Nema ljepše cure od
malene Đule.
Ja zapalim lulu, pa
poljubim Đulu,
oj rode moj!
Curo moja mala, što si
me lagala?
Prevari me ludog, pa
ode za drugog,
oj rode moj!
Meni l'jeka nema,
kijamet se sprema.
Sad su duge noći, a ja
u samoći,
oj rode moj!
Moram drugoj poći, šta
ću u samoći.
Bolje gubit' dane, uz
djevojke mlade,
oj rode moj!
Sad se srce grije,
kraj moje Rabije.
Ja zapalim škiju,
poljubim Rabiju,
oj rode moj!
Kao
da je sunce zastalo. Čeka nas. Da učinimo ono što smo učinili. Da shvatimo
koliko su osjećanja jača od stvarnosti.
Čemu
potpis? Zar nije bitnije zakleti se sebi? Zar nije važnije ono što mislimo, od
onog što pričamo? Ono što uradimo, od onog što smo namjeravali? Ono što
osjećamo, ono što je u nama, od svega materijalnog izvan nas!?
Sve
se da zavarati, iskriviti, slagati. Sve, sem osjećanja!
Bilo
je glupo ljutiti se zbog ovoga. A i nismo se ljutili! Glupo bi bilo žaliti se,
i nećemo. Bilo bi glupo izostati sa zakletve, ali mi nismo izostali. Samo smo
se tako osjećali, tako doživjeli.
Niko
se nije zakleo danas, svi smo to uradili ranije. Kad su nam kuće paljene,
rodbina i prijatelji ubijani, Bosna dirnuta...
I
još ranije. Rođeni smo pod zakletvom! Samo je potvrđujemo, danas i ranije, ali
i ko zna još koliko puta.
Zato
i jesmo sada mirni. Osjećanja miruju, ostaju u nama. Njih nosimo, s njima ćemo
odgovarati datoj zakletvi, a ne papirom na koji ćemo sad staviti potpise.
Ne
znam ni zbog čega je traženo da ponavljamo tekst za Sutkom. Nas četvorica, kao
njih hiljadu. Zbog čega kad niko od njih hiljadu ne osjeća da to mi činimo. Na
kraju, kad se svi ovi papiri skupe i negdje arhiviraju, neće biti bitno jesmo
li tekst govorili, koliko ni to što smo ga i gdje potpisali, već samo ono što
budemo poslije radili.
„Čestitam“
– bio je red da to Sutko na kraju kaže, mada se pitam koliko je i to imalo
smisla. Na čemu nam čestita? Na jednoglasnom izgovaranju ili čitkom potpisu,
ili i jednom i drugom? To je možda i jedina novost, ovo nije prvi put da se
zaklinjemo ali jeste da nam neko na tome čestita.
„Hvala“
– redom i uglas smo uzvraćali, makar se i čudili - na čemu? Na čestitkama za
osjećanja koja držimo u sebi, koja nosimo i koja će nas podsjećati da smo u
Bosni rođeni!?
-
Koliko vas puši? – pitanje je koje je Sutko
postavio poslije čestitanja, koje nije imalo veze sa zakletvom kao svetinjom,
ali koje se, čim je postavljeno, uspjelo poigrati s onim našim osjećanjima koja
izviru iz stvarnosti.
-
Svi! – Mufo se pobrinuo da i sada važi pravilo:
kakvo pitanje, takav odgovor.
Brecnuo
sam se. Jedva primijetno, ali ipak dovoljno. Mislio sam kako je vrijeme laži
ostavljeno duboko iza nas. Zato sam se i brecnuo. Da bi se u sekundi sjetio
duga, mada ga nije bilo, već se samo povremeno javljao, a koji će mi na ovaj
način i potpuno biti oprošten. Zato sam i odćutao, bez obzira što sam znao kako
Sutku moje brecanje nije promaklo.
-
Ja Asima nikad nisam vidio da puši – Sutko nije
skrivao blagi osmijeh, čime je samo isticao kako ga nije lako na ovakav način
prevariti.
-
Nisi ni mogao, kad nemam cigara – biće da sam se
više pravdao pred Mufom, nego što mi je bilo žao što sam bio loš glumac.
-
Ama, u redu je – sve vrijeme se Sutko jednako
smijao – nego smo dobili nešto cigara, pa smo se mi gore dogovorili da ih
podjelimo tako da nepušače izostavimo. Računali smo mi vas svu četvoricu. Kad
smo odbili desetak nepušača, mogle su izaći po osam komada... osim što su meni
ostale dvije viška. Onako sam se nad'o da ću ušparati još koju...
Jedna
cijela kutija Ronhila i dvanaest cigareta u drugoj, bilo je i posljednje što se
dogodilo u Sutkovoj sobi. Dobacio ih je upravo Mufu, i naložio da ih mi
podjelimo.
Žurili
smo vani, njih trojica da ih osjete među prstima, da ih omirišu, ako već ne odluče
da odmah po jednu i zapale, a ja da se s Mufom našalim.
-
Osam bih ti šamarčina svez'o... – jedva je
istrpio dok smo izašli.
-
Šta da se nisam potrudio!?
-
Kako šta!?
-
Ja i nisam lagao - od danas i ja pušim!
