„Oj djevojko, milujel te
nana?“
„Milovala dok sam bila mala.
„Milovala dok sam bila mala.
Sad djevojče pa miluje
momče!“
„Oj djevojko, gdje si katmer
brala?“
„Ludo momče, u tvojoj gradini!“
„Oj djevojko, da sam te
vidio!“
„Ludo momče, šta bi učinio?“
„Oj djevojko, bih te poljubio!“
„Ludo momče, ti ne bi umio!“
„Od tebe bih, dušo, naučio!“
Toliko sam uživao u svom prisjećanju da sam
polahko i tonuo u san. Zapravo, kad su mi misli prekinuli pucnji najprije sam
pomislio kako je sve samo dio istog sna.
To me nije moglo dugo držati, drugi oko mene su
čuli isto i neki od njih su već skakali na noge. Puške se odmah uzimaju. Dok se
za obuvanje i nema vremena.
Kako se moje ne šnjiraju, a na vratima sam već
naišao na gužvu, to ću ja potpuno spreman izaći. Vjerujem da neće biti kasno,
iako ostajem posljednji. Pored mene je još Tito miran, dok ostali bi svi u istom
trenutku da prođu kroz vrata. Ne obazirem se na njih, pokušavam oslušnuti
odakle dolaze pucnji, koji se još čuju.
Nisam bio siguran, a u trenutku kad smo konačno i
nas dvojica mogli iskročiti kao da je sve stalo. To me zadrža na onom prvom
osjećaju, koji može biti i samo posljedica onog izviđanja, odnosno razmišljanja
u vezi s njim.
Tako smo Tito i ja pravo s vrata uskakali u mrak
kroz koji ćemo se probiti onom potoku. A zaustavili smo se odmah ispod kuće,
kako bi sve bolje čuli.
Pucnjava je prestala. Ili je samo zastala? Što je
u svakom slučaju manje iznenađenje od činjenice da sem nas dvojice, mi nikog
drugog niti čujemo niti osjetimo!?
Čekao sam još nekoliko trenutaka, a onda sam se u
tri nečujna koraka našao uz šljivu odmah do potoka, za koju sam sigurno znao da
je tu. Tri sekunde kasnije je i Tito bio pored mene. S tim da je on legao ravno
na zemlju, lovaru stežući jače nego ja svoju. Nisam ni ja puno razmišljao,
slijedio sam njegov primjer, samo s druge strane šljive.
Još ne progovaramo ni riječ, ali sam siguran kako
isto mislimo. Nemamo dilema da su četnici. Ako pravac odakle je pucnjava došla
i nismo dobro ocijenili, znamo razlikovati automate od lovara i karabina.
Istina, pitamo se i gdje su. Ako su tamo gdje bi jedino i mogli biti, bliže nam
ne mogu prići a da ih ne primijetimo.
Usput se pitamo i gdje su naši. Znamo da ispred
nas nisu, čuli bi ih. U potoku, također. Bilo bi preopasno, a osim toga on se
odavde sasvim dobro kontroliše. Razumijem da je neko trebao proći i s druge
strane kuće, ali ne bi moglo biti da su svi. Tako bi ih, opet, morali čuti. Iznad
su Sutkovi, valjda, već zauzeli svoja mjesta. Ali, ni odozgo ništa ne čujemo.
Naravno, nikako ne može biti ni da su svi pobjegli. Da je i tako, zašto bi onda
četnici ćutali...
Zaustavljam dah, uporno pokušavam čuti nekog osim
nas. Opet ništa. Da nisam posljednji napustio kuću još bih povjerovao kako je ovo samo san, i poruka da
još nije vrijeme za ljubavne stihove. Ovako, budan sam. I sve je stvarno. Tito i
ja, i ova nejasna tišina. Koja još ne smeta, samo da ne potraje.
Neće! Konačno se nešto čulo. Iznad nas. Kao da je
neko repetirao pušku. Opet je prva misao na četnike, ali se uvjeravam kako bi
trebalo da su njihove već sve bile otkočene. Osim toga, sad čujemo i nešto kao
glasove, a oni nikako ne bi imali potrebe da pričaju.
