Prođe mi momče kroz
selo,
naturi fesić na čelo.
Gleda ga djevojka s
pendžera
i majci tiho govori:
„Svrati ga, mati, Boga
ti!“
„Ne mogu, šćerko,
svratiti, 2.septembar 1992
jerbo je momče
šeherče!
Iskaće momče rakiju,
iskaće momče večeru!“
„Svrati ga, mati, Boga
ti!
Moje mu oči – rakija,
moja mu usta –
večera!“
Nije jutro uvijek pametnije od večeri, nekad su
isti. Što sinoć naumih, jutros uradih. Samo sam se na trenutke premišljao. Dade
mi se sinoć brzo zaspati, ali ne i - ne buditi se.
Ovaj put me nisu budile moje misli nego galama iz
komšiluka. Razaznao sam odmah da pjevaju. Ne od jada, ne od muke. Pjesma je
bila vesela, onoliko koliko su to i oni bili. A znao sam da uzrok nije ono što
su oni u izviđanju vidjeli, već što su našli.
Teško je drugo bilo i očekivati kad su u
izviđanje išli Sutko i Redžo. Sutko je jučer ustao ljut, a Redžo je to znao
iskoristiti. Ideju je imao od kada smo sišli, bolje rečeno otkako smo Pelu
sreli, samo je čekao pogodan trenutak.
Nije se načekao. Postrojavanje i zakletva su
njegovoj ideji došli kao poručeni, odnosno činjenica da je Sutka ljutilo što su
neki od Vučevaca odlučili odmah pogaziti dio zakletve, nepristavši ostati među nama, čime
je postao rad prihvatiti Redžov prijedlog.
Mi ostali smo radili. Položaj je potpuno uređen,
oni koji su s nama ostali nisu bili ništa manji radnici od nas. Posebno su se trudili
Jelečaci, novi koji su nam priključeni. Njih šest je, za razliku od većine
Vučevaca, bilo zadovoljno svojim raspoređivanjem u minobacačku bateriju, bez da
ih je zanimalo ko su komandiri vodova.
Ja se, za razliku od Sutka, nisam trebao previše
žaliti. Novi računač Osman Tahirović je tu, također je ostao i mali Rizvanović,
čak mi je Vahid u amanet dao da malo pripazim na njega. To što neki od onih
koji su trebali biti u izviđačkoj desetini, valjda se sad tako zove a ne
odjeljenje, nisu ostali, zapravo nikako nisu svraćali, smatrao sam kao Redžovu
a ne svoju brigu. Također, ni na licu Adema Durića nisam primjećivao imalo
zabrinutosti. On je dovoljan za stanicu, a ako zatreba svi znamo trčati.
Redžo je brinuo na način koji mi dugo nije dao zaspati.
Skoro su me natjerali da posumnjam uopšte u njihovo izviđanje. Biće da su to
obavili usput, u vremenu koje im je preostalo poslije uspješne pretrage
ciljanog terena. Sudeći po pjesmi, makar su dobro procijenili ono što su stigli
vidjeti!
Njima burna noć, meni nada više da će i moja
ideja biti prihvaćena. Još prije doručka je podijelih s Džemom. Radovi na
položajima su privedeni kraju, a ja listajući dnevnik i sređujući ga zaželjeh
da o svemu ovome još razmišljam, gdje će mi i najbolje pomoći jedna šetnja izvan
sela.
Samom mi se nije išlo. A noćas sam dobro proračunao
koga ću povesti sa sobom. Za Tita nije bilo smisla da pitam, znao sam da mi ga
Sutko neće dati - ipak je to njegov kurir. Ni za Zaima, nisam siguran da bi bio
voljan poći, a još manje da bi Sutko i odobrio obojici, sad kad treba vježbati
nove računače. Možda bi Mufo htio, ali
bi se izbor njega mogao sasvim pogrešno tumačiti!? Osim toga, čuo sam kako se
veoma trudi da što više i što prije nauči o minobacačima.
Da nema Džema ovdje ne znam ni da li bih našao
ikog. A, baš je idealan izbor. Ni on nije neophodan ovdje - za obuku posluga
sasvim su dovoljni Ahmo i Lato. Zatim, on je iskusan i dobar lovac, tako da se
može zanemariti činjenica da nije u komandnom vodu. Zna se ponašati u prirodi,
u tišini, dobrim dijelom poznaje i staze koje trebamo proći. Najvažnije, jedna
zajednička ideja nas već povezuje.
Nije bilo napamet rečeno, pa me me nije iznenadilo
što se ponudio da on popriča sa Sutkom. Vjerovao je da će njega prije, i korektnije
razumjeti. Složio sam se.
Iščekujući vijesti od Džema vrijeme sam
iskoristio da porazgovaram sa Zaimom. Predložio sam mu da obuku izvodi bez
žurbe, polahko, kao glavni zadatak da uzme da pokuša prepoznati koji od ove
dvojice ima više izgleda da u skorije vrijeme radi samostalno. Napomenuo sam
kako u tome ne smijemo biti ni malo subjektivni.
