„Karanfile, cv'jeće
moje,
još da mi je sjeme
tvoje.
Ja bih znala gdje bih
izvirala,
mome dragom pod
pendžerom.
Kad moj dragi legne
spati
karanfil će mirisati,
moj će dragi uzdisati.
Uzdah će se dalek'
čuti,
čak do neba i do Boga.
Bogu će se ražaliti,
nas će dvoje
sastaviti!
I
tako ne bih odmah zaspao. Umoriti se nisam imao čime, a razmišljati se uvijek
ima o čemu. Bolje o ljepšoj budućnosti maštati, nego mislima prepravljati
prošlost. Otud mi je dobro došlo ono što sam s Džemom pričao.
U
osnovnom smo se složili. Volja nam je jaka, ni hrabrosti nam ne manjka, a amanet
traje. Povjerenje će doći, a pridobićemo i ostale koji nam trebaju. Koji ne
žele, ni potrebni nam nisu!
Bez
Majorovog izuna nećemo. O njemu je prerano razmišljati, u svakom slučaju ne
prije nego riješimo sve unutar nas. A od onog što nismo, prvo je na redu
međusobno povjerenje nas dvojice.
To
je ono što će me i držati duže budnim. Nije mi se svidio način na koji je to
Džemo provjeravao. Mogao sam i ja na kušnju stavljati njega, po pitanju motiva.
Ne mogu njegovi biti veći od mojih. Nisam, jer mu vjerujem, jer sam siguran da
je ono što se trećeg jula dogodilo sasvim dovoljno.
Mislim
da je iz njega progovorio onaj dio kojim nije raščistio ni sam sa sobom. Takav
je uvijek bio, nikad nije podnosio gledati one koji kroz život lakše idu. Možda
griješim, ali mi se činio od onih koji se ne trude pristići uspješnije. Samo,
ako je moguće i što neprimjetnije, činiti nešto da se oni uspore.
Ali,
ko zna, možda ni ja nisam sa sobom raščistio. Jesam li ja spreman poći na takav
zadatak, bez da nešto uslovljavam.
Više
od pola naših je pobijeno ili zarobljeno. Ostalo nas je toliko da ne smijemo
odbijati naređenja, zbog drugih ništa raditi na svoju ruku! U tome smo isti,
ali se da postaviti pitanje mogućnosti biranja. Tu se i razlikujemo?
Bude
li sa na Foču išlo, niz Trošanj i Mješaja bi se moralo. Ali, puteva može biti
više.
Ako
je „Buk Bijela“ puna vojske, ili ako naše procjene budu na to upućivale, onda
je i ovo moje lupanje glave suvišno. Međutim, ako stvari kažu drukčije, ako
četnici budu u selu, budu ga branili iz kuća, onda će se naše razlike tek
istaći. On zna, a i ja mogu biti siguran u to, prvi izbor bi bio desni dio
sela, odnosno Sjenokos i Berabovina! Ni ja se ne bih smio buniti, u drugom
dijelu je Novak, za koga sigurno znam da je meni pomogao.
Nije
Džemo jedini, preovladavalo je uvjerenje kako je ovamo više četničke ideologije.
Istina, prepoznat je glas Milovana i Đorđa Ćosovića u napadu na selo. Kao i
Mila Vujičića, ali je Alija svjedočio da ga Mile nije htio, ili smio odati.
Znam,
ni kuća Slobodana Ćosovića se ne obilazi! Njegova žena Jovanka dolazi iz
porodice, koja je bila poznata po... U to nisam siguran, ne znam puno o tome.
Ali smo svi znali da ima sestru udatu za Muslimana. Drugo, toliko sam puta
govorio kako nam nikakva opasnost ne bi prijetila ako bi svi četnici bili kao
što su oni!
Tražio
sam od ostalih da prave razliku između nacionalizma s izvornim značenjem, gdje
se to odnosi na nacionalni ponos, i nacionalizma u značenju koje mu se pogrešno
pripisuje, gdje se dovodi u ravan s rasizmom, fašizmom. Svaka riječ može imati
dvostruko značenje, jedno izgovoreno, stvarno, i drugo, ono koje neko čuje,
shvati.
