Porasla je vita jela,
vita visoka,
pod njom sjedi mladi Mujo
s majkom Ajkunom.
Iznad njih se tice viju,
sitno žubore.
Čuješ majko, čuješ Ajko,
što tice zbore?
vita visoka,
pod njom sjedi mladi Mujo
s majkom Ajkunom.
Iznad njih se tice viju,
sitno žubore.
Čuješ majko, čuješ Ajko,
što tice zbore?
25.avgust
1992.
Tice zbore i govore
da se ženim ja."
"Žen se Mujo, žen se sinko, željela te ja!"
"Ne kun majko, ne kun Ajko,
šalim ti se ja!"
"Šalio se, žalio se,
moj ti blagoslov!"
Tice zbore i govore
da se ženim ja."
"Žen se Mujo, žen se sinko, željela te ja!"
"Ne kun majko, ne kun Ajko,
šalim ti se ja!"
"Šalio se, žalio se,
moj ti blagoslov!"
Nisam siguran ni da sam iznenađen. Nekako se
sjetih i sinoćnjeg sna. Gađali smo iz stodvadeski!
Ne sjećam se, ali mislim da nisam u snu bio ovako
uzbuđen. Da nismo iz magacina iznijeli i četiri sanduka s minama, još bih
pomislio kako će i ovo biti samo nastavak obuke. Onda, ne bi bilo mjesta mom
uzbuđenju.
Usput sam pokušavao saznati da li idemo samo
probati, kako se to artiljerijski kaže - „upucavati“ minobacač, ili je naše
angažovanje rezultat iznenadnog djelovanja četnika.
Koliko su nas požurivali, sve je izgledalo kao da
je Major do kraja ostao dosljedan štednji mina, odnosno da će nam vatreno
krštenje biti u pravu metu.
Da bih sakrio uzbuđenost, ali i razbio iznenadni
strah zbog moguće loših pogodaka, odmah sam se dohvatio tablica gađanja. One su
me sasvim umirile. Skoro da se nisu razlikovale od onih kakve sam koristio u
bivšoj vojsci. A već sam računao s tim kako ćemo uglomjere određivati prema
„ruskoj“ podjeli. Tu je karta, a za razliku od šesetki, imamo i nišanske
sprave. Sve ovo mi je bilo sasvim dovoljno da sebe uvjerim kako se ne može
desiti da budemo lošiji nego neki dan, kad se gađalo iz gromova!
Još mi je bilo drago i što nismo puno čekali.
Zaustavili smo se ispod Tuljka, tako su mi predstavili brežuljak nedaleko od
samog ulaza u Trebovu. Koliko mi se dopao teren koji je potvrđivao da za
podlogu neće biti ni premehko ni pretvrdo, još više sam bio obradovan
pogledavši obrasce, koje je donio Zaim, a koje je njemu dao Sutko, i koji se,
također, nisu razlikovali od meni poznatih.
I ta je činjenica išla u prilog ozbiljnosti ovog
što nam predstoji. Sutko će lično biti na osmatračnici, dok je za starješinu
vatrenog položaja određen momak koji je s njim stigao iz Hrasnice i amidžić mu,
Abid Ahmo Bešović. Osim njega, posadu još čine Lato i Džemo, zatim Fehim Glibo,
te trojica koje pamtim baš od dana kada se gađalo gromovima. U svakom slučaju,
u njih ne smijem sumnjati. Na sumnju u sebe i Zaima, a naš je zadatak da
precizno sračunamo elemente, ne smijem ni pomišljati.
To što nam vezista nedostaje, kako već ni nemamo
nikakvih sredstava veze, također nam ne smije biti opravdanje. Nismo previše
udaljeni od Sutka, od osmatračnice. S njim ima još nekoliko momaka, neko će nam
već dotrčati javljati korekture. Ukoliko bude neophodno.
Kako sam sav strah razbio, htio sam i maksimalno
pomoći ostalima da se što prije pripremi položaj. U čemu me je nešto kasnije
zaustavio Ahmo.
Imao mi je nešto važno za reći. Za razliku od
mene, kod njega su sumnje i nesigurnost još bile prisutne.
