Razbolje se
šimšir-list
pod pendžerom l'jepe
Magbule.
Razbolje se pa od tuge
požuti.
„Crnooka Magbulo,
do kor'jena sav sam
ogrez'o,
u suzama sevdah jada
golemog. 27. avgust 1992.
Ne plač' više l'jepa
djevojko,
svaki momak može biti
tvoj.
Ne plač' više, već me
zali vodicom.“
/Zekerijah Đezić/
Pet
puta sam se budio. A, čini mi se, svaki put sam sanjao da gađam iz stodvadeske!
Sinoć
su me u kolibi tješli, ali nisu utješili. Nekoliko puta su ponovili kako mi
vjeruju da sam ja svoj zadatak obavio korektno, a da je greška „negdje u
granatama“, i da je najvažnije to da niko nije stradao... Ali su me i
savjetovali, da se kanim minobacača i latim svoje istočnonjemice!?
Branio
sam se kako me sve ovo nije i neće pokolebati. Osjećam da je istina negdje
između, ima još devedeset šest mina koje čekaju da budu ispaljene, a ne da bace
zaborav na amanet dat Trošnju!
Jutros
imam snage da im to još snažnije potvrdim. Uz amanet ide sabur. Sabur nas
katkad navede da se za nekoga, ili za nešto vežemo. A svaka veza počiva na međusobnom
povjerenju. Minobacači su potrebni ovoj našoj borbi, a mi minobacačima.
Da
ne bude da je Ciroli jučer uzalud trčao par kilometara uzbrdo, premoren i
preznojen pao pred nas, sretan samo što je stigao prije nego se moglo desiti
nešto puno gore. Nije mu bilo žao nogu i znoja, ni krivo kad je saznao da smo
svakako završili s gađanjem. Niti je isključivu krivicu predbacivao na nas.
U
povratku smo pričali o tome. Nismo ni mi htjeli biti isključivi, kriviti samo
minobacač, mine, Krnja ili tablice, ili sve nas.
Jedno
smo mogli prihvatiti kao pozitivno. Zahvaljujući, prije svega, Ciroliju i
njegovom trudu, ali i našoj smjelosti da nastavljamo s gađanjem, možemo reći da
smo minobacač i „upucali“. A za ostalo se pobrinula sudbina, koja je ovaj put
rukom sreće pazila na nas.
Sudbina
je često sklona iskušavanju. Navela nas je i pustila da se pogađamo kao na
pijaci. A mi smo izdržali to iskušenje, zaustavili smo se na crti ispod koje
nismo smjeli ići. Je li sudbina drugu zamku spremila u Krnju? U činjenici da se
njemu od magle činio dim naših mina? Svejedno, ništa on ne može biti krivlji
što je vidio kako je vidio, od toga što smo mu vjerovali. Srećom, opet do iste
granice.
Kako
bilo, sudbina je ostavila jasnu poruku. Trebamo joj vjerovati. I intuiciji,
koja poznaje njene zamke i njene granice. Naše je da znamo svoje vrijednosti,
da ne sumnjamo u njih. Tako, ovo što je bilo ne treba biti prijepreka o koju
ćemo se saplesti. Bez obzira na priče koje mogu uslijediti.
Na
njih se ne trebamo obazirati. Neće dugo trajati. Vijest će, čak i ako bismo mi
željeli da je mijenjamo, obići logor onakva kakva jeste. Ne mora krenuti od
Cirolija, može od bilo koga kome je večeras bilo neprijatno. Doprijeće do
nekoliko ušiju koji se nalaze na onim glavama koje imaju zlobne jezike, nespremne
da čekaju da nekako otkrijemo stvarne uzroke.
Najlakše
ćemo palucanje tih jezika otrpiti upravo kao kolektiv. Sačekati prvu pravu
priliku, koja mora doći, da tima tako začepimo gubice da dobro osjete kad se
ugrizu za jezik, shvatajući gdje su griješili kad su žurili s razvlačenjem ih u
preširok osmijeh.
Siguran
sam da će prilika doći. Od nje nas dijeli samo vrijeme i malo strpljenja. U tom
vremenu ćemo trebati biti i strpljivi i ćutljivi. To vrijeme neće biti ništa
drugačije od ostalog koje sada traje. Sve se brzo desi, još brže počne
zaboravljati.
Ostanak
nas desetorice na Grepku se brže zaboravio nego što smo mi stigli da se
vratimo. Prava istina o okolnostima, do mnogih nikada neće ni doći. Kada smo se
vratili, naši pogledi nikog više nisu zanimali. Važnije su bile jakne koje smo
donijeli, od svega što je punilo deset dana koji su im prethodili. Ali, eto, i
to dan-dva. Kao i ranjavanje Zulčića, ili Džamalije, uspjesi diverzanata,
stradanje Borčana, nesporazum u vezi dvodnevnog lutanja Buljana i mene po
Zelengori, kao i ovo zadnje što sam čuo, podvig koji je Hamdo Kovač napravio.
I
o tome se pričalo samo par dana. Da ga slučajno ne sretoh, poslije o tome sam
ne raspitah, vjerovatno ja još ne bih ni znao.
Koliko
toga mi Semir i Remzija nisu stigli ni ispričati!? Sigurno i važnijih stvari od
ove naše trenutne zabrinutosti. A tako će biti kad i sve ispravimo!
Baš
zato, mozak time ne trebamo zamarati. Sve je ovo sudbina, ista za podvige kakav
je napravio Hamdo, kao i za današnji nesporazum, glupost ili našu lošu sreću.
