II - 44 / Još je živa nevolja

 

Oj Zekija, čuj šta sam usnio,
san usnio - ja te zavolio.

U snu sam te ljubio, grlio,
san usnio - ja te poljubio!

Sad mi, stalno, evo svake noći,
svake noći dolaziš na oči!

Oj, Zekija, nemoj mi se kriti,
kad će sanak pusta želja biti!

  /Ismet Alajbegović Šerbo/

Stižemo pred Babin do. Dočekuje nas puno ljudi znatiželjnih pogleda. Ako nas nije zanimalo ko su oni, njih mi jesmo.

Počinju nas poznavati, prozivati imenima. Čujem da neko izgovara Nailovo, zatim i Alijino ime. Kako je nas adeša bilo puno, to me nje čudilo kada čuh i svoje.

Pogledom tražim hoću li ja koga poznati. Zastajem na jednoj grupi, tu su Kemura, Ramo, Sakib Glušac...

Nastaje prava gužva. Međusobno se pozdravljamo, sa znanima i neznanima.

Tražimo vode. Saznajemo kako je to jedan od problema ovdje, ali nam se izlazi u susret. Nema većeg sevapa od žedna napojiti. Osim toga, kada se odmorimo, svakako ćemo prošetati do česme s koje se i oni snabdijevaju.

Sad nam je zadatak i smjestiti se, javiti nekome ko će nas prijaviti na hranu. S obzirom da je tu dosta onih koje poznajemo, to će ići lakše nego smo pretpostavljali. Sve što nam se lijepo desi, puno nam znači.

Iako sam očekivao da ćemo se mi držati zajedno, svidio mi se i prijedlog Ferida Pekasa. Odveo je nas Trošnjane u sobu u kojoj su bili ostali iz našeg sela, a u kojoj je bilo dovoljno mjesta. Mada su nas različite namjere dovele ovdje, još je živa nevolja koja nas spaja!

Smještaj i nije toliko važan, da nam se je ispričati! Ipak se stižem nasmijati što me zapade mali jastučić. Neko reče da mogu otići u neku drugu sobu i potražiti veći. Odustajem od toga, nisam ni ljubitelj visočijeg uzglavlja, a ne želim ni propustiti početak onoga što će nam pričati.

Ne promiče mi zagrljaj kojim Ada prihvata Aliju Čorba. Prilazi im i Ramo, shvatam to kao uvertiru veoma tužnih vijesti. Pokušavam povjerovati kako me taj osjećaj vara, kako je ovo samo priznanje najstarijem među nama.

Šta god od ovo dvoje bilo tačno, mislim da će mi to lakše biti slušati iz ležećeg položaja...

 

              ***

-          Hajde, ustaj, vrijeme je za večeru... – čini mi se da razaznajem Adin glas, ali mi je samo u svijesti da je on tenutno na Igmanu.

-          Oh! – uzdahnuh, pošto me neko i prodrma i pošto se sjetih gdje sam.

-          Sanj'o si nešto?

-          Ništa. Samo sam tren'o!

-          Samo tren'o!? To se tebi čini. Vid'li smo kako si slatko spav'o. A zasp'o si čim si se sastavio s jastukom.

-          Jastučićem! Nego, koliko sam spav'o, deset, petnaest minuta?

-          Više od dva sata! Hajde, ustaj, da ostali ne čekaju. Moramo u „Famos“ na večeru.

-          Šta ima novog ovdje? – pitam Adu dok silazimo niz stepenice i dok se prisjećam posljednjeg što sam vidio prije nego sam zaspao.

-          Pričaću ti usput. Tvoji su svi u zatvoru. I moji. Jedino Čorba nema...

 

Bio sam u pravu. Zato onakav odnos prema Aliji. Tražim ga i nalazim pogledom, njegov izraz lica dovoljno govori. Ne bi mi bilo pametno da njega ispitujem, lakše mi je od Ade saznati.

Usput pregledam i cijeli stroj, sad bar dva-tri puta veći. Toliko nas je dočekalo onih koji su tek tako otišli s Trebove. Neke, ipak, ne vidim. Smaja Pekasa, Ibra Barlova, Rašida Čorba... Đuderija je pričao kako ima svakodnevnih odlazaka dalje, zato se nadam da se to odnosilo i na njih, da su živi i zdravi. O tome mislim a pogled mi se vraća na Aliju!

Prisjećam se i sna. Tek sada osjećam bijes. Srećom, to bi samo san.

Bio sam na Trebovoj. Prirodnoj, onakvoj kakvu sam zavolio. Tu je i sav onaj narod, a ja s automatom, uniformom i beretkom. Jedino ne vidjeh Majora. Otišao negdje. Juka nam komanduje! Ne planiramo napad na četnike, vježbamo, marširamo, strojevi gazimo. Noge me bole, od umora i od alergije. Ne smijem se buniti, „general“ voli vojnike...

-          Šta ovdje radi „general“? – pitam Adu, nestrpljiv u iščekivanju da on počne o onome što me više zanima.

-          Koji general?

-          Juka Prazina!

-          Juka! – Ada se nasmija – kakav general, on je obični kriminalac. Sam sebe nazv'o generalom. On se ovuda samo šepuri. Nas, srećom, ne dira. Ima dovoljno svoje vojske. Momci su dobri, to nema govora, uvijek nekud idu, mlate četnike... Ali je ovaj lud. Nikad mu se ne zna kada je raspoložen. Nekad pije i fešta s vojskom, a nekad mu duša - „za ništa“ ošamariti svog vojnika...

 

Valjda se uvijek ovako žuri kada se na večeru ide. Pristajem da priču o našima čujem poslije, na miru. Sad još pomalo pričamo o tome kako smo mi stigli ovdje, odnosno kako je njima bilo do našeg dolaska.

Dakako, vraćamo se i na Juku i njegove. Ne mogu tek tako zaboraviti kada smo u Trošnju tiho pjevušili „Nek se čuje pjesma, pjesma vukova, to u borbu ide raja Jukina...“.

Povlačimo paralelu između njega i Bešovića!

Naš Major je školovani oficir, stručnost dokazao u miru, na Trebovu došao među svoj narod, svoje seljake, svoje planine. Nije sa sobom ponio ordenje za hrabrost koje je dobio, donio je ono zbog čega je to ordenje dobio. Ostavio je iškolovane metode komandovanja, oštrinu, disciplinu, isključivost, netolerantnost, gruboću, osjećaj vladavine nad potčinjenima, i ostale osobine koje nisu bliske sredini iz koje je potekao. Od toga, donio je samo autoritet. Zapravo, sastavio je dvije njegove polovice. Donio je i znanje stečeno tim školovanjem, dopunjenu nadarenost. Mudrost i pamet su uvijek s njim. Na kraju, nije se napamet ni vratio. Znao je da ga čeka ono što ga treba!

Juka je suprotnost. Bez vojnog znanja, osnovnog i taktičkog, metode komandovanja učio na ulici i kombinovao sa sjećanjima na desetare JNA, umišljajući da je general. Ono čime se mogao podičiti je hrabrost, vjerujući kako je to dovoljno pa da bi neko bio dobar komandant. Ono što mi je najmanje bilo jasno je gdje i kako je skupljao borce spremne da ga slušaju.

Slažemo se i u ocjeni moga prvog susreta s njim. Oprostiću što zbog njega ja večeras izigravah posljednjeg regruta, međutim - dio gorčine će ostati, prema Aliji Čorbu nikako nije bilo pošteno!

prilaz Bjelašnici