Prođoh gore, mnoge
gore,
od Sarajva do Doboja,
lov loveći po šumama,
tebe tražeć, srno
moja.
Prođoh Ozren, kršnu
goru,
a od tebe glasa ne
čuh. 3. i 4.
septembar 1992.
Doru, hrte i sokole
ja potjerah
šeher-Žepču.
U Žepču te ja ne
nađoh,
pređoh Bosnu i Usoru,
ulovih te u Tesliću,
povedoh te svome
dvoru.
/Mijat Božović/
Sinoć nije bilo kako smo očekivali. Nsmo od Sutka
tražili da nam vjeruje, ali ni da sumnja. Oni su išli dokle su išli, vidjeli to
što su vidjeli, napunili bilježnicu kako su napunili, poslije, ili prije,
svratili tamo gdje nam nisu rekli, ali
zbog čega mi koji tad nismo stigli odmah zaspati, dugo poslije nismo mogli.
Ako. Ako su i bili bučni, jedno im moramo priznati, bili su umjereni.
Umjereniji nego Mufo, Remzija, Alija i ja onog dana kada smo nešto slično
uradili.
Nije ni naša bilježnica ostala prazna. U jedno
smo bili skoro sigurni, noć bi trebala biti mirna koliko i dan što je bio. Što
se četnika tiče. Buke bi moglo biti, ako Sutkovi večeras nastave gdje su stali.
Među našima smo bolje saslušani. Mogli smo istaći
ono pozitivno, sem tišine koja sluti mirnoj noći, za sebe mogu reći da sam puno
naučio. Mogao sam dane provesti nad kartom, ne bih toliko znao. Koristilo mi je
što sam u povratku bio opušteniji, što sam putem uz Džemovu pomoć dodatno
upoznavao teren. Skoro bih se usudio neki naredni dan poći s nekim ko zna manje
od mene. S tim da ne garantujem kako bih toliko daleko išao i zadržavao se
cijeli dan.
Nisam se htio hvaliti, niti razasipati svojim
osjećanjima. Bilo mi je najvažnije da sam sebi vjerujem. Odmah sam to
provjerio, drugim očima sam pogledao dio sela u kojem smo smješteni.
Vidio sam
samo jedan pravac iz kojeg možemo biti napadnuti. Potok uz našu kuću, a koji se
malo odbija od njihove.
Stražarsko mjesto ćemo ili sasvim prebaciti uz potok,
ili će to sad biti patrola - od puta ka položaju do potoka. U bilo kom slučaju,
dio čula ćemo preusmjeriti. U taj se potok slijevaju svi mogući prilazi kojima
bi eventualni napadači mogli prići. Svaka druga varijanta bi bila opasnija za
njih, odnosno pružila bi nama pogodnosti koje bi oni svakako željeli izbjeći.
Zadržavah te misli, tek ću sutra od stražara
tražiti da razmisle o tome. Ono što sam odmah htio podijeliti, to su
informacije od Zaima o tome kako je obuka prošla. Bez potrebe da išta sumnjam,
vjerujem kako ćemo brzo imati potpuno spremnu računačku desetinu. Za takvu
Zaimovu procjenu je bilo dovoljno i pola dana, s obzirom da su ranije povučeni
s položaja. Sutko je to objasnio potrebom za jedan malo duži odmor. Pri čemu je
izdao još jedan zadatak, trebali bismo ovuda negdje svi iskopati po jedan rov.
Prije svega, protiv djelovanja četničke artiljerije.
Opet misli vratih potoku ispod, bar za sada ne
zamjerah Zaimu što je to s rovovima ostavio za neki drugi dan. Ako je već
najavljen odmor, u njemu je trebalo uživati. Tako, ne zamjerah mu ni što nije
nastavio obuku s Osmom. A ako su se već Admin i Mufo jedini odlučili odmah provesti
Sutkovu naredbu, smatrah to njihovim linčim izborom.
Sve u svemu, jučerašnjim danom sam bio
zadovoljan. Na stražu mi je bilo tek pred zoru, imao sam vremena i naspavati
se.
***
Ipak sam jedva čekao da se danas i lično uvjerim
u Zaimove tvrdnje. Ionako je naše izviđanje već zaboravljeno, kao da nikud
nismo ni išli.
Ali, početak ovog dana je nama djelovao kao da
predugo bijahosmo odsutni. Malo navučeniji oblaci su ponovo naveli Sutka da
otkaže planiranu obuku. Tome se niko ne usprotivi, pa ni mi ne htjesmo biti
usamljeni.
I dalje mi se nije dopadala ideja o kopanju
pojedinačnih rovova. Da četnici artiljerijom djeluju noću, nismo očekivali, a
danju bismo trebali biti na položajima gdje već imamo iskopane rovove! To što
danas nismo tamo, ne znači i da ne bi mogli biti - ukoliko nas granate
natjeraju. Ukoliko ih ne bude, ovako tmurno vrijeme je jedino za boravak u
kući. Nemamo pravo reći da smo premoreni, ali nikad se ne zna...
