„Oj djevojko, miluje l' te
nana?“
„Milovala dok sam bila mala.
Sad djevojče pa miluje
momče!“
„Oj djevojko, gdje si katmer
brala?“
„Ludo momče, u tvojoj gradini!“
3./4. septembar 1992.
„Oj djevojko, da sam te
vidio!“
„Ludo momče, šta bi učinio?“
„Oj djevojko, bih te poljubio!“
„Ludo momče, ti ne bi umio!“
„Od tebe bih, dušo, naučio!“
Toliko
sam uživao u svom prisjećanju da sam polako i tonuo u san. Zapravo, kad su mi
misli prekinuli pucnji, najprije sam pomislio kako je sve samo dio istog sna.
To
me nije moglo dugo držati, drugi oko mene su čuli isto i neki od njih su već
skakali na noge. Puške se odmah uzimaju. Dok se za obuvanje i nema vremena.
Kako
se moje čizme ne šnjiraju, a na vratima sam već naišao na gužvu, to ću ja potpuno
spreman izaći. Vjerujem da neće biti kasno, iako sam ostao posljednji. Pored
mene je još Tito miran, dok ostali bi svi u istom trenutku da prođu kroz vrata.
Ne obazirem se na njih, pokušavam oslušnuti odakle dolaze pucnji, koji se još
čuju.
Nisam
bio siguran, a u trenutku kad smo konačno i nas dvojica mogli iskročiti kao da
je sve stalo. To me zadrža na onom prvom osjećaju, koji može biti i samo
posljedica nedavnog izviđanja, odnosno razmišljanja u vezi s njim.
Tako
smo Tito i ja pravo s vrata uskakali u mrak kroz koji ćemo se probiti potoku. A
zaustavili smo se odmah ispod kuće, kako bi sve bolje čuli.
Pucnjava
je prestala. Ili je samo zastala!? Što je u svakom slučaju manje iznenađenje od
činjenice da sem nas dvojice, mi nikog drugog niti čujemo niti osjetimo!?
Čekao
sam još nekoliko trenutaka, a onda sam se u tri nečujna koraka našao uz šljivu
odmah do potoka, za koju sam sigurno znao da je tu. Tri sekunde kasnije je i
Tito bio pored mene. S tim da je on legao ravno na zemlju, lovaru stežući jače
nego ja svoju. Nisam ni ja puno razmišljao, slijedio sam njegov primjer, samo s
druge strane šljive.
Još
ne progovaramo ni riječ, ali sam siguran kako isto mislimo. Nemamo dilema da su
četnici. Ako pravac odakle je pucnjava došla i nismo dobro ocijenili, znamo
razlikovati automate od lovara i karabina. Istina, pitamo se i gdje su. Ako su
tamo gdje bi jedino i mogli biti, bliže nam ne mogu prići a da ih ne
primijetimo.
Usput
se pitamo i gdje su naši. Znamo da ispred nas nisu, čuli bi ih. U potoku,
također. Bilo bi preopasno, a osim toga on se odavde sasvim dobro kontroliše.
Razumijem da je neko trebao proći i s druge strane kuće, ali ne bi moglo biti
da su svi. Tako bi ih, opet, morali čuti. Iznad su Sutkovi, valjda, već zauzeli
svoja mjesta. Ali, ni odozgo ništa ne čujemo. Naravno, nikako ne može biti ni
da su svi pobjegli. Da je i tako, zašto bi onda četnici ćutali...
Zaustavljam
dah, uporno pokušavam čuti nekog osim nas. Opet ništa. Da nisam posljednji napustio
kuću još bih povjerovao kako je ovo samo san, i poruka da još nije vrijeme za
ljubavne stihove. Ovako, budan sam. I sve je stvarno. Tito i ja, i ova nejasna
tišina. Koja još ne smeta, samo da ne potraje.
Neće!
Konačno se nešto čulo. Iznad nas. Kao da je neko repetirao pušku. Opet je prva
misao na četnike, ali se uvjeravam kako bi trebalo da su njihove već sve bile
otkočene. Osim toga, sad čujemo i nešto kao glasove, a oni nikako ne bi imali
potrebe da pričaju.
Moraju
biti naši, samo nije lako pogoditi ni razloge koji su ih naveli na takvo
ponašanje. Čekajući da još nešto čujemo, čekamo i mogući odgovor.
-
Ne čuje se ništa – nakon dva minuta, više se
nisam mogao suzdržavati, prošaputah da me Tito jedva čuje.
-
Ništa – on je s odgovorom čekao još minut, kao da
je tako želio potvrditi kako su nam razmišljanja bila skoro identična.
-
Gdje su ostali? – mada nisam očekivao ikakav
direktan odgovor, to je bilo jedino čime sam znao prekinuti tišinu nakon novih
minut-dva.
-
Svi su otrčali gore, rovovima – ipak je on iz
kuće izašao trenutak prije mene.
Oslobađaju
mi se i misli. Vrtim glavom zbog izbora ostalih, tek se pitam o ulozi dvojice
stražara i činjenice da niti su odgovorili a niti uzbunu dali prije nego smo
napadnuti. Također, postajem po ko zna koji put svjesniji naše sreće da četnici
pojma nemaju čime mi raspolažemo. Bojim se kako u suprotnom ova tišina ne bi
ovako dugo trajala.
A
vrijeme je i bilo da stane...
-
U redu je – Sutkov glas je proparao nebo iznad
nas – ovo je bila uzbuna, provjera spremnosti!
Tito
i ja se pogledasmo. I opet su nam misli bile iste. Zadovoljstvo ovim što smo
čuli nismo mogli skriti, mada ni nezadovoljstvo što se ovo ikako dogodilo.
Također, u trenutku nam je postalo jasno sve što nas je ovo vrijeme mučilo.
Prebirali
smo po mogućim komentarima, mada smo znali kako ćemo se ipak suzdržati. Svakako je bilo izvjesno i da
u ocjenama provedene uzbune naš postupak mora dobro proći. Zato smo i jedva
čekali da se ostalima pridružimo.
Gore,
naš i Sutkov dolazak smiruje atmosferu. Jedni se počeše glasnije smijati,
drugima do toga još nije bilo. Biće da smo propustili nešto zanimljivo. A o
čemu se radi, moramo sačekati da se jedni udalje. Njihovi pogledi prema nama
najavljivali su takav postupak. Onom što se ovdje zbilo oni će se nastaviti
smijati u kući, njih smo mučili Tito i ja.
Zato
su bili ljuti, ljubomorni, zato što smo samo nas dvojica postupili kako je
trebalo. Znali su kako će to Sutko htjeti istaći, a nije im se slušalo. Svi
možemo reći da smo prekinuti u snu, ali ako je ovo bila proba onda o njoj treba
popričati. Nas dvojica hoćemo, mada ne shvatamo ljutnje ostalih. I mi smo
mišljenja da nije trebalo ovako, u ova doba, ali ako su se pucnji već čuli, zar
nije bolje što su iz naših pušaka?
Nismo
namjeravali, ali koristimo situaciju. Ne znam kako bi završili da se doista
radilo o četničkom napadu, ovako smo se pokazali hrabrima. Dovoljan razlog da Sutko
pozove nas dvojicu u kuću.
Ostali
ionako nisu bili voljni. Ispratili smo nastavak njihovog gunđanja, u kojem su
tražili opravdanje za svoj postupak, čak nalazeći kako je on ispravniji, kako
je normalnije bilo krenuti suprotnoj strani od one gdje smo znali da bi trebali
biti Sutkovi, bez nekog obzira što se pucnjava čula baš iz tog pravca.
Tako,
Tito i ja brzo ostajemo ponovo sami, te lako pristajemo uz pratnju Sutkovog
smijeha ući „na pet minuta“. Da na miru još jednom čujemo hvale na svoj račun.
Gdje nas, prije toga, dočeka još jedno iznenađenje. U gostima su, meni sad već
dobro poznata lica. Šeks i Ćuza, ponajbolji diverzanti.
