30 Mar 2016

IV - 30 / Pokušavam čuti nekog osim nas

„Oj djevojko, miluje l' te nana?“
„Milovala dok sam bila mala.
Sad djevojče pa miluje momče!“


„Oj djevojko, gdje si katmer brala?“
„Ludo momče, u tvojoj gradini!“
                              3./4. septembar 1992.                    

„Oj djevojko, da sam te vidio!“
„Ludo momče, šta bi učinio?“


„Oj djevojko, bih te poljubio!“
„Ludo momče, ti ne bi umio!“
„Od tebe bih, dušo, naučio!“





Toliko sam uživao u svom prisjećanju da sam polako i tonuo u san. Zapravo, kad su mi misli prekinuli pucnji, najprije sam pomislio kako je sve samo dio istog sna.

To me nije moglo dugo držati, drugi oko mene su čuli isto i neki od njih su već skakali na noge. Puške se odmah uzimaju. Dok se za obuvanje i nema vremena.

Kako se moje čizme ne šnjiraju, a na vratima sam već naišao na gužvu, to ću ja potpuno spreman izaći. Vjerujem da neće biti kasno, iako sam ostao posljednji. Pored mene je još Tito miran, dok ostali bi svi u istom trenutku da prođu kroz vrata. Ne obazirem se na njih, pokušavam oslušnuti odakle dolaze pucnji, koji se još čuju.


Nisam bio siguran, a u trenutku kad smo konačno i nas dvojica mogli iskročiti kao da je sve stalo. To me zadrža na onom prvom osjećaju, koji može biti i samo posljedica nedavnog izviđanja, odnosno razmišljanja u vezi s njim.

Tako smo Tito i ja pravo s vrata uskakali u mrak kroz koji ćemo se probiti potoku. A zaustavili smo se odmah ispod kuće, kako bi sve bolje čuli.

Pucnjava je prestala. Ili je samo zastala!? Što je u svakom slučaju manje iznenađenje od činjenice da sem nas dvojice, mi nikog drugog niti čujemo niti osjetimo!?

Čekao sam još nekoliko trenutaka, a onda sam se u tri nečujna koraka našao uz šljivu odmah do potoka, za koju sam sigurno znao da je tu. Tri sekunde kasnije je i Tito bio pored mene. S tim da je on legao ravno na zemlju, lovaru stežući jače nego ja svoju. Nisam ni ja puno razmišljao, slijedio sam njegov primjer, samo s druge strane šljive.

Još ne progovaramo ni riječ, ali sam siguran kako isto mislimo. Nemamo dilema da su četnici. Ako pravac odakle je pucnjava došla i nismo dobro ocijenili, znamo razlikovati automate od lovara i karabina. Istina, pitamo se i gdje su. Ako su tamo gdje bi jedino i mogli biti, bliže nam ne mogu prići a da ih ne primijetimo.

Usput se pitamo i gdje su naši. Znamo da ispred nas nisu, čuli bi ih. U potoku, također. Bilo bi preopasno, a osim toga on se odavde sasvim dobro kontroliše. Razumijem da je neko trebao proći i s druge strane kuće, ali ne bi moglo biti da su svi. Tako bi ih, opet, morali čuti. Iznad su Sutkovi, valjda, već zauzeli svoja mjesta. Ali, ni odozgo ništa ne čujemo. Naravno, nikako ne može biti ni da su svi pobjegli. Da je i tako, zašto bi onda četnici ćutali...

Zaustavljam dah, uporno pokušavam čuti nekog osim nas. Opet ništa. Da nisam posljednji napustio kuću još bih povjerovao kako je ovo samo san, i poruka da još nije vrijeme za ljubavne stihove. Ovako, budan sam. I sve je stvarno. Tito i ja, i ova nejasna tišina. Koja još ne smeta, samo da ne potraje.

Neće! Konačno se nešto čulo. Iznad nas. Kao da je neko repetirao pušku. Opet je prva misao na četnike, ali se uvjeravam kako bi trebalo da su njihove već sve bile otkočene. Osim toga, sad čujemo i nešto kao glasove, a oni nikako ne bi imali potrebe da pričaju.

