Nema ljepše cure od malene
Đule.
Ja zapalim lulu, pa poljubim
Đulu,
oj rode moj!
Curo moja mala, što si
me lagala?
Prevari me ludog, pa ode
za drugog,
oj rode moj!
Meni lijeka nema, kijamet
se sprema.
Sad su duge noći, a ja
u samoći,
oj rode moj!
Moram drugoj poći, šta
ću u samoći.
Bolje gubit dane, uz djevojke
mlade,
oj rode moj!
Sad se srce grije, kraj
moje Rabije.
Ja zapalim škiju, poljubim
Rabiju,
oj rode moj!
Kao da je sunce zastalo. Čeka nas. Da učinimo ono
što smo učinili. Da shvatimo koliko su osjećanja jača od stvarnosti.
Čemu potpis? Zar nije bitnije zakleti se sebi?
Zar nije važnije ono što mislimo, od onog što pričamo? Ono što uradimo, od onog
što smo namjeravali? Ono što osjećamo, ono što je u nama, od svega materijalnog
izvan nas!?
Sve se da zavarati, iskriviti, slagati. Sve, sem
osjećanja!
Bilo je glupo ljutiti se zbog ovoga. A i nismo se
ljutili! Glupo bi bilo žaliti se, i nećemo. Bilo bi glupo izostati sa zakletve,
ali mi nismo izostali. Samo smo se tako osjećali, tako doživjeli.
Niko se nije zakleo danas, svi smo to uradili
ranije. Kad su nam kuće paljene, rodbina i prijatelji ubijani, Bosna dirnuta...
I još ranije. Rođeni smo pod zakletvom! Samo je
potvrđujemo, danas i ranije, ali i ko zna još koliko puta.
Zato i jesmo sada mirni. Osjećanja miruju, ostaju
u nama. Njih nosimo, s njima ćemo odgovarati datoj zakletvi, a ne papirom na
koji ćemo sad staviti potpise.
Ne znam ni zbog čega je traženo da ponavljamo
tekst za Sutkom. Nas četvorica, kao njih hiljadu. Zbog čega kad niko od njih
hiljadu ne osjeća da to mi činimo. Na kraju, kad se svi ovi papiri skupe i
negdje arhiviraju, neće biti bitno jesmo li tekst govorili, koliko ni to što
smo ga i gdje potpisali, već samo ono što budemo poslije radili.
„Čestitam“ – bio je red da to Sutko na kraju
kaže, mada se pitam koliko je i to imalo smisla. Na čemu nam čestita? Na
jednoglasnom izgovaranju ili čitkom potpisu, ili i jednom i drugom? To je možda
i jedina novost, ovo nije prvi put da se zaklinjemo ali jeste da nam neko na
tome čestita.
„Hvala“ – redom i uglas smo uzvraćali, makar se i
čudili - na čemu? Na čestitkama za osjećanja koja držimo u sebi, koja nosimo i
koja će nas podsjećati da smo u Bosni rođeni!?
-
Koliko vas puši?
– pitanje je koje je Sutko postavio poslije čestitanja, koje nije imalo veze sa
zakletvom kao svetinjom, ali koje se, čim je postavljeno, uspjelo poigrati s
onim našim osjećanjima koja izviru iz stvarnosti.
-
Svi! – Mufo se
pobrinuo da i sada važi pravilo: kakvo pitanje, takav odgovor.
Brecnuo sam se. Jedva primijetno, ali ipak primijetno.
Mislio sam da je vrijeme laži iza nas. Zato sam se i
brecnuo. Da bi se u sekundi sjetio duga, mada ga nije bilo, već se samo
povremeno javljao, a koji će mi na ovaj način i potpuno biti oprošten. Zato sam
i odćutao, bez obzira što sam znao kako Sutku moje brecanje nije promaklo.
-
Ja Asima nikad
nisam vidio da puši – Sutko nije skrivao blagi osmijeh, čime je samo isticao
kako ga nije lahko na ovakav način prevariti.
-
Nisi ni mogao,
kad nemam cigara – biće da sam se više pravdao pred Mufom, nego što mi je bilo
žao što sam bio loš glumac.
-
Ama, u redu je –
sve vrijeme se Sutko jednako smijao – nego smo dobili nešto cigara, pa smo se
mi gore dogovorili da ih podijelimo tako da nepušače izostavimo. Računali smo
mi vas svu četvoricu. Kad smo odbili desetak nepušača, mogle su izaći po osam
komada... osim što su meni ostale dvije viška. Onako sam se nado da ću ušparati
još koju...
Jedna cijela kutija Ronhila i dvanaest cigareta u
drugoj, bilo je i posljednje što se dogodilo u Sutkovoj sobi. Dobacio ih je
upravo Mufu, i naložio da ih mi podijelimo.
Žurili smo vani, njih trojica da ih osjete među
prstima, da ih omirišu, ako već ne odluče da odmah po jednu i zapale, a ja da
se s Mufom našalim.
-
Osam bih ti
šamarčina svezo... – jedva je istrpio dok smo izašli.
-
Šta da se nisam
potrudio!?
-
Kako šta!?
-
Ja i nisam lagao
- od danas i ja pušim!
