Što se ono gusta magla
pokraj Une spustila?
Kostajnicu, milo
mjesto,
i nas dvoje prekrila.
A na Djedu i Boriku,
dvoje mladih tuguju.
I tužeći, jedno drugom
b'jele ruke pružaju.
Mislio sam da će prije
ovaj svijet nestati,
neg' ćemo se, mila
dušo,
i nas dvoje rastati.
Bilo je jasno da nas čeka mučno popodne u kolibi. Mufo i ja ćemo izbjegavati pričati o onom što slijedi poslije. A nećemo moći bježati od misli, gdje će se svaki boriti sa svojima. Kada će se pokazati kako je nekad teže razumjeti sebe nego drugog!
Teške
misli umaraju, treba ih povremeno prekidati. Pričom, o ljepšim stvarima.
Mufo
je, tako, prihvatio da mi još malo priča o Zamrštenu, selu za koje sam i čuo iz
njegovih priča. Zanimalo me koliko je ranije bio objektivan, s obzirom na
uspomene koje još nisu sasvim izblijedile. Sada je u hvaljenju bio umjereniji,
mada je i dalje tvrdio kako će mi u njemu biti bolje nego u Basarićima. Kako mi
je već pokušavao objasniti gdje je Esmina kuća, kuća u kojoj su i rođene te
uspomene, sada me provjeravao jesam li upamtio. Nekako sam prepričao što sam
shvatio, ali sam se zato pohvalio kako ću znati sam pronaći Kukovu kuću, samo
na osnovu njegove priče. Inače sam i Kuka upravo i pamtio po prezimenu. To je
jedini Čolpa kojeg sam stigao upoznati, poslije Esme, za koju sam samo čuo i na
Mufovim je slikama gledao.
Siguran
sam kako će mi dugo i Kuko i Esma padati na um, ali i da mi Mufo neće ni
silaziti s pameti. Jedva sam se otimao da kažem kako je njemu bar toliko lakše,
on se rastaje samo sa mnom, a ostaje s Alijom i Remzijom, tu su i Šaćir i
Pjovak...
Kao
da je čitao moje misli, prekinuo ih je iskrenim priznanjem kako ja i ne trebam
imati nedoumica. Vjerovatno su to riječi zapravo trzaji na povremene napade njegove
dileme, a u želji da je se potpuno riješi, konstatovao je kako sam ja pravi
artiljerac, te da je to bio razlog da i njega metnu na spisak, pri čemu nisu
vodili računa o tome da on tu zapravo ne pripada. Dodao je, s neskrivenom sjetom,
kako ga je sve bilo obradovalo, nadao se nekom dužem vremenu koje ćemo provesti
skupa...
Ja
nisam direktno odgovorio, ali sam ga potpuno shvatao. Između nas je postavljen
krupan zid, sazidan od naših principa. Nijedan ne možemo preskočiti svoje. Moji
su postavljeni na temeljima date riječi, a njegovi - učinjenog djela. Ja sam
obećao, ne mogu pogaziti. On je pristao, ali prije nego je pitan ima li neko
ranije dato obećanje. Nedavno je shvatio kako jedino može doći do puške, čak je
i dvije donio očekujući da je nešto slično moguće. Previše se od njega traži,
spreman je s njom ići bilo gdje, ali ni metra od nje!
Ja
želim biti uz minobacač. Osjećam kako će mi se tako prije pružiti prilika da
pucam na četnike. A za početak će mi biti i lakše. Na Igmanu sam dva puta išao
puškom, ali nije bilo suđeno. Tada sam i žalio zbog toga, tek sad razmišljam
kako su i to možda bili oni dani u kojima je sudbina gledala baš u mene. Kao
nedavno na Tuljku, kad se moglo desiti nešto zbog čega nikad više ne bih mirno
spavao!
Ali
sam zato sad uvjereniji da ću sljedeći put imati još veći merak. Još nisam
licem u lice, puškom u pušku, gledao četnika, ali ga dobro mogu zamisliti.
Onako, s cigankom ili papovkom u ruci, u sivomaslinastom, s kokardom na kapi i
kamom za pasom, duge crne brade ili makar neuredne kose... Još rađe, cijelu
grupu, gdje neki od njih lete u zrak. Naravno, od granate. Moje granate!
Siguran
sam da to mogu. Kad se neki dan nisam obazirao, a nisam bio siguran gdje nam
padaju, lako mi je zamisliti kako će to izgledati kad mi budu javljali kako
pogađamo. Vjerujem da ću tada, na trenutak, zaboraviti i na Mufa i na sve
drugo.
Ako
smo obojica u pravu, zašto se onda buniti protiv sudbine. I, zašto bismo na bilo
koji način kvarili ove trenutno posljednje zajedničke sate.
Jer,
imamo nešto tako zajedničko. Ono što se ni njemu ni meni ne može sporiti je
bratska ljubav. Ipak, zarad nje ne možemo od onog drugog tražiti da se odrekne
svojih principa. Baš suprotno, treba brata uvijek bodriti!
Na
kraju, ne znam kako ću se osjećati noćas, sutra, ali hoću biti spokojan bar do
momenta kad se naša oveća grupa počne skupljati oko magacina.
***
Nešto
sam počeo predosjećati vidjevši i Mufa, s tim da mu je lice pokazivalo trosatni
bijes, ravan godinama skupljanom, kao kod čovjeka koji toliko dugo trpi razne
nepravde, a onda jednog jutra ustane s namjerom da prvo što će reći bude „Neću
više“! Ako takvi momenti stvarno postoje, ovo je Mufov.
Zato
mu, opet, nisam ništa govorio. Želio sam se nadati, ali mi se nije dalo
zaboraviti koliko ga dobro poznajem.
Kao
što sam i sada, u času kad ulazih u magacin. Ne zapitah se šta on još čeka
ispred. A znam da nije došao da se pozdravimo, da me isprati, još je rano.
