Na Bembaši, a u
Trampe-kahvi,
tu mi sjede age
Sarajlije.
I pred njima Dženetiću
Mušo.
Redom sjede, a redom
besjede!
Govorile age
Sarajlije:
„Hoćeš, Mušo, da te
oženimo?
Ako hoćeš bijelu i
rumenu,
na izbor ti mlade
Sumbuluške!
Ako hoćeš tanku i
visoku,
na izbor ti mlade
Ćemaluške!“
Ipak, nastavio sam razmišljati cijelu noć. Sada,
drugačije. Snovi su me spuštali u selo, sretao sam se ponovo s Borkom, Zdravkom
i Natašom, prolazio kroz situacije u kojima sam se uspijevao snaći.
Ne želim nikome snove prepričavati, bez obzira
što osjećam kako nečemu slute. Ne zato što se plašim da me drugi neće shvatiti,
već što ima nešto što i mene buni. Dijelovi sna kazuju kako ću se nečem
obradovati, dok drugi upozoravaju na neku neprijatnost.
Rat je, ne treba da čude promjene raspoloženja.
Zato sam jutros spreman na svaku vrstu iznenađenja koju je moja sudbina tokom
ove noći spremila.
Na sam početak dana nekako pokušavam ostati
ravnodušan. Konačno je i zvanično formirana i ta „artiljerijska“ jedinica, koja će već u
toku dana biti raspoređena na neku pogodnu lokaciju. O tome se već jučer
pričalo, a i logično je da su minobacači tamo negdje, odakle će moći biti
upotrijebljeni.
Kada je Sutko dobio zadatak da nama,
raspoređenim u tu bateriju, pročita i tačne dužnosti, mislio sam kako ni to nema
puno veze s mojim noćašnjim snom. Zaim i ja smo računači, manje je bitno ko će
formalno biti komandir odjeljenja.
Međutim, jedinica je pravljena širom nego je broj
oruđa nalagao. Valjda postoje neki nagovještaji da će toga biti još!?
Za komandira voda stodvadeski je određen Ahmo.
Možda sam i ja očekivao da će to biti Latif, ali su presudili prezime, i
iskustvo koje je ovaj već sticao na Bjelašnici i Igmanu.
Što i nije bilo bez smisla, a prošlo je i bez
Latovog nezadovoljstva, kad je rečeno kako imamo i vod osamdesetdvojki. Iako
trenutno imamo samo jednu, i to nekompletnu, izvučenu iz muzeja, i još bez i
jedne mine, ali s čvrstim obećanjima s Grepka kako ćemo ih dobiti, zajedno s
kompletnim oruđima, pa mi kao trebamo biti spremni. A do tada se Lato Kršo može
smatrati najbesposlenijim komandirom voda u cijeloj nam Armiji!
Treći vatreni vod je sastavljen od šesetki i
gromova. Vod za koji sam bio spreman tvrditi kako je morao biti dodijeljen
Džemu. Makar, kao potvrda obećanja o kojem je nedavno Krnjo govorio, da neko i
od nas Trošnjana bude na određenoj dužnosti.
Skoro sam pomislio da je to ta neprijatnost,
pročitano je ime Juka Ožegovića. Čovjeka kojeg nisam stigao pobliže upoznati,
ali ono što svi znamo sasvim je dovoljno za komentare kojih će biti i koji će
sigurno uslijediti, kad god neko bude htio govoriti kako ni raspored komandnih dužnosti
u artiljerijskoj bateriji nije urađen korektno. Mora biti da Major u njega ima
veliko povjerenje, ipak je čovjek kojem je od Boga dato da jednu nogu ima
kraću, zbog čega ni bivšu vojsku nije služio. Najprije će trebati njega
obučavati u vezi nišanjenja i gađanja, usput uvjeravati njemu potčinjene da ga
prihvate. Ako bi me neko pitao, makar bih to smio reći: ako je tako već
trebalo, zašto on i Lato nisu zamijenjeni - ipak će se šesetke i gromovi
najviše upotrijebljavati!?
Ali, dovoljno je bilo da prođe čitanje ostatka
tog voda, pa da na njegovog komandira zaboravim!
Kao artiljerijska baterija mi moramo imati i
komandni vod. Tu je čekalo najveće iznenađenje. Bar za mene. Nisam to očekivao!
A ne znam, možda sam to nečim i zaslužio!? U svakom slučaju, prisjetih se prvog
dijela moga sna.
Da sam se ja pitao, to bi bio Zaim. Ne znam
koliko ovo ima veze s Grepkom, kada je on bio prilično rezervisan? Ali, ni meni
nije bio cilj da se namećem. Opet, radije ću to prihvatiti kao ono što je
presudilo, nego činjenicu da sam - Bešovićima rođak!
Kako god, tako su pročitali. Ako se niko drugi ne
bude bunio, neću ni ja. Već sam sebi obećao kako ću poštovati sva naređenja,
tako i ovo.
Odmah počinjem. Komentarišem za sebe komandire
odjeljenja. Prvim, komandirom izviđača i mojim zamjenikom, nisam previše
zadovoljan. Nisam nikad bio ni u kakvim lošim odnosima s Redžom Barlovom, čak
mi se i dopadao poslije onog što sam na Bjelašnici o njemu čuo, ali imam
osjećaj da smo previše različiti da bismo dobro sarađivali. Međutim, nekako
ćemo već morati!
