U haremu Aziz
Abdullaha
trista šeset i pet
djevojaka.
Svaka djeva za
div-danom žudi,
kad je Aziz u godini
ljubi.
Fatima je najljepša od
cura,
uv'jek sjedi kraj
rumena đula.
Na njoj kaftan i jelek
se trese,
a kroz svilu njedra
provide se!
Sjajni mjesec za
oblake stao,
u l'jepu se Fatu
zagledao,
pa joj ljubi i miluje
grudi,
pazi jadan da je ne
probudi.
Za sevdahom svaka žudi
djeva,
ne ljubljena koliko bi
htjela.
Jedan poljub sa mednih
usana,
premalo je u godini
dana;
Premalo je i svakoga
dana!
Ostajalo
mi se na Pločama iza ostalih, uvijek sam ih doživljavao kao pogodno mjesto za
duboka razmišljanja, ipak sam odlučio izvana djelovati mirniji nego sam bio
iznutra. Za što će mi od pomoći biti boravak u kolibi, ozarje Mufa da ipak
nastavljamo skupa. Nisam na postrojavanju pronicao u njegovo raspoloženje, ne
shvatajući da li je bio razočaran ili se pretvarao. Ovako u društvu Remzije i
Alije i nekoliko riječi je dovoljno.
Ostaju
prethodna pitanja. Jesu li nuđeni Džemo, ili Zaim?
Nekad ću to možda saznati ili shvatiti, sad brzo dođe vrijeme da odem na prvi sastanak kod komandira baterije.
U
iščekivanju da nam se Sutko obrati, kroz glavu mi prođe jedna vedra misao. Neki
su naši već prebačeni u diverzante, dugo se već priča kako će Azemu Barlovu
biti data četa, ali se, eto, ja mogu pohvaliti kako sam prvi od Trošnjana koji
je zvanično raspoređen na oficirsku dužnost. Ne znam šta me čeka, ali osjećam
kako mi ponos sve brže raste. Prije svega zbog činjenice da do prije mjesec-dva
na tako nešto niko od naših ne bi htio ni pomisliti, kamoli prihvatiti kao
moguće!
Pokušavam
pred ostalim komandirima vodova prikriti koliko sam srećan, mada kod njih
slično ne vidim!? Ne znam njihove razloge, ali mi se čini kako su oni na nešto
ovakvo bili spremniji. Pa ih ja sad samo pokušavam pristići.
A
svi zajedno, rastemo do visina vrhova Trebove. Već se plašim kako ćemo sastanak
željeti što više odužiti. Da se nauživamo činjenice da o nečem i mi odlučujemo.
U
borbi s ovim mislima, sasvim sam zaboravio na drugi dio svoga sna!
Na
to me podsjetio Sutko, već u trećoj rečenici svoga obraćanja. U prve dvije je
otkrio da ćemo u Zamršten, ali da se ne zna da li do kraja dana ili tek ujutro.
U svakom slučaju, ko pođe - moraće da razduži automatsku pušku!
Sav
ponos poče da se skuplja. Kako to ostalima reći? Kako to i sam prihvatiti!?
Ne
mogu više Sutka pažljivo ni slušati. Stežem kundak svoje istočnonjemice, ja je
još tako zovem, iako sam nedavno čuo za drugo joj ime, poznatija je ovdje kao
„crna ruža“. Svejedno, ja sam zaljubljen u nju! Mogoh je zamišljati svakako,
samo ne u tuđim rukama. Igman je daleko, puno me stiglo znoja i napora, nedaća
i straha, dok dođoh do nje. Slikao sam se, potpisao joj se na vjernost, kako je
sad izdati?
Šta
dobijam zauzvrat!? Je li to vrijedno, je li pošteno? Radovao sam se kao dijete
shvatajući da postajem oficir Armije BiH, prvi iz Trošnja... Šta mi bi kroz
nekoliko minuta?
Koliko
sam puta rekao kako se ljudi ne mijenjaju, ako se već promijene onda nisu ni
bili ljudi! Vrijeme je da to i sam dokažem. Jedino što još mogu je da sačekam i
reakcije ostalih
Vjerovao
sam u uživanje u sastanku, umjesto toga njegov kraj dočekah okahren.
Taman
se s jednim mislima izborih a druge stigle. Tromije nego jutros, rekao bih
skoro polumrtvo sam koračao ka kolibi. Jesam li dobro procijenio reakcije
ostalih komandira, mogu li tvrditi kako su i za ovaj detalj znali prije
sastanka. Jesam li ja jedini koji se kolebam. Možda.
Priličan
je broj onih koji su do svojih automata došli nekim lakšim putem, pa im se i
lakše od njih rastati. Drugi su opet spremni i više uraditi samo da ostanu u
artiljeriji, realno - bar malo dalje od mogućnosti pogibije. Kao da sudbine već
nisu zapisane...
Prilazeći
kolibi dopustih sebi kiseli smiješak. Samo jednog znam koji artiljerac neće
biti ni cijeli dan. To je moj brat Mufo, očito greškom raspoređen na
stodvadesku. A bilo mu je milo, siguran sam u pogled koji me maloprije
ispratio. Usuđujem se vjerovati kako je možda to i sam tražio, da budemo skupa.
Stalno pričamo o tome kako se moramo držati skupa, a svako malo se rastajemo.
Bar nam nije prvi put!
Činilo
mi se kako sam pred Sutkom glumio dobrog, pouzdanog budućeg komandira, u kolibi
to ne mogoh. Nemam ja razvijen osjećaj da neke stvari predočim pomirljivije
nego one jesu. I prije nego sam išta rekao, sva trojica, posebno Mufo, na ćehri
su mi pročitali kako tu ima nešto što će ih, ili nekog od njih duboko
zamisliti.
Prve
dvije bitne rečenice sam rekao stojeći, onu zadnju tek kad sam legao. Tako
djelujem kao da ću i sam o tome razmišljati, zapravo sam bio svjestan kako sam
jedino Mufa ozbiljno zamislio.
Njega
ostavljam njegovim mislima, ja se vraćam sinoć početim. Opet smo u Trošnju, opet sam u Slobodanovoj kući. U lijevoj sobi. Oči u
oči s Borkom. Sa Zdravkom. S Natašom!
Nije bitno kako se ja sad
osjećam, oni su isti kao noćas. Ne pravi Borko razliku između puške koju ja
držim u ruci. Jednako gleda u mene. Samo u mene...
Neću
dalje da razmišljam, dovoljno je. Uvijek se vraćam na početak: biće onako kako
sudbina želi.
Pa,
nek bude!
