Prođe mi momče kroz
selo,
naturi fesić na čelo.
Gleda ga djevojka s
pendžera
i majci tiho govori:
„Svrati ga, mati, Boga
ti!“
„Ne mogu, šćerko, svratiti,
jerbo je momče šeherče.
Iskaće momče rakiju,
iskaće momče večeru!“
„Svrati ga, mati, Boga
ti!
Moje mu oči – rakija,
moja mu usta –
večera!“
Poseban
ispraćaj nam nije ni trebao. Možemo, ne razmišljajući o onom što ostaje iza
nas, potpuno koncentrisani krenuti u susret tome što nas čeka. Putem koji je
Džemo odabrao. Meni je ostalo biti siguran kako će se dobro snaći, bez obzira
što po ličnom priznanju već dugo ovuda nije prolazio.
U
nekoliko navrata se zaustavljao, zbog orijentisanja. Ali, niti jednom mi nije
dao priliku ni da se zabrinem. Dobro je procjenjivao alternativne puteve niz
seoske livade, nevidljive za neprijateljsko oko, te mu je za provjere uvijek
trebalo tek po nekoliko sekundi.
Tako,
sve dok se nismo spustili na jedan postojeći seoski put. Tu je čučnuo, što me
prvi put dovelo u sumnju. Međutim, trudio sam se da to ne pokazujem.
Jednostavno, čučnuo sam pored njega. S tim da ja nisam ustajao, dok je on to
činio nekoliko puta.
Sumnjao
sam, nisam znao u šta. U put na koji smo stigli ili u Džemov osjećaj da zna
zbog čega nas je tu doveo. Nisam bio zabrinut, još uvijek smo bili na mjestu
koje je za neprijatelja trebalo biti nevidljivo. Priznajem, nisam mogao
shvatiti po čemu se on pokušava orijentisati. Jedino što se moglo vidjeti su uzani
voćnjaci, i livade iznad i ispod nas, te rijetka šuma lijevo i desno. Čak se
nisu vidjeli ni vrhovi brežuljaka koji su se izdizali zajedno s tim šumama.
Tek
kad sam se zapitao zbog čega se više puta i okrenuo nazad, usuđivao sam se
pretpostaviti kako on u stvari pamti put kojim smo došli. Makar način na koji
to činio, meni bio čudan. To stalno ustajanje i ponovno čučanje. Niti drugog
objašnjenja, niti druge ideje. Vjerovati mi je da zna šta radi.
U
jednom trenutku mi se ote lagani osmijeh. Kad ovo njegovo ponašanje poredih sa
srnom koja je došla blizu izvora i pokušava u zraku osjetiti da li joj prijeti
kakva opasnost, ako bi se pošla napiti. Uvijek sam mislio da to čine zato što
nemaju mozga, zato sam se i nasmijao. Džemo se, svakako, previše ne može osloniti
na instikt. Ipak mi je bilo drago što mu je ova moja reakcija promakla. Teško
bih mu bolje objasnio kako mi djeluje kao da je na trenutak zaboravio mozak, a
da me pogrešno ne shvati.
Sve
je nekako i predugo trajalo, pa mislima potražih i drugo objašnjenje. Po njemu,
on tačno zna kud nam je dalje, samo se sad pravi važan!? A ja, opet, siguran
kako preda mnom - nema potrebe.
Rezultat
moje strpljivosti je bio još jedan zaključak. Sad vjerujem kako naše današnje
druženje neće biti onako zabavno i prijatno kako sam ga ja zamišljao, pošto u
momentu primijetih kako se crte na njegovom licu pomjeraju u vedriji raspored.
Šta god da je radio bilo je ozbiljno, i završio je. Što je meni bio znak da
ustanem. Osjetio sam da je njegov poluinstiktivni ritual završen.
Bez
ikakvih sam pitanja krenuo za njm, putem koji će se peti uz lijevi brežuljak.
Međutim, više ne tako oprezno. Kao da naše okruženje više ne može kriti nikakvu
opasnost!
To
me je opuštalo, tako da nisam ni namjeravao pitati za razloge koji su njega naveli
na ovakvu opuštenost. Prestao bih o tome i razmišljati da se ovo naše veranje
nije počelo oduživati. Još kada smo se dijelom puta počeli i spuštati, moja se
zabrinutost morala povratiti. Srećom, on je i dalje jednako djelovao siguran.
Samo je to razlog što sam i dalje držao jezik za zubima. I izdržao dugo koliko
i on.
Kao
da je pogađao moje misli, uskoro je progovorio, prvi put otkako smo zastali na
onom puteljku:
-
Jesi li se umorio, ili te je malo strah?
-
Umorio malo, strah malo – pokušao sam biti što iskreniji.
-
Evo, sad bi trebalo da smo stigli. Odavde bi
trebali vidjeti puno toga.
Nadao
sam se da je tako, vjerovao mu, zato dalje nisam komentarisao.
U
tom periodu se nebo iznad nas počelo činiti većim i bližim. Što je moglo
značiti da se primičemo kakvom prokresu.