Moraju biti naši, samo nije lahko pogoditi ni
razloge koji su ih naveli na takvo ponašanje. Čekajući da još nešto čujemo,
čekamo i mogući odgovor.
-
Ne čuje se ništa
– nakon dva minuta, više se nisam mogao suzdržavati, prošaputah da me Tito
jedva čuje.
-
Ništa – on je s
odgovorom čekao još minut, kao da je tako želio potvrditi kako su nam
razmišljanja bila identična.
-
Gdje su ostali?
– mada nisam očekivao ikakav direktan odgovor, to je bilo jedino čime sam znao
prekinuti tišinu nakon novih minut-dva.
-
Svi su otrčali
gore, rovovima – ipak je on iz kuće izašao trenutak prije mene.
Oslobađaju mi se i misli. Vrtim glavom zbog
izbora ostalih, tek se pitam o ulozi dvojice stražara i činjenice da niti su
odgovorili a niti uzbunu dali prije nego smo napadnuti. Također, postajem po ko
zna koji put svjesniji naše sreće da četnici pojma nemaju čime mi raspolažemo.
Bojim se kako u suprotnom ova tišina ne bi ovako dugo trajala.
A vrijeme je i bilo da stane...
-
U redu je –
Sutkov glas je proparao nebo iznad nas – ovo je bila uzbuna, provjera
spremnosti!
Tito i ja se pogledasmo. I opet su nam misli bile
iste. Zadovoljstvo ovim što smo čuli nismo mogli skriti, mada ni nezadovoljstvo
što se ovo ikako dogodilo. Također, u trenutku nam je postalo jasno sve što nas
je ovo vrijeme mučilo.
Prebirali smo po mogućim komentarima, mada smo
znali kako ćemo se ipak suzdržati.
Svakako je bilo izvjesno i da u ocjenama provedene uzbune naš postupak mora
dobro proći. Zato smo i jedva čekali da se ostalima pridružimo.
Gore, naš i Sutkov dolazak smiruje atmosferu.
Jedni se počeše glasnije smijati, drugima do toga još nije bilo. Biće da smo
propustili nešto zanimljivo. A o čemu se radi, moramo sačekati da se jedni
udalje. Njihovi pogledi prema nama najavljivali su takav postupak. Onom što se
ovdje zbilo oni će se nastaviti smijati u kući, njih smo mučili Tito i ja.
Zato
su bili ljuti, ljubomorni, zato što smo samo nas dvojica postupili kako je
trebalo. Znali su kako će to Sutko htjeti istaći, a nije im se slušalo. Svi
možemo reći da smo prekinuti u snu, ali ako je ovo bila proba onda o njoj treba
popričati. Nas dvojica hoćemo, mada ne shvatamo ljutnje ostalih. I mi smo
mišljenja da nije trebalo ovako, u ova doba, ali ako su se pucnji već čuli, zar
nije bolje što su iz naših pušaka?
Nismo namjeravali, ali koristimo situaciju. Ne
znam kako bi završili da se doista radilo o četničkom napadu, ovako smo se pokazali
hrabrima. Dovoljan razlog da Sutko pozove nas dvojicu u kuću.
Ostali ionako nisu bili voljni. Ispratili smo
nastavak njihovog gunđanja, u kojem su tražili opravdanje za svoj postupak, čak
nalazeći kako je on ispravniji, kako je normalnije bilo krenuti suprotnoj
strani od one gdje smo znali da bi trebali biti Sutkovi, bez nekog obzira što
se pucnjava čula baš iz tog pravca.
Tako, Tito i ja brzo ostajemo ponovo sami, te
lahko pristajemo uz pratnju Sutkovog smijeha ući „na pet minuta“. Da na miru
još jednom čujemo hvale na svoj račun. Gdje nas, prije toga, dočeka još jedno
iznenađenje. U gostima su, meni sad već poznata lica. Šeks i Ćuza, ponajbolji
diverzanti.