Moraju biti naši, samo nije lako pogoditi ni razloge koji su ih naveli na takvo ponašanje. Čekajući da još nešto čujemo, čekamo i mogući odgovor.

-          Ne čuje se ništa – nakon dva minuta, više se nisam mogao suzdržavati, prošaputah da me Tito jedva čuje.

-          Ništa – on je s odgovorom čekao još minut, kao da je tako želio potvrditi kako su nam razmišljanja bila skoro identična.

-          Gdje su ostali? – mada nisam očekivao ikakav direktan odgovor, to je bilo jedino čime sam znao prekinuti tišinu nakon novih minut-dva.

-          Svi su otrčali gore, rovovima – ipak je on iz kuće izašao trenutak prije mene.

 

Oslobađaju mi se i misli. Vrtim glavom zbog izbora ostalih, tek se pitam o ulozi dvojice stražara i činjenice da niti su odgovorili a niti uzbunu dali prije nego smo napadnuti. Također, postajem po ko zna koji put svjesniji naše sreće da četnici pojma nemaju čime mi raspolažemo. Bojim se kako u suprotnom ova tišina ne bi ovako dugo trajala.

A vrijeme je i bilo da stane...

-          U redu je – Sutkov glas je proparao nebo iznad nas – ovo je bila uzbuna, provjera spremnosti!

 

Tito i ja se pogledasmo. I opet su nam misli bile iste. Zadovoljstvo ovim što smo čuli nismo mogli skriti, mada ni nezadovoljstvo što se ovo ikako dogodilo. Također, u trenutku nam je postalo jasno sve što nas je ovo vrijeme mučilo.

Prebirali smo po mogućim komentarima, mada smo znali kako ćemo se  ipak suzdržati. Svakako je bilo izvjesno i da u ocjenama provedene uzbune naš postupak mora dobro proći. Zato smo i jedva čekali da se ostalima pridružimo.

Gore, naš i Sutkov dolazak smiruje atmosferu. Jedni se počeše glasnije smijati, drugima do toga još nije bilo. Biće da smo propustili nešto zanimljivo. A o čemu se radi, moramo sačekati da se jedni udalje. Njihovi pogledi prema nama najavljivali su takav postupak. Onom što se ovdje zbilo oni će se nastaviti smijati u kući, njih smo mučili Tito i ja.

Zato su bili ljuti, ljubomorni, zato što smo samo nas dvojica postupili kako je trebalo. Znali su kako će to Sutko htjeti istaći, a nije im se slušalo. Svi možemo reći da smo prekinuti u snu, ali ako je ovo bila proba onda o njoj treba popričati. Nas dvojica hoćemo, mada ne shvatamo ljutnje ostalih. I mi smo mišljenja da nije trebalo ovako, u ova doba, ali ako su se pucnji već čuli, zar nije bolje što su iz naših pušaka?

Nismo namjeravali, ali koristimo situaciju. Ne znam kako bi završili da se doista radilo o četničkom napadu, ovako smo se pokazali hrabrima. Dovoljan razlog da Sutko pozove nas dvojicu u kuću.

Ostali ionako nisu bili voljni. Ispratili smo nastavak njihovog gunđanja, u kojem su tražili opravdanje za svoj postupak, čak nalazeći kako je on ispravniji, kako je normalnije bilo krenuti suprotnoj strani od one gdje smo znali da bi trebali biti Sutkovi, bez nekog obzira što se pucnjava čula baš iz tog pravca.

Tako, Tito i ja brzo ostajemo ponovo sami, te lako pristajemo uz pratnju Sutkovog smijeha ući „na pet minuta“. Da na miru još jednom čujemo hvale na svoj račun. Gdje nas, prije toga, dočeka još jedno iznenađenje. U gostima su, meni sad već dobro poznata lica. Šeks i Ćuza, ponajbolji diverzanti.