Rezultate njegovog truda ću saznati večeras, s obzirom
da su Džemove vijesti bile u skladu s našim željama. Čak je Sutko dodao kako
izviđanja tebaju postati svakodnevna!
Uz doručak nismo pričali o tome. Nismo ni
šutjeli, ponašali smo se sasvim obično. Činilo mi se kako nikog drugog to i ne
zanima, a sve mi se predstavi i kako ubrzano postajemo sve više prava vojska.
Već se zaboravljaju oni koji s nama nisu htjeli, a ovi koji jesu su dobrodošli.
Svi radimo svoj posao, a nama dvojici je danas provesti u izviđanju.
***
Poseban ispraćaj nam nije ni trebao. Možemo, ne
razmišljajući o onome što ostaje iza nas, potpuno koncentrisani krenuti u
susret tome što nas čeka. Putem koji je Džemo odabrao. Meni je ostalo biti
siguran kako će se dobro snaći, bez obzira što po ličnom priznanju već dugo
ovuda nije prolazio.
U nekoliko navrata se zaustavljao, zbog
orijentisanja. Ali, niti jednom mi nije dao priliku ni da se zabrinem. Dobro je
procjenjivao alternativne puteve niz seoske livade, nevidljive za
neprijateljsko oko, te mu je za provjere uvijek trebalo tek po nekoliko
sekundi.
Tako, sve dok se nismo spustili na jedan
postojeći seoski put. Tu je čučnuo, što me prvi put dovelo u sumnju. Međutim,
trudio sam se da to ne pokazujem. Jednostavno, čučnuo sam pored njega. S tim da
ja nisam ustajao, dok je on to činio nekoliko puta.
Sumnjao sam, nisam znao u šta. U put na koji smo
stigli ili u Džemov osjećaj da zna zbog čega nas je tu doveo. Nisam bio
zabrinut, još uvijek smo bili na mjestu koje je za neprijatelja trebalo biti
nevidljivo. Priznajem, nisam mogao shvatiti po čemu se on pokušava
orijentisati. Jedino što se moglo vidjeti su uzani voćnjaci, i livade iznad i ispod
nas, te rijetka šuma lijevo i desno. Čak se nisu vidjeli ni vrhovi brežuljaka
koji su se izdizali zajedno s tim šumama.
Tek kad sam se zapitao zbog čega se više puta i
okrenuo nazad usudih se pretpostaviti kako on, u stvari, pamti put kojim smo
došli. Makar, način na koji je to činio meni bio čudan. To stalno ustajanje i
ponovno čučanje. Niti drugog objašnjenja, niti druge ideje. Vjerovat mi je da
zna šta radi.
U jednom trenutku mi se ote lagani osmijeh. Kad
ovo njegovo ponašanje poredih sa srnom koja je došla blizu izvora i pokušava u
zraku osjetiti da li joj prijeti kakva opasnost, ako bi se pošla napiti. Uvijek
sam mislio da to čine zato što nemaju mozga, zato sam se i nasmijao. Džemo se,
svakako, previše ne može osloniti na instikt. Ipak mi je bilo drago što mu je
ova moja reakcija promakla. Teško bih mu objasnio kako mi djeluje kao da je na
trenutak zaboravio mozak, a da me pogrešno ne shvati.
Sve je malo i predugo trajalo, pa mislima
potražih i drugo objašnjenje. Po njemu, on tačno zna kud nam je dalje, samo se
sad pravi važan!? A ja, opet, siguran kako preda mnom - nema potrebe.
Rezultat moje strpljivosti je bio još jedan
zaključak. Sad vjerujem kako naše današnje druženje neće biti onako zabavno i
prijatno kako sam ga ja zamišljao, pošto u momentu primijetih kako se crte na
njegovom licu pomjeraju u vedriji raspored. Šta god da je radio bilo je
ozbiljno, i završio je. Što je meni bio znak da ustanem. Osjetio sam da je
njegov poluinstiktivni ritual završen.
Bez ikakvih sam pitanja krenuo za njm, putem koji
će se peti uz lijevi brežuljak. Međutim, više ne tako oprezno. Kao da naše
okruženje više ne može kriti nikakvu opasnost!
To me je opuštalo, tako da nisam namjeravao ni pitati
za razloge koji su njega naveli na ovakvu opuštenost. Prestao bih o tome i
razmišljati da se ovo naše veranje nije počelo oduživati. Još kada smo se
dijelom puta počeli i spuštati, moja se zabrinutost morala povratiti. Srećom,
on je i dalje jednako djelovao siguran. Samo je to razlog što sam i dalje držao
jezik za zubima. I izdržao dugo koliko i on.
Kao da je pogađao moje misli uskoro je
progovorio, prvi put otkako smo zastali na onom puteljku:
-
Jesi li se
umorio, ili te je malo strah?
-
Umorio malo,
strah malo – pokušao sam biti što iskreniji.
-
Evo, sad bi
trebalo da smo stigli. Odavde bi trebali vidjeti puno toga.
Nadao sam se da je tako, vjerovao mu, zato dalje
nisam komentarisao.
Utom se nebo iznad nas počelo činiti većim i
bližim. Što je moglo značiti da se primičemo kakvom prokresu.