Bilo bi mi žao da nisam ušao, ko zna kad ću imati
slijedeću priliku da se s njima rukujem. Izuzmem li kada igrasmo lopte, nikada
ih ranije nisam vidio izbliza, ni tada ovako, baš su onakvi kakve sam ih
doživljavao. Sasvim normalni momci, odjeće malo prilagođene ratnim uslovima.
Traka oko glave jednog, lovački šešir kod drugog, u obojice tespihi, kao i još
neki detalji koji se baš ne ističu pri svjetlosti fenjera ali zato sasvim
nadomješćuju nedostatak maskirnih dijelova uniforme. Kod obojice automati, što
ukazuje da su oni aktivno učestvovali u ovoj šali na naš račun, kako ovu
provjeru već u ovom trenutku osjećamo. Neću pogađati da li je ideja njihova,
ali i ako je Sutkova, bez njih bi mu bilo teže. On jedini, kao komandir
baterije, među nama ima automat, uz par Ćurevaca i Jelečaka, još Redžo ima
puškomitraljez, kao vođa izviđača, ali je štednja njegove municije stalno
potencirana. Dakako da bi rafali iz samo par pušaka zvučali manje ubjedljivo.
Opet sam nabasao i na rakiju. I opet me ne zanima
odakle je, da li je i to došlo s gostima s Trebove, ili još traju zalihe
Sutkovog i Redžovog izviđanja. Nikako mi se ne da da odbijem, bar mi je laknulo
što Tito jeste. Zbog njega sam se ograničio, nećemo se duže zadržavati. Tek da
potegnem još jednom, dok svi zajedno prepričamo i taj smiješni dio koji je
podijelio raspoloženja ostalih iz naše kuće.
Vrijeme uzbune se taman potrefilo s negodovanjem
većine da treba ovdje praviti rovove. A kako su oni iz kuće onako napamet
izlijetali, ne čudi da su svi došli na istu ideju. Dva su rova ipak bila, a
razmišljanja o tome da su napravljena na suprotnu stranu od pravca iz kojeg je
pucnjava došla nisu se stigla uklopiti u vrijeme koje su osjećali da im je na
raspolaganju. Još manje je bilo bitno ko ih je pravio. A pošto ni svi nisu
jednako brzi, to je moralo doći do gužve.
Kad je Mufo pošao da se uvuče u svoj, još uvijek
nedovršeni rov, on je već bio prepun. Dok je Admin bio bolje sreće i uspio se
ugurati pored samo jednog bržeg od sebe, to Mufo nikako nije mogao učiniti
protiv čak trojice, koji su se pomjerali dok je bilo moguće.
A sve je iznudilo njegovu
očekivanu reakciju. To je bilo ono repetiranje koje smo nas dvojica čuli.
Nismo
razumjeli psovke koje im je upućivao, kao ni kako im je sve prijetio i izgonio
ih, ali mi nije teško da pogodim. Dovoljno ga znam da mogu scenu zamisliti kao
da sam i sam bio tu.
Ono što ne mogu je zamisliti sebe u poziciji jednih, a ni drugih. Ni sebe, ni Tita.
***
Kad smo ušli u kuću opet nismo dočekani s
divljenjem, ali je bar ljutnja na nas zaboravljena. Svađa početa ispred rovova
još je trajala.
Tu saznajemo i preostale detalje. Adminov „podstanar“
je bio Salko Pendek, dok su Mufovi bili Zaim Barlov, koji je iz rova izašao na
prvi Mufov zahtjev, dok Kuko i Enes nisu bili tako lahke volje. Ako, bez njih
ovaj događaj i ne bi bio ovako veseo, odnosno pamtio bi se samo po ljutnji svih
zbog lažne uzbune. A sve skupa nije bilo ni smetnja da oni i dalje brane tezu
kako je njihov postupak ispravniji nego naš.
Nama je preostalo da ćutimo o tome, ali da se
smijemo onom što se kraj rovova izdešavalo.
divokoze
na Zelengori