Zapravo,
izlazili smo iz šume. Ispod i ispred nas se ponovo pružaju livade. Mnogo
livada. Čini mi se nekoliko vezanih sela. Istina, kuće nismo mogli odmah vidjeti,
ali jesmo ih osjećali. Dok nas Džemo ne pomjeri još stotinjak metara zapadno,
prema Tjentištu, kad se naš vidik još proširi.
Odatle
smo dobro mogli osmotriti jednu široku kotlinu. Vidjelo se i nekoliko krovova,
u nekoliko grupa, koje sam i sam mogao locirati kao dijelove Tjentiških
zaselaka. Pružao nam se tako pejsaž vrlo lijep za oko, ali je dio koji je nama
interesantniji, Prijeđel i okolica, prijetio da ostane neosmotren ukoliko bi
ovdje proveli i preostali dio dana, ostajući nam iza leđa.
Iako
ću ćutati dok to i Džemo bude, nisam siguran da ću jednako dugo biti spokojan.
U ovom smo trenutku puno bliži četnicima nego našima. Najbolje je ne
razmišljati šta nam predstoji ukoliko njegova sigurnost bude pretjerana.
On
je znao da moje poznavanje ovog kraja nije veliko. Nije mi rekao, ali je bio
siguran i da sam precijenio svoja znanja o ovom području, što sam o ovom načuo
od drugih tokom boravka u Basarićima, odnosno ono što sam mislio da sam naučio
nekoliko dana razgledajući kartu!
Moja zbunjenost je dolazila odatle što mi se
sve činilo nekako drukčijim, te se nije štedio u pojašnjavanju. Inače i ne bih
došao do odgovora zašto se vide samo dijelovi nekih sela dok druga tek moraju
biti tu negdje, odnosno - sam ne bih nikad razgraničio koja vidim a koja ne.
***
Zapravo,
možda bih se po povratku ubjeđivao kako i ne bi bilo tako, da me u jednom trenutku
kad je dvogled bio kod mene, ne iz razloga provjere, sasvim ozbiljno upitao:
-
Šta se ono bijeli u Vinima?
Čekao
je neko vrijeme da mu odgovorim. Što ja, iz razloga kojih ću postajati sve
svjesniji, nisam mogao učiniti.
-
Gdje to gledaš – morao je prekinuti moje
osmatranje – znaš li ti uopšte gdje su Vina, zar me nisi maloprije pratio?
Spustio
sam dvogled. Ali mi je pogled i dalje stajao na mjestu na kojem se po meni
trebalo nalaziti pomenuto selo, zbog čega misli okretah uvjeravanju kako mi
predstoji još rada s kartom.
Džemo
se nije ljutio na mene. Još jednom mi je, pokazujući i rukom, pobrojao sve
važnije tačke koje smo već osmatrali. Poslije čega se, sad bez moje ljutnje,
dvogled ponovo našao u njegovim rukama.
Njemu
je trebalo samo nekoliko sekundi da ustanovi kako je ono što se u Vinima
vidjelo samo običan kamen, neka manja stijena, a poslije čega smo mogli
nastaviti s obukom. Geografija, tema - uži zavičaj!
Ovaj
put je nabrajao sve pojmove za koje je znao, uključujući i zaseoke koji se nisu
vidjeli, greblja, ako je znao za koji potočić i ćupriju, kud koji puteljci
vijugaju i sijeku se s nekim drugim, naglašavao je i pojedina brda, čak i neke
kuće čiji se položaj isticao.
Također,
nije gubio vrijeme i da se dotakne nekih drugih stvari, kao koja su mjesta, po
njegovom mišljenju, pogodna za postavljanje mina, zasjeda, ili pak naših, nekih
budućih minobacačkih položaja. Kad ovladamo Tjentištem, a u cilju njegove
odbrane.
Sve
vrijeme je šaptao, povremeno prekidajući - kako bi oba malo osluškivali, nastavljajući
čim bi čuli istu tišinu svuda oko nas. Tek povremeno remećenu nekim šumovima,
najčešće preletima raznih ptica, ili rjeđe kretanjem neke prizemne, manje
šumske životinje. Ti šumovi su bili dovoljno bučni da nam skreću pažnju, ali i
dovoljno jasni da brzo shvatimo o čemu se radi.
Često
je dvogled podizao u visinu dijela ceste koji smo mogli osmatrati, mada previše
razloga za to nije imao. Svako kretanje vozila bi čuli, a pokrete pješadije smo
mogli isključivati. Ipak smo na ničijoj teritoriji, pa i iznad dijela koji još
uvijek obje strane samo nadziru. Taj dio ceste mi tek povremeno koristimo,
noću, za prijelaze ljudi koji dolaze s Vučeva ili pak odud idu tamo. Koristili
su ranije i četnici, do niza naših uspjelih diverzantskih akcija. Naravno, par
riječi je Džemo kazao i o tome. Koliko je znao.
Tako
se završio čas geografije. U kojem sam ja samo slušao, a Džemo bivao prekidan
onim nekim šumovima, kao i našim povremenim uzaludnim traganjem za nečim što bi
opravdalo naš silazak ovdje.
