Sarajka djevojka, majci plakala:
Ne daj me, ne daj me, majko, daleko!
Osta mi, osta mi, cv'jeće nejako.
Ko će ga, ko će ga, majko, zaljevat'?
Izjutra, izjutra hladnom vodicom,
uvečer, uvečer, rosnim suzama!?"
Braća
Ušto su znali svoj posao. Razumjeli su upute onih momaka, a i sami su poznavali
i ovaj put. Nećemo svraćati na Grebak, idemo kroz Trnovo. Žurićemo, pokušaćemo,
za svaki slučaj, u grad prije mraka.
Teret
mi nije utužio, činilo mi se kako bih bio kadar nositi ga do Igmana, ipak sam
bio među najsretnijima kad je najavljena pauza.
Nisam
mario šta bi drugi mogli reći. Do sad sam šutio, osjećao sam pravo na ovo.
Nisam lagao, niti se Boga bojao. Nisam rakiju nosio da bi se napili, već da
povratimo snagu!
Iznenadio
me broj onih koji nikako nisu željeli, skoro polovina. Zato su ostali bili
sretni i zahvalni. Vidio sam da je i sama pomen već djelovala. Računica je
prosta, stalno ćemo tjerati tijelo da izdrži do sljedećeg zaustavljanja, kada
će ponovo biti nagrađeno jednim gutljajem.
Bog
je, kažu, prvo sebi stvorio bradu. Tako smo nas petorica prvo napunili svoje flaše,
ali su i ostali bili zadovoljni.
Ovaj događaj dijeli naše putovanje na dva
dijela. Prvi nam je donio dosta neočekivanog, iscrpio nas, raspoloženje
pokvario. Odavde bi trebalo biti bolje, sve loše je zaboravljeno, raspoloženje
i snaga nam se vraćaju. Čak i oni što ne piju, prihvataće dio naše energije.
Pletenku
ostavljam kraj puta. Možda mi, u povratku, posluži kao orijentir. Ja sam je
pokušao iskapiti, kušaću tako Mufovu teoriju. Valjda se slegne bar čašica, ako
neko drugi prije ne zaviri u njeno dno.
Nastavljamo
se forsirati. Naniže je, pa se malo precjenjujemo. Od svega što nas je do sada
vodilo, još je jedino volja sasvim s nama. Noge polako otkazuju, ona nam tijela
nosi.
Ne
obazirem se ni kuda idemo, samo pratim kolonu. Čujem, i navijam za one koji
zagovaraju noćenje u Trnovu. Zašto ne, san nam svima jednako nedostaje. Dotle
ćemo sigurno izdržati, tako smo mozak tempirali.
Kad
osjetih asfalt pod nogama, znadoh da smo blizu. Računajući na konak, nismo
odmarali.
***
Zajedno
s akšamom, pred nama se ukaza i Trnovo. Zapravo, ono što je od njega ostalo. Nebo
iznad se još crvenilo, ostalo je ličilo onome što smo gledali na televiziji
poslije pada Vukovara.
Gotovo
da nije bilo cijele kuće. Nije nas to trebalo čuditi, ovaj grad četvrti put
mijenja vlasnika. Prvo su ga četnici okupirali, već tada dosta toga zapalili.
Mi smo ga oslobodili, nismo htjeli ništa paliti. Kad je opet pao u četničke
ruke, ništa nije ostalo od muslimanske imovine. Ovaj put, ni naši nisu imali
milosti!
Trnovo
je sablasno. Nije prijatno ni poželjeti u njemu zanoćiti. Samo da nam je malo odmora,
sna, produžili bi bez razmišljanja.
Pomalo
smo se iznenadili susretu s jednom grupom naših boraca. Rekli su nam za hotel
„Treskavicu“, ostao je čitav, tamo ima mjesta. Uputili su nas.
***
Stotinjak
metara smo do hotela, iza ugla je. Naša tijela počinju zamišljati hotelski
smještaj, ili bilo kakav... kad nam četnici počinju razbijati misli! Ne znamo
jesmo li mi primijećeni, bitno je tek to da počinje granatiranje. Projektili padaju
u našoj blizini.
Nošeni
kakvim-takvim iskustvom, zaliježemo na mjestu gdje smo zatečeni. Pokraj nas
trče dvojica momaka, kažu da je u hotelu jedino sigurno. Neki od nas su voljni
poći njihovim primjerom.
Nismo
stigli diskutovati o tome. Jedna granata je pala pred ulaz, čujemo jauke. Oni
najbliži išli su vidjeti.
Pričaju
tužnu priču, jedan nije stigao na vrijeme dotrčati do vrata. Odbilo mu je ruku.
Pokušavaju ga previti, čekaju vozilo kojim će biti transportovan do bolnice.
Palo
je još nekoliko. Zaključujemo da nismo mi bili meta, već upravo hotel. Slute i
četnici da je sada pun naše vojske. Svakako, u njemu nije toliko sigurno.
Sve
više je naših koji žele da promijenimo plan. Može se očekivati da grad cijelu
noć bude granatiran, posebno područje oko hotela. Trebali bi što dalje odavde!
***
Ne
znamo ni dokle ćemo stići, gdje ćemo biti sigurni. Samo, idemo dalje.
Neko
pominje jedno selo, tu bi kao mogli noćiti. Ime sela me ne zanima, važnije mi
je čuti da do njega nema mnogo. Pitam se - koliko je to „ne mnogo“!
Valjda
nam je izdržati, mada mi sve pomalo i gubi smisao. Od granata smo dovoljno
odmakli, do Igmana noćas nećemo, premoreni smo, sve češće se zaustavljamo,
odmaramo. Svaki put kada trebamo ustati i nastaviti, sve je teže...
Neko
je opet zatražio predah. Nije bitno ko, važno je da smo posjedali. Onako, uz
škarpu, uslonili se.
Mrkli
je mrak, čovjek ne može znati da li drži oči otvorene ili su mu se same
sklopile. Ja sam budan, vidim da neki pale cigarete. Odmor će bar toliko
potrajati.
Ne
sjećam se jesam li posegao za flašom iz ruksaka...