-
Ozbiljno?
-
Ozbiljno... se šalim.
-
Nemoj se tako šaliti. To nije šala, to je zajebancija.
-
Cigarete su moje, ja imam pravo s njima raditi
što mi je volja. Pa i šaliti se. Kada ih tebi dam, onda ti radi s njima što
hoćeš.
Moglo
mu se na očima vidjeti kako ga sve ovo nervira, ali i da je spreman dalje da
ćuti, bar dok bude cigareta trajalo. Izvjesno je da on dobija sve moje cigarete,
pa je već mogao razmišljati hoće li ih sve zadržati za sebe ili će koju
prepustiti i ostaloj dvojici. Mene to nije zanimalo, ali ga poznavajući
pretpostavih kako je već zadovoljan matematikom kojom se bavio. Njima dvojici
će dati punu kutiju, a on će nešto bolje proći. Ima pravo, pak sam ja njegov brat!
-
Nisam ti ranije pominjao – dok je on ovo već
provodio u djelo, ja koristim najbolji trenutak koji sam čekao – ti ne znaš, na
Bjelašnici smo dobili po kutiju cigareta. Samo je bila Opatija. Bio sam je tebi
to nanijetio. Nekoliko dana sam i odolijevao iskušenjima, ali odvajanje ispod Dragomilića.
Bi mi gore žao Alije, i Zaima, cigareta po cigareta...
- Znači, ipak je vaše odvajanje bilo greška – Mufo se češao iza uha – šalim se, i tako si zaradio sevapa. Zato si me sad baš i začudio, što si se mislio.
- Nisam se mislio. Jesam se brecnuo, jer se toga prisjetih, kao osjećah se dužan. Da vratim taj k'o dug, napravih grijeh, slagah. Kontam sad, da li će mi Bog oprostiti?
-
Šta buncaš – samo mirisanje cigarete ga je
smirilo, ali raspoloženje za prijekor nije gubio – šta ti ima opraštati? Nisi
ukr'o, nisi oteo, nisi uzeo ničije hise! Na kraju, nisi ti ni slag'o - ja sam.
Ako bude kakva grijeha, neka ide na moju dušu!
-
Nije to u pitanju. Čuo si Sutka, dogovor je već
bio da se dijeli samo pušačima. Svi se nepušači odrekli, sem jednog. Svi
pošteni, sem mene. Nemaš ti s tim ništa, samo ja. Ne kajem se, pogriješio sam
ali svjesno. Ne znam, da je Sutko odmah spomen'o dogovor vjerovatno bih
drukčije postupio. Ovako, pade mi na um i Bjelašnica... Nema veze, ovo je i
najmanja nagrada za to što nismo bili gore. Iako jedino ja od toga nemam ništa,
osim što se duga riješih.
Mislim
kako me ni Mufo niti iko od one dvojice više nije slušao. Lomili su se između
teške dileme, da li cigaretu zapaliti sada ili čekati večeru.
-
Kako će sjesti poslije večere – Mufo se odlučio
za težu varijantu.
-
A da jednu sad okrenemo ukrug – Zaim je drukčije
razmišljao.
-
Samo bi me nadražilo. Hoću da uživam. Da je
cijelu spržim. Poslije večere! Da je svu osjetim kako struji niza me...
-
U pravu je Mufo – ubaci se i Salko – nije dugo do
večere. A onda... eh, otkad nisam cijelu ispušio!
-
Kako hoćete, ali... vidjeli ste na ostalima, nisu
oni sretni što su zakletvu dali nego što su mrak skinuli s očiju. Najbolje bi
bilo da me sad svežete, nisam siguran da ću drukčije izdurati.
-
Ne melji, šura, moremo se strpiti – Salko se
obraćao Zaimu, čiju je sestru inače oženio – meni je, da ti pravo kažem, samo i
stalo do jedne. Već sam se privikao na bljuštur. Nekako je lakše kad ih čovjek
nema, ali sad i meni poš'o ah... Sad uživam kad znam kako će mi poslije sjesti.
Tad ću cijelu da je spržim, a od sutra mogu lomiti i napola. I na tri dijela!
Ja
sam slušao njihovu priču i pokušavao shvatiti za koju bih ja varijantu bio, da
pušim. No, još me nije napuštala ni misao onog svega što je prethodilo.
-
Ovo meni najviše liči na cigančenje. Trebalo je
ljude počastiti po cigaretom poslije zakletve. Tad bi im bolje i sjela. A
ostalo da su uzeli oni što su donijeli, nek bar neko ima.
-
Eh, budalo, misliš da nije bilo tako – ovaj put
me Mufo slušao – šta ti misliš kol'ko ih je Sutko dobio. Ili još neki, kad je
nas dopalo po osam. Ja mislim da će ih biti koji cijelu zimu neće biti bez
cigara.
-
Vjerovatno si u pravu. Ne znam ni što se sikiram,
zbog osam cigara koje su me i sljedovale!?
Što
bi se reklo, nismo jezik uvlačili. Sve kako bi prije došlo vrijeme kad će nam
neko javiti da je večera gotova. Ne zbog mlade janjetine koja se na roštilju
spremala. Njen se miris ne može porediti s mirisom pravog duhana...