Bilo
bi mi žao da nisam ušao, ko zna kad ću imati sljedeću priliku da se s njima
rukujem. Izuzmem li kada igrasmo lopte, nikada ih ranije nisam vidio izbliza, ni
tada ovako, baš su onakvi kakve sam ih doživljavao. Sasvim normalni momci,
odjeće malo prilagođene ratnim uslovima. Traka oko glave jednog, lovački šešir
kod drugog, u obojice tespihi, kao i još neki detalji koji se baš ne ističu pri
svjetlosti fenjera, ali zato sasvim nadomješćuju nedostatak maskirnih dijelova
uniforme. Kod obojice automati, što ukazuje da su oni aktivno učestvovali u
ovoj šali na naš račun, kako ovu provjeru već u ovom trenutku osjećamo. Neću
pogađati da li je ideja njihova, ali i ako je Sutkova, bez njih bi mu bilo
teže. On jedini, kao komandir baterije, među nama ima automat, uz par Ćurevaca
i Jelečaka, još Redžo ima puškomitraljez, kao vođa izviđača, ali je štednja
njegove municije stalno potencirana. Dakako da bi rafali iz samo par pušaka
zvučali manje ubjedljivo.
Opet
sam nabasao i na rakiju. I opet me ne zanima odakle je, da li je i to došlo s
gostima s Trebove, ili još traju zalihe Sutkovog i Redžovog izviđanja. Nikako
mi se ne da da odbijem, bar mi je laknulo što Tito jeste. Zbog njega sam se
ograničio, nećemo se duže zadržavati. Tek da potegnem još jednom, dok svi
zajedno prepričamo i taj smiješni dio koji je podijelio raspoloženja ostalih iz
naše kuće.
Vrijeme
uzbune se taman potrefilo s negodovanjem većine da treba ovdje praviti rovove.
A kako su oni iz kuće onako napamet izlijetali, ne čudi da su svi došli na istu
ideju.
Dva
su rova ipak bila, a razmišljanja o tome da su napravljena na suprotnu stranu
od pravca iz kojeg je pucnjava došla nisu se stigla uklopiti u vrijeme koje su
osjećali da im je na raspolaganju. Još manje je bilo bitno ko ih je pravio. A
pošto ni svi nisu jednako brzi, to je moralo doći do gužve.
Kad
je Mufo pošao da se uvuče u svoj, još uvijek nedovršeni rov, on je već bio prepun.
Dok je Admin bio bolje sreće i uspio se ugurati pored dvojice bržih od
sebe, to Mufo nikako nije mogao učiniti protiv čak četvorice, koji su se
pomjerali dok je bilo moguće.
A
sve je iznudilo njegovu očekivanu reakciju. To je bilo ono repetiranje koje smo
nas dvojica čuli.
Nismo
razumjeli psovke koje im je upućivao, kao ni kako im je sve prijetio i izgonio
ih, ali mi nije teško da pogodim. Dovoljno ga znam da mogu scenu zamisliti kao
da sam i sam bio tu.
Ono
što ne mogu je zamisliti sebe u poziciji jednih, a ni drugih. Ni sebe, ni Tita.
***
Kad
smo se vratli u našu kuću, opet nismo dočekani s divljenjem, ali je bar ljutnja na nas
zaboravljena. Svađa početa ispred rovova još je trajala.
Tu
saznajemo i preostale detalje. Adminovi „podstanari“ su bili Salko Pendek i
Zaim Barlov, čiji zajednički rov je tek počet i nikako nije pružao što njegov jeste. Mufo
je shodno svojoj građi, ali i ozbiljno svjestan situacije, radio na vrlo komotnom rovu. Gdje su se uspjela nagurati čak četvorica, momaka koji su odnedavno ovdje i
koji nisu stigli ni započeti s kopanjem. Golobradi Eko Poturak i Benjamin Merdan
su iz rova izašli na prvi Mufov zahtjev, dok Kuko i Enes nisu bili tako lake
volje. Ako, bez njih ovaj događaj i ne bi bio ovako veseo, odnosno pamtio bi se
samo po ljutnji svih zbog lažne uzbune.
A
sve skupa nije bilo ni smetnja da ovi i dalje brane tezu kako je njihov
postupak ispravniji nego naš, Tita i mene.
Nama
je preostalo da ćutimo o tome, ali da se smijemo onom što se kraj rovova
izdešavalo.