Nije sumnjao u mene i Zaima, još
manje u poslugu, sasvim je bio siguran u svoje, Latovo i Džemovo umijeće
nišanjenja, ali mu dvije stvari još uvijek nisu davale mira. Očito je tamo gdje
je bio sa Sutkom, već upoznao značaj veze. Uzdisao je prisjećajući se koliko je
samo Major na Grepku insistirao da se tih sredstava nekako pribavi za potrebe
našeg bataljona. Jedva da imamo tri-četiri kakve-takve radio stanice, a one su
još uvijek potrebnije pješadiji. Ionako, i oni u najvećem dijelu vezu održavaju
kuririma. Koja je dosad dosta dobro funkcionisala, zbog čega sam imao neki
osnov da Ahma ubjeđujem kako se može ostaviti tih sumnji. Zašto bi baš mi bili
prvi koji zbog toga nećemo imati sreće?
Tu je drugi dio Ahmovih sumnji. Krnja
otprije dovoljno poznaje, da ga sad predodređuje kao baksuza, nekog zbog čijeg
prisustva teško da možemo biti toliko sigurni.
U snu se ničeg ne sjećam što bi se poklapalo sa
svim ovim sumnjama, čak sam ga i pred Ahmom tumačio kao s predskazanim srećnim
krajem.
Kako on u snove i nije previše vjerovao, našao
sam drugi način da završimo ovaj naš dijalog. Mi, jednostavno, ne smijemo
zakazati. Da se to dogodilo s gromovima, još bi i imali opravdanja. Ovako, niti
smijemo, niti možemo ne biti precizni!
Bilo je još razloga koji su nas tjerali sigurnosti. Odabir položaja nije mogao biti bolji. Osim vrlo podesnog tla,
i ne više od stotinjak metara udaljenosti od osmatračnice, bili smo i sasvim
zaklonjeni. Naše će djejstvo biti teško uočljivo, a i zvuk će se razlijegati na
obje strane okolo. Samim tim, možemo biti sasvim mirni i koncentrisani.
Odšetali smo da sve pogledamo sa strane. Ovaj put
se nemamo oko čega ne složiti. S ovog mjesta se tek vidi koliko nam je položaj
idealan. Sem relativne blizine logoru, drugih mana nije imao.
Na zadnjem grebenu, a na savršenom odstojanju!
Omogućuje gađanje do krajnjeg dometa. Iza ima dovoljnu čistinu za izduvne
gasove, a sa strana više nego dovoljno prirodnih zaklona, koje odmah koristimo
za rezervne mine, a po potrebi koristićemo i za...
Ravni plato omogućuje rad cijele posade.
Nišandžija, poslužilaca, kao i nas računača. U produžetku je i potreban prostor
za jasno postavljanje piketa.
S mjesta odakle smo neko vrijeme uživali i divili
se ovakvom poklonu prirode, mogli smo dodati i posljednje dvije, možda i
najvažnije pogodnosti koje nam je pružao. Skoro je u pravcu osmatračnice, tek
je ona nešto udesno, što će reći kako će i Sutkovo navođenje biti olakšano.
Krnjo, Sutko, ili taj treći s njima, ko god bio, ima skoro urađen prilaz kroz
samo prividno gusto šipražje. Nadati se da ni oni nisu ovo vrijeme samo
sjedili, i da su i sami uočili kuda će i kako najbrže da nam donose vijesti o
tome gdje nam je koji projektil pao.
Kao što je Zaim čekao sa spremnim koordinatama
našeg položaja. Sam je priznao da mu nije bilo naročito teško, a pošto ja već
nisam htio da ga pitam, niti provjeravam. Imao je ucrtane put kojim smo došli i
raskrsnicu malo dalje od nas, dovoljno za pepoznati plato i Tuljak iznad, te i
odrediti nadmorsku visinu.
Nismo još dugo čekali da dobijemo potvrdu i od
Lata, da su i oni spremni. Tad se moglo pretpostaviti kako smo se mi riješili
svih naših briga, da je ostalo samo stvar matematike i čekanja.
Baš tada, pomalo stidljivo me Zaim iznenadi pitanjem:
-
Koje mine, ono,
bijahoše?
-
„Em - pedeset
devet“! – odgovorih bez razmišljanja.
-
Jesi li siguran?
-
Sto-posto!
-
A, koja je oznaka
ispred?
-
„Te-ef-em“, koja
bi bila!?
-
To znači...
-
Trenutno-fugasna
mina.
-
Znam to... Ali,
ovdje u tablicama takvih nema.
-
Kako nema? Jesi
li dobro pogledo? Mora biti!
-
Nema! Ima neka
lahka