Bilo bi mi žao da nisam ušao, ko zna kad ću imati sljedeću priliku da se s njima rukujem. Izuzmem li kada igrasmo lopte, nikada ih ranije nisam vidio izbliza, ni tada ovako, baš su onakvi kakve sam ih doživljavao. Sasvim normalni momci, odjeće malo prilagođene ratnim uslovima. Traka oko glave jednog, lovački šešir kod drugog, u obojice tespihi, kao i još neki detalji koji se baš ne ističu pri svjetlosti fenjera, ali zato sasvim nadomješćuju nedostatak maskirnih dijelova uniforme. Kod obojice automati, što ukazuje da su oni aktivno učestvovali u ovoj šali na naš račun, kako ovu provjeru već u ovom trenutku osjećamo. Neću pogađati da li je ideja njihova, ali i ako je Sutkova, bez njih bi mu bilo teže. On jedini, kao komandir baterije, među nama ima automat, uz par Ćurevaca i Jelečaka, još Redžo ima puškomitraljez, kao vođa izviđača, ali je štednja njegove municije stalno potencirana. Dakako da bi rafali iz samo par pušaka zvučali manje ubjedljivo.

Opet sam nabasao i na rakiju. I opet me ne zanima odakle je, da li je i to došlo s gostima s Trebove, ili još traju zalihe Sutkovog i Redžovog izviđanja. Nikako mi se ne da da odbijem, bar mi je laknulo što Tito jeste. Zbog njega sam se ograničio, nećemo se duže zadržavati. Tek da potegnem još jednom, dok svi zajedno prepričamo i taj smiješni dio koji je podijelio raspoloženja ostalih iz naše kuće.

Vrijeme uzbune se taman potrefilo s negodovanjem većine da treba ovdje praviti rovove. A kako su oni iz kuće onako napamet izlijetali, ne čudi da su svi došli na istu ideju.

Dva su rova ipak bila, a razmišljanja o tome da su napravljena na suprotnu stranu od pravca iz kojeg je pucnjava došla nisu se stigla uklopiti u vrijeme koje su osjećali da im je na raspolaganju. Još manje je bilo bitno ko ih je pravio. A pošto ni svi nisu jednako brzi, to je moralo doći do gužve.

Kad je Mufo pošao da se uvuče u svoj, još uvijek nedovršeni rov, on je već bio prepun. Dok je Admin bio bolje sreće i uspio se ugurati pored dvojice bržih od sebe, to Mufo nikako nije mogao učiniti protiv čak četvorice, koji su se pomjerali dok je bilo moguće.

A sve je iznudilo njegovu očekivanu reakciju. To je bilo ono repetiranje koje smo nas dvojica čuli.

Nismo razumjeli psovke koje im je upućivao, kao ni kako im je sve prijetio i izgonio ih, ali mi nije teško da pogodim. Dovoljno ga znam da mogu scenu zamisliti kao da sam i sam bio tu.

Ono što ne mogu je zamisliti sebe u poziciji jednih, a ni drugih. Ni sebe, ni Tita.

 

                                       ***

Kad smo se vratli u našu kuću, opet nismo dočekani s divljenjem, ali je bar ljutnja na nas zaboravljena. Svađa početa ispred rovova još je trajala.

Tu saznajemo i preostale detalje. Adminovi „podstanari“ su bili Salko Pendek i Zaim Barlov, čiji zajednički rov je tek počet i nikako nije pružao što njegov jeste. Mufo je shodno svojoj građi, ali i ozbiljno svjestan situacije, radio na vrlo komotnom rovu. Gdje su se uspjela nagurati čak četvorica, momaka koji su odnedavno ovdje i koji nisu stigli ni započeti s kopanjem. Golobradi Eko Poturak i Benjamin Merdan su iz rova izašli na prvi Mufov zahtjev, dok Kuko i Enes nisu bili tako lake volje. Ako, bez njih ovaj događaj i ne bi bio ovako veseo, odnosno pamtio bi se samo po ljutnji svih zbog lažne uzbune.

A sve skupa nije bilo ni smetnja da ovi i dalje brane tezu kako je njihov postupak ispravniji nego naš, Tita i mene.

Nama je preostalo da ćutimo o tome, ali da se smijemo onom što se kraj rovova izdešavalo.


                                                     divokoze na Zelengori
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...