Zaim je komandir računača. Drukčije, sad, nije ni
moglo biti. Da ako osim Admina Hajdarevića bude još neko dodat, da i Zaimov rad
dođe do izražaja, ali bi to prije svega trebalo značiti - više nade da ćemo dobiti i više oruđa!
Sredstava
veze nemamo, ali je odjeljenje brojno. Tako i mora da bude, posebno dok
se budemo sporazumijevali partizanski, kurirski. Zato je tu nekoliko mladića,
mada će i to nekima bosti oči i uši, vjerujem kako će se Adem Durić snaći u
radu s njima. U odnosima sa mnom siguran sam da problema neće biti. Ako je iko
uspio za desetak dana s nekim da izgradi puno međusobno povjerenje, nas smo
dvojica!
Na kraju, opet se vraćam Džemu. Pogledom pratim
njegove reakcije. Još jednom se iznenađujem, nimalo mi se ne čini nezadovoljnim.
Kao da je nuđen, i iz nekih svojih razloga to odbio. Ko zna, možda je i Zaim
bio prva opcija za komandira komandnog voda?
Nekad ću to možda saznati ili shvatiti, sad idem
na prvi sastanak kod komandira baterije.
U iščekivanju da nam se Sutko obrati, kroz glavu
mi prođe jedna vedra misao. Neki su naši već prebačeni u diverzante, dugo se već
priča kako će Azemu Barlovu biti data četa, ali se, eto, ja mogu pohvaliti kako
sam prvi od Trošnjana koji je zvanično raspoređen na oficirsku dužnost. Ne znam
šta me čeka, ali osjećam kako mi ponos sve brže raste. Prije svega zbog činjenice
da do prije mjesec-dva na tako nešto niko od naših ne bi htio ni pomisliti,
kamoli prihvatiti kao moguće!
Pokušavam pred ostalim komandirima vodova
prikriti koliko sam srećan, mada kod njih slično ne vidim!? Ne znam
njihove razloge, ali mi se čini kako su oni na nešto ovakvo bili spremniji. Pa
ih ja sad samo pokušavam pristići.
A svi zajedno, rastemo do visina vrhova Trebove.
Već se plašim kako ćemo sastanak željeti što više odužiti. Da se nauživamo
činjenice da o nečem i mi odlučujemo.
U borbi s ovim mislima, sasvim sam zaboravio
na drugi dio svoga sna!
Na to me podsjetio Sutko, već u trećoj rečenici
svoga obraćanja. U prve dvije je otkrio da ćemo u Zamršten, ali da se ne zna da
li do kraja dana ili tek ujutro. U svakom slučaju, ko pođe - moraće da razduži
automatsku pušku!
Sav ponos poče da se skuplja. Kako to ostalima
reći? Kako to i sam prihvatiti!?
Ne mogu više Sutka pažljivo ni slušati. Stežem
kundak svoje istočnonjemice, ja je još tako zovem, iako sam nedavno čuo za
drugo joj ime, poznatija je ovdje kao „crna ruža“. Svejedno je, ja sam zaljubljen
u nju! Mogoh je zamišljati svakako, samo ne u tuđim rukama. Igman je daleko,
puno me stiglo znoja i napora, nedaća i straha, dok dođoh do nje. Slikao sam
se, potpisao joj se na vjernost, kako je sad izdati?
Šta dobijam zauzvrat!? Je li to vrijedno, je li
pošteno? Radovao sam se kao dijete shvatajući da postajem oficir Armije BiH,
prvi iz Trošnja... Šta mi bi kroz nekoliko minuta?
Koliko sam puta rekao kako se ljudi ne mijenjaju,
ako se već promijene onda nisu ni bili ljudi! Vrijeme je da to i sam dokažem.
Jedino što još mogu je da sačekam i reakcije ostalih.
Opet nemam razloga za zadovoljstvo. Priličan je
broj onih koji su do svojih automata došli nekim lakšim putem, pa im se i lakše
od njih rastati. Drugi su opet spremni i više uraditi samo da ostanu u
artiljeriji, realno - bar malo dalje od mogućnosti pogibije. Kao da sudbine već
nisu zapisane...
Samo jednog znam koji artiljerac neće biti ni
cijeli dan. To je moj brat Mufo, očito greškom raspoređen na stodvadesku. A
bilo mu je milo, možda je to i tražio, da budemo skupa. Stalno o tome pričamo,
a svako malo se rastajemo. Bar nam nije prvi put!
Njega ostavljam njegovim mislima, ja se vraćam
sinoć početim. Opet smo u Trošnju, opet
sam u Slobodanovoj kući. U lijevoj sobi. Oči u oči s Borkom. Sa Zdravkom. S
Natašom!
Nije bitno kako se ja sad osjećam, oni su isti kao noćas. Ne pravi Borko
razliku između puške koju ja držim u ruci. Jednako gleda u mene. Samo u mene...
Neću dalje da razmišljam, dovoljno je. Uvijek se
vraćam na početak: biće onako kako sudbina želi.
Pa, nek bude!
plato Zelengore