Podsjećao
sam, nerijetko sam i ranije uvraćao u njihovu kuću, uvijek su na zidu imali okačenih
ikona, slika svetaca i bogorodica, ili čega već. Nikad mi to nije bolo oči, kao
ni činjenica da to ni posljednjih godina nisu željeli skinuti. Koliko me sjećanje
dobro služilo, i dalje su nedjeljom išli u crkvu. Dakle, ni rjeđe ni češće nego
prije.
Za
poređenje sam uzimao sebe. Nekom takvom, naopakom logikom, mogu očekivati da
saznam kako sam ja sad u njihovim pričama veliki, prikriveni bosanski
nacionalista, jasno u onoj pogrešnoj konotaciji. Što, naravno, niti sam - niti
ću biti.
To
što navijam za FK Slobodu iz Tuzle, koja s Fočom nema baš nikakve veze, može
biti gledano iz ugla - koji su igrači zadnjih godina pretežno igrali u njoj.
Jesu to Muslimani, Bošnjaci ili Bosanci, svejedno, ali nikako i razlog mog
opredjeljivanja. Bila je nekad nebitna, no sada ću koristiti svaku priliku za
ispričati svoju neobičnu navijačku priču.
Sjećam
se, poslije svih onih riječi koje su uobičajene da ih dijete od pet godina uči,
a pod uticajem svog nešto starijeg rođaka Dževada, ja se opredijelih za još
jednu. Šurjak je, u to vrijeme, bio jedan od boljih i češće pominjanih
nogometaša. Bar godinu sam navijao za Šurjaka, dok nekako ne shvatih da nije on
tim, već Hajduk. Onda, od svog učitelja Rada Eleza naučih kako Split nije u
Bosni i Hercegovini, već u Hrvatskoj. Počeh navijati za Velež. Ali, u to je
vrijeme Sloboda igrala najkorektniji fudbal, zbog čega domalo njome zamijenih
Velež. Jesmo bili Jugoslavija, ali sam se ja, eto, dosta rano prepustio svojoj
genetici. Bosansko i korektno, ono je s čime sam se poistovjećivao, i što je
bilo dovoljno da ostanem vjeran. Sve drugo je splet okolnosti. To što su u
jednom periodu u Slobodi igrali većinom Bošnjaci, kao i to što je, samo par
godina pred ovaj rat, u svojim redovima Sloboda imala pet fudbalera istog
prezimena – Milošević!
Kad
se sada toga prisjećam, još sam sigurniji kako su to bili geni. Ipak su moji
korijeni, moje porijeklo iz Hercegovine. A genetika stvara nacionalizam s
izvornim značenjem, ovaj drugi je već stvar individua.
Također,
vrijeme i okolina su me navodili da slušam i volim mnoge pjesme. Genetika se
borila s vremenom. Nije baš bilo često da se, u to vrijeme, naiđe na momka od
petnaestak godina koji od muzike najviše voli - sevdalinku! Ja sam bio taj, a
naravno da je i do te ljubavi došlo mojim upoznavanjem sebe i traganjem za onim
što moja duša treba, a ne što joj drugi nude!
Ovih
sam dana još nešto pominjao, pitao i sebe i druge zašto Husein Kapetan
Gradaščević nije opjevaniji u tim istim sevdalinkama. Preciznijih odgovora
nisam dobijao, kao ni potvrde većeg znanja drugih o njemu. Koji su ga voljeli,
drag im je bio samo zato što je bio dobar vojskovođa, i što je bio Bošnjak! A
kad im kažem kako je on u svojoj vojsci imao i značajan broj pravoslavaca,
njihove se misli počinju kolebati. Uzalud bi bilo objašnjavati im da osjećanja
ne trebaju podrivati činjenice. „Zmaj od Bosne“ je bio to što je bio, veliki
heroj, Bosanac, prijatelj pravoslavaca i svih koji su bili spremni i voljni
pridružiti mu se u borbi protiv prevelikog uticaja Turske. Onog što mu, eto,
neki sad još i najviše zamjeraju!
Razmišljajući ovako, dođoh do potvrde još jednog pravila. Rat mijenja mnoga razmišljanja, osjećanja. Tako će, četnici biti svi koji budu nosili četničku uniformu, kao što ćemo mi biti svi patriote koji stanemo pod zastavu s ljiljanima!