-
Ozbiljno?
-
Ozbiljno... se
šalim.
-
Nemoj se tako
šaliti. To nije šala, to je zajebancija.
-
Cigarete su
moje, ja imam pravo s njima raditi što mi je volja. Pa i šaliti se. Kada ih
tebi dam, onda ti radi s njima što hoćeš.
Moglo mu se na očima vidjeti kako ga sve ovo
nervira, ali i da je spreman dalje da ćuti, bar dok bude cigareta trajalo.
Izvjesno je da on dobija sve moje cigarete, pa je već mogao razmišljati hoće li
ih sve zadržati za sebe ili će koju prepustiti i ostaloj dvojici. Mene to nije
zanimalo, ali ga poznavajući pretpostavih kako je već zadovoljan matematikom
kojom se bavio. Njima dvojici će dati punu kutiju, a on će, opet, malo bolje
proći. Ipak sam ja njegov brat!
-
Nisam ti ranije
pričao – dok je on ovo već provodio u djelo, ja koristim najbolji trenutak koji
sam čekao – kad smo bili na Bjelašnici, jednom dobismo po kutiju cigareta. Samo
je bila Opatija. Bio sam je tebi nanijetio. Ali kad se odvojismo ono na Grepku,
nisam znao koliko će potrajati, bi mi žao Zaima i Alja, kasnije i Kemure, jednu
po jednu...
-
Znači da je,
ipak, vaše odvajanje bila greška. Šalim se, neka si! Zaradio si sevapa. Zato si
me sad baš i čudio što si se mislio.
-
Nisam se mislio.
Jesam se brecnuo, al sam se baš tad toga i sjetio. Inače ne bih, nego se kao
osjećah dužan. Vjerujem da će mi Bog oprostiti.
-
Šta buncaš –
samo mirisanje cigarete ga je smirilo, ali raspoloženje za prijekor nije gubio
– šta ti ima opraštati? Nisi ukro, nisi oteo, nisi uzeo ničije hise! Na kraju,
nisi ti ni slago - ja sam. Ako bude kakva grijeha, neka ide na moju dušu!
-
Nije to u
pitanju. Čuo si Sutka, dogovor je već bio da se dijeli samo pušačima. Svi se
nepušači odrekli, sem jednog. Svi pošteni, sem mene. Nemaš ti s tim ništa, samo
ja. Ne kajem se, pogriješio sam ali svjesno. Ne znam, da je Sutko odmah pomenuo
dogovor vjerovatno bih drukčije postupio. Ovako, pade mi na um Bjelašnica. Nema
veze, ovo je i najmanja nagrada za to što nismo bili gore. Iako jedino ja od
toga nemam ništa, osim što se duga riješih.
Mislim kako me ni Mufo niti iko od one dvojice
više nije slušao. Lomili su se oko dileme, da li cigaretu zapaliti sada ili
čekati večeru.
-
Kako će sjesti
poslije večere – Mufo se odlučio za težu varijantu.
-
A da jednu sad
okrenemo ukrug – Zaim je drukčije razmišljao.
-
Samo bi me
nadražilo. Hoću da uživam. Da je cijelu spržim. Poslije večere! Da je svu
osjetim kako struji niza me.
-
U pravu je Mufo
– ubaci se i Salko – nije dugo do večere. A onda... Eh, otkad nisam cijelu
ispušio!
-
Kako hoćete,
ali... Vidjeli ste na ostalima, nisu oni sretni što su zakletvu dali nego što
su mrak skinuli s očiju. Najbolje bi bilo da me sad svežete, nisam siguran da
ću drukčije izdurati.
-
Ne melji, šura, moremo
se strpiti – Salko se obraćao Zaimu, čiju je sestru inače oženio – meni je, da
ti pravo kažem, samo i stalo do jedne. Već sam se privikao na bljuštur. Nekako
je lakše kad ih čovjek nema, ali sad i meni pošo ah. Sad uživam kad znam kako
će mi poslije sjesti. Tad ću cijelu da je spržim, a od sutra mogu lomiti i
napola. I na tri dijela!
Ja sam slušao njihovu priču i pokušavao shvatiti
za koju bih ja varijantu bio, da pušim. No, još me nije napuštala ni misao oko
svega što je prethodilo.
-
Ovo meni najviše
liči na cigančenje. Trebalo je ljude počastiti po cigaretom poslije zakletve.
Tad bi im bolje i sjela. A ostalo da su uzeli oni što su donijeli, nek bar neko
ima.
-
Eh, budalo,
misliš da nije bilo tako – ovaj put me Mufo slušao – šta ti misliš kolko ih je
Sutko dobio. Ili još neki, kad je nas dopalo po osam. Ja mislim da će ih biti
koji cijelu zimu neće biti bez cigara.
-
Vjerovatno si u
pravu. Ne znam ni što se sikiram, zbog osam cigareta koje su me i sljedovale!?
Što bi se reklo, nismo jezik uvlačili. Sve kako
bi prije došlo vrijeme kad će nam neko javiti da je večera gotova. Ne zbog
mlade janjetine koja se na roštilju spremala. Njen se miris ne može porediti s
mirisom pravog duhana...
