo punili kolibu, prizemlje pa sprat. Opet se nisam gurao, nekako sam se htio
malo načuditi. Prvo njenom neobičnom, pa još neobičnijem izgledu našeg vodiča.
Ako
sam smio sumnjati, učinio sam to. Nije mi se doimao pouzdano, svakako nisam
tako zamišljao čovjeka koji će nas dovesti do Igmana. Stara, čobanska odjeća, s
debelim vunenim gunjom i čvrstim opancima, skrivali su mlado lice ispod vunene
kape i duge guste žute brade. Da je pred mene dovedeno deset mladića iz ovog
logora i da mi je dato pogađati, nisam siguran ni da bih iz devetog pokušaja
pogodio ko nam je vodič.
U
prizemlju nije bilo mjesta, morao sam na sprat. Uzalud se čulo da je i to
popunjeno, negdje već moramo. Ja i oni što se još bore za mjesto.
Vodič
je stigao zamandaliti vrata i izmaći merdevine, prije nego je iko naišao...
Vani
mrak, unutra se ni prst pred okom ne vidi. Nekako se ostali ubacuju, ja samo se
vrtim ukrug. Odustajem, odlučujem zoru čekati na sred kolibe, na kamenom
ognjištu!
Ponadah
se kako će mi mantil još jednom zahvaliti na tome što se ne odvajam od njega.
Prostrijeh ga na to kameno, ili će biti betonsko, ognjište... i pustih ostale
da spavaju.
Ja,
ne vjerujem da ću. Bar ću malo bolje porazmisliti o ovome. Do zore je dugo,
možda nešto i shvatim.
Krijemo
se od Jelečaka, a unajmljujemo njihove vodiče!? Krijemo se, a ulazimo u sred
njihovog logora!? Logor je pod budnim okom stražara, a pedeset ljudi je ušlo
neopaženo, i još će i izaći istim putem!? Sumnja se kako su četnici blizu, a
par koliba od nas, u Komandi, odjekuje pjesma!? Slično kao i prošli put, prvi
loš znak... Da li je moguće da niko ne zna za nas!?
Ako
mora ovako, u redu je. Ali, zar se nisu mogli još malo zbiti. Gdje je leglo
trideset ljudi, mogao je još jedan! Postaje mi jako hladno, nisam siguran i da
ću izdržati. Bubrezi mi se bune, strah me da me mokraća ne istjera ranije...
Tugu
dijelim sam sa sobom. Imam osjećaj da su ostali uspjeli zaspati. Ili ne znaju
šta nas je snašlo, ili ih ne zanima...
Biće
da sam tamo jedini drjemnuo, propustio čuti nešto važno. Zato se sad moram
strpiti.
Naježih
se pri pomisli da su prošli put, negdje blizu ovih doba, neki već bili mrtvi.
Ja sam još uvijek svjestan, razmišljam, znači - i živ sam!
Sasvim
dovoljan razlog da budem sretan i da zoru ne požurujem, već da je pustim da
dođe kad joj vakat bude!
***
Nije
dugo bilo hladno, posta ledeno. Gubih osjećaj da je mantil na meni, činilo mi
se da sam go. Na ovom betonskom ognjištu je nekad gorjela vatra. Nekad... Ne
može mi pomoći ni udubljenje u kojem se pokušavam sabiti. Lijepim se za ledenu
podlogu, imam osjećaj da će dio mene ostati - kada budem ustajao!
Možda
sam i jedini koji ne skida oka s mjesta na kojem su, prema mome sjećanju, bila
vrata. Biću i prvi što će se obradovati kada se otvore.
Brojao
sam od jedan do sto. Od tristo do jedan, nazad. Opet od jedan, gonio do...
Učini
mi se da čujem korake...
Prikradaju
se, nije mi se učinilo. Otvaraju se donja vrata. Poželio sam vrisnuti i
probuditi sve oko sebe. Odustajem, toliko sam izdržao, mogu još malo.
Lijepo
je čuti zvuk koji ostavljaju merdevine. Reza pušta, otvaraju se i naša vrata.
Očekivao
sam da će više svjetlosti prodrijeti unutra. Ali, važna je ona što je izbijala
iz usta momka koji ih je otvorio. Ne slušam šta govori, spreman sam iskočiti
čim se pomjere - oni uz vrata.
Nisam
bio jedini. Vjerovao sam svakome ko se požalio na smrzavanje, ali nikom neću -
da mu je bilo gore nego meni. Siguran sam, da smo sada mogli birati između
noćenja ovdje i vani, birali bi drukčije. Bilo nam je prijatnije čim smo izašli
iz kolibe. Koju ćemo, i to je sigurno, pamtiti bar dok nas bubrezi budu
podsjećali.
***
Izvlačeći
se iz logora, počeh pomišljati kako bjekstvo poslije pljačke banke i nije
naročito težak posao. Iskradamo se vješto, skoro da bi mogli zavidjeti sami
sebi. Ako se u prvoj akciji, pošto dođemo do pušaka, ovako budemo privlačili
četnicima, vjerujem da se neće dobro provesti.
Ipak
smo potpuno odahnuli tek na mjestu na koje smo se i sinoć povukli. Tamo sam
prvi put vidio oba vodiča. Sjetih se da su braća, bili su na spisku, samo nisam
vjerovao da baš toliko liče. Samo što je jedan imao svjetliju bradu. Sjetih se
i njihovih imena: Halil i Abid Ušto.
Potvrdili su kako je sve u redu, kako možemo konačno nastaviti...