Zapravo, izlazili smo iz šume. Ispod i ispred nas se ponovo pružaju livade.
Mnogo livada. Čini mi se nekoliko vezanih sela. Istina, kuće nismo mogli odmah vidjeti, ali jesmo ih osjećali.
Dok nas Džemo ne pomjeri još stotinjak metara
zapadno, prema Tjentištu, kad se naš vidik još proširi. Odatle smo dobro mogli
osmotriti jednu široku kotlinu. Vidjelo se i nekoliko krovova, u nekoliko
grupa, koje sam i sam mogao locirati kao dijelove Tjentiških zaselaka. Pružao
nam se tako pejzaž vrlo lijep za oko, ali je dio koji je nama interesantniji,
Prijeđel i okolica, prijetio da ostane ne osmotren, ukoliko bi ovdje proveli i
preostali dio dana, ostajući nam iza leđa.
Iako ću ćutati dok to i Džemo bude, nisam siguran
da ću jednako dugo biti spokojan. U ovom smo trenutku puno bliži četnicima nego
našima. Najbolje je ne razmišljati šta nam predstoji ukoliko njegova sigurnost
bude pretjerana.
On je znao da moje poznavanje ovog kraja nije
veliko. Nije mi rekao ali je bio siguran i da sam bio precijenio svoja znanja o
ovom području, što sam o ovom načuo od drugih tokom boravka u Basarićima,
odnosno što sam mislio da sam naučio nekoliko dana razgledajući kartu!
Moja
zbunjenost je dolazila odatle što mi se sve činilo nekako drukčijim, te se nije
štedio u pojašnjavanju. Inače i ne bih došao do odgovora zašto se vide samo
dijelovi nekih sela dok druga tek moraju biti tu negdje, odnosno - sam ne bih
nikad razgraničio koja vidim a koja ne.
Zapravo, možda bih se po povratku ubjeđivao kako
i ne bi bilo tako, da me u jednom trenutku kad je dvogled bio kod mene, ne iz
razloga provjere, sasvim ozbiljno upitao:
-
Šta se ono
bijeli u Vinima?
Čekao je neko vrijeme da mu odgovorim. Što ja, iz
razloga kojih ću postajati sve svjesniji, nisam mogao učiniti.
-
Gdje to gledaš –
morao je prekinuti moje osmatranje – znaš li ti uopšte gdje su Vina, zar me
nisi maloprije pratio?
Spustio sam dvogled. Ali mi je pogled i dalje
stajao na mjestu na kojem se po meni trebalo nalaziti pomenuto selo, zbog čega
misli okretah tome da mi predstoji još rada s kartom.
Džemo se nije ljutio na mene. Još jednom mi je,
pokazujući i rukom, pobrojao sve važnije tačke koje smo već osmatrali. Poslije
čega se, sad bez moje ljutnje, dvogled ponovo našao u njegovim rukama.
Njemu je trebalo samo nekoliko sekundi da
ustanovi kako je ono što se u Vinima vidjelo samo običan kamen, neka manja
stijena, a poslije čega smo mogli nastaviti s obukom. Geografija, tema - uži
zavičaj! Ovaj put je nabrajao sve pojmove za koje je znao, uključujući i
zaseoke koji se nisu vidjeli, greblja, ako je znao za koji potočić i ćupriju,
kud koji puteljci vijugaju i sijeku se s nekim drugim, naglašavao je i pojedina
brda, čak i neke kuće čiji se položaj isticao.
Također, nije gubio vrijeme i da se dotakne nekih
drugih stvari, kao koja su mjesta, po njegovom mišljenju, pogodna za
postavljanje mina, zasjeda, ili pak naših, nekih budućih minobacačkih položaja.
Kad ovladamo Tjentištem, a u cilju njegove odbrane.
Sve vrijeme je šaptao, povremeno prekidajući - kako
bi oba malo osluškivali, nastavljajući čim bi čuli istu tišinu svuda oko nas.
Tek povremeno remećenu nekim šumovima, najčešće preletima raznih ptica, ili
rjeđe kretanjem neke prizemne, manje šumske životinje. Ti šumovi su bili
dovoljno bučni da nam skreću pažnju, ali i dovoljno jasni da brzo shvatimo o
čemu se radi.
Često je dvogled podizao u visinu dijela ceste
koji smo mogli osmatrati, mada previše razloga za to nije imao. Svako kretanje
vozila bi čuli, a pokrete pješadije smo mogli isključivati. Ipak smo na ničijoj
teritoriji, pa i iznad dijela koji još uvijek obje strane samo nadziru. Taj dio
ceste mi tek povremeno koristimo, noću, za prijelaze ljudi koji dolaze s Vučeva
ili pak odud idu tamo. Koristili su ranije i četnici, do niza naših uspjelih
diverzantskih akcija. Naravno, par riječi je Džemo kazao i o tome. Koliko je
znao.
Tako se završio čas geografije. U kojem sam ja
samo slušao, a Džemo bivao prekidan onim nekim šumovima, kao i našim povremenim
uzaludnim traganjem za načim što bi opravdalo naš silazak ovdje.
Trebova i Zelengora, pogled iz Vina