Admin i Mufo su opet dobar dio dana proveli na
uređivanju svojih rovova, ne obazirući se na predbacivanja drugih. Ja nisam želio,
ni sam to raditi niti kome drugom naređivati.
Zadovoljio sam se kratkom provjerom
Osmana Tahirovića. Kako se brzo uvjerih u ono što je već naučio, to sam našao
način da drukčije popunim ostatak dana. U razgovoru s njim, poslije kojeg sam
postao još zadovoljniji. Bez obzira na mladost djelovao mi je sasvim zrelo.
Mogao sam ga porediti s Titom, s razlikom da on nije imao dodatnih i
neprijatnih priča.
Par sati posvetih Kuku i Enesu Ćediću, koji su od
zakletve tu, gdje ovog drugog tek i upoznajem. Za razliku od Kuka, djelovao je
manje vedro. Poredih ga s Titom i Osmanom, godina sličnih, trebam još presuditi
je li nešto drukčije njegovo ponašanje samo zato što je u svome selu, ili u
tome ima i razlike u samom djetinjstvu. Rano je za tačan sud, ali iako nije u
mome vodu, vjerujem da će biti još prilika za druženje. Danas su do svojih kuća
išli prije nego sam ih ja posjetio, ali su mi obećali kako ću drugi put poći s
njima.
Našao sam vremena popodne i da malo odspavam. Što
će učiniti da večeras duže od ostalih ostanem budan. A to je vrijeme kad je
najljepše razmišljati.
O Trošnju neću, o tome sam opet pričao s Džemom u
povratku. Nismo ništa posebno novog rekli, osim što smo međusobno povjerenje
učvršćivali.
Neka budućnost malo odmara, ja bih se na trenutak
vratio u prošlost. Kad god mi se žuri zaspati, to mi dođe lijek.
Tražeći kutak prošlosti koji ću dotaći nekoliko
puta se prevrnuh. U jednom trenutku dohvatih tako džep košulje u kojem sam
držao nedavno napisane stihove. Poželjeh ih se odmah sjetiti.
Nije išlo. Jedva sam dvije strofe dokučio, dalje
sam se mučio. Bilo mi je krivo na sebe, vjerovao sam da su to lijepi stihovi,
bez obzira što nisu pisani onoj koju volim. I ta djevojka, kojoj su pisani a
voljom sudbine ostali ne uručeni, svakako to nije zaslužila!
Mrak je, ne vidim ih pročitati, a sami neće...
Shvatajući da ću se samo džaba mučiti, odustajem. Korim sebe, ali odustajem. Neću
da vjerujem kako mi mozak slabi, ne dam si priznati ni da osjećanja blijede. Ne
bi trebalo, obećavam kako ću ih već sutra ponovo naučiti.
A sada, dajem sebi zadatak da smislim nove. O
istoj djevojci, čini mi se kako bi to bilo uvreda za nju. Njoj moram ove
sačuvati, i tog nekog dana predati. Onoj koju volim, a koja je trenutno u
četničkom logoru, mislim da ne bi bilo korektno. Ne mislim da postoje stihovi
koji bi iskazali sve što bih trebao i što sada doista osjećam! Nekoj trećoj,
opet nije korektno...
Pisaću o ljubavi. O ljubavi dvoje mladih, bilo
kojih. Sve ljubavi su u početku iste, mijenjaju se okolnosti.
Tražim ideju, nešto od čega bih krenuo. Nadam se
da će mi nešto lijepo pasti na pamet prije nego me san preduhitri. Prevrćem se
petnaestak minuta, razbuđujem se potpuno, ali je sve lijepo daleko od mog
mozga.
U trenutku, kroz mrak bacih pogled na Mufa. I
učini mi se kako mi, kao ko zna koliko puta ranije u sličnim situacijama,
govori „i ovo će se zvati juče“
Lagani osmijeh na mom licu. Čini mi se da je to
dobra ideja. Brojim slogove. S devet nisam zadovoljan, jedan izbijam. Nije
teško. Moja pjesma počinje sa „I to će se zvati juče“.
Dalje bi trebalo ići lakše. Prvo mi mislima
struji „kada ovaj rat prestane“, ali odmahujem glavom. Pišem o ljubavi. Nije
ljepota stihova bitna koliko trenutak u kojem se pišu. „Kad ljubavne prođu
rane“, više mi se sviđa...
Trenutak mi dovršava strofu: „Opet ću te, srno
moja, / ko nekada zvati lane!“.
Nekoliko puta ponavljam cijelu strofu, no ne
dolazi druga. Ne zovem u pomoć lica dragih mi djevojaka, ali je ovo trenutak
kada me posjećuju.
Dženana, Elma, Sanja, Emrita, Azra, Dinka, Ivanka,
Emina, Maida, Zineta, Mladenka, Šeća... Bez Šeće. Ili ne mora, neka i nje, nije
ona jedina za koju nisam siguran da je prema meni osjećala koliko ja prema
njoj...
Drugu strofu neću ni pisati. Ali ću nastaviti s
prebiranjem po sjećanjima.
dio pejzaža iz doline Sutjeske
