Prođoh gore, mnoge
gore,
od Saraj'va do Doboja,
lov loveći po šumama,
tebe tražeć', srno
moja.
Prođoh Ozren, kršnu
goru,
a od tebe glasa ne
čuh. 3.
septembar 1992.
Doru, hrte i sokole
ja potjerah
šeher-Žepču.
U Žepču te ja ne
nađoh,
pređoh Bosnu i Usoru,
ulovih te u Tesliću,
povedoh te svome
dvoru.
/Mijat Božović/
Sinoć
nije bilo kako smo očekivali. Nismo od Sutka tražili da nam vjeruje, ali ni da
sumnja. Oni su išli dokle su išli, vidjeli to što su vidjeli, napunili
bilježnicu kako su napunili, poslije, ili prije, svratili tamo gdje nam nisu
rekli, ali zbog čega mi koji tad nismo stigli odmah zaspati, dugo poslije nismo
mogli. Ako. Ako su i bili bučni, jedno im moramo priznati, bili su umjereniji
nego Mufo, Remzija, Alija i ja onog dana kada smo nešto slično uradili.
Nije
ni naša bilježnica prazna. U jedno smo bili skoro sigurni, noć je trebala biti
mirna koliko i dan što je bio. Što se četnika tiče. Buke bi moglo biti, ako
Sutkovi večeras nastave gdje su stali.
Među
našima ćemo biti bolje saslušani. Mogli smo istaći ono pozitivno, sem tišine
koja sluti mirnoj noći, za sebe mogu reći da sam puno naučio. Mogao sam dane
provesti nad kartom, ne bih toliko znao. Koristilo mi je što sam u povratku bio
opušteniji, što sam putem uz Džemovu pomoć dodatno upoznavao teren. Skoro bih
se usudio neki naredni dan poći s nekim ko zna manje od mene. S tim da ne
garantujem kako bih toliko daleko išao i zadržavao se cijeli dan.
Nisam
se htio hvaliti, niti razasipati svojim osjećanjima. Bilo mi je najvažnije da
sam sebi vjerujem. Odmah sam to provjerio, drugim očima sam pogledao dio sela u
kojem smo smješteni.
Vidio
sam samo jedan pravac iz kojeg možemo biti napadnuti. Potok uz našu kuću, a
koji se malo odbija od njihove.
Stražarsko
mjesto ćemo ili sasvim prebaciti uz potok, ili će to sad biti patrola - od potoka
do puta ka položaju. U bilo kom slučaju, dio čula ćemo preusmjeriti. U taj se
potok slijevaju svi mogući prilazi kojima bi eventualni napadači mogli prići.
Svaka druga varijanta bi bila opasnija za njih, odnosno pružila bi nama
pogodnosti koje bi oni svakako željeli izbjeći.
Zadržavah
te misli, tek ću od sutra od stražara tražiti da razmisle o tome. Ono što sam
odmah htio podijeliti, to su informacije od Zaima o tome kako je obuka prošla.
Bez potrebe da išta sumnjam, vjerujem kako ćemo vrlo brzo imati potpuno spremnu
računačku desetinu. Za takvu Zaimovu procjenu je bilo dovoljno i pola dana, s obzirom
da su ranije povučeni s položaja. Sutko je to objasnio potrebom za jedan malo
duži odmor. Pri čemu je izdao još jedan zadatak, trebali bismo ovuda negdje svi
iskopati po jedan rov. Prije svega, protiv djelovanja četničke artiljerije.
Opet
misli vratih potoku ispod, bar za sada ne zamjerah Zaimu koji je to s rovovima
ostavio za neki drugi dan. Ako je već najavljen odmor, u njemu je trebalo
uživati. Tako, ne zamjerah mu ni što nije nastavio obuku s Osmom. A ako su se
već Admin i Mufo jedini odlučili odmah sprovesti Sutkovu naredbu, smatrah to
njihovim ličnim izborom.
Sve
u svemu, jučerašnjim danom sam bio više nego zadovoljan. Na stražu mi je bilo
tek pred zoru, imao sam vremena i naspavati se.
***
Ipak
sam jedva čekao da se danas i lično uvjerim u Zaimove tvrdnje. Ionako je naše
izviđanje već zaboravljeno, kao da nikud nismo ni išli.
Ali,
početak ovog dana je nama djelovao kao da predugo bijahosmo odsutni. Malo
navučeniji oblaci su ponovo naveli Sutka da otkaže planiranu obuku. Tome se
niko ne usprotivi, pa ni mi ne htjedosmo biti usamljeni.
I
dalje mi se nije dopadala ideja o kopanju pojedinačnih rovova. Da četnici
artiljerijom djeluju noću, to i ne očekujemo, a danju bismo trebali biti na
položajima gdje već imamo iskopane rovove! To što danas nismo tamo, ne znači i
da ne bi mogli biti - ukoliko nas granate natjeraju. Ukoliko ih ne bude, ovako
tmurno vrijeme je jedino za boravak u kući. Nemamo pravo reći da smo premoreni,
ali nikad se ne zna...
Admin
i Mufo su opet dobar dio dana proveli na uređivanju svojih rovova, ne obazirući
se na predbacivanja drugih. Ja nisam želio, ni sam to raditi niti kome drugom
naređivati.
Zadovoljio
sam se kratkom provjerom Osmana Tahirovića. Kako se brzo uvjerih u ono što je
već naučio, to sam našao način da drukčije popunim ostatak dana. U razgovoru s
njim, poslije kojeg sam postao još zadovoljniji.
Bez
obzira na mladost, djelovao mi je sasvim zrelo. Mogao sam ga porediti s Titom,
s razlikom da on nije imao dodatnih i neprijatnih priča.
Par sati posvetih Kuku i Enesu Ćediću, koji su od zakletve tu, gdje ovog drugog tek i upoznajem. Za razliku od Kuka, djelovao je manje vedro. Poredih ga s Titom i Osmanom, godina sličnih, trebam još presuditi je li nešto drukčije njegovo ponašanje samo zato što je u svome selu, ili u tome ima razlike u samom djetinjstvu. Rano je za tačan sud, ali iako nije u mome vodu, vjerujem da će još biti prilika za druženje.
Danas su do svojih kuća išli prije nego sam ih ja
posjetio, ali su mi obećali kako ću drugi put poći s njima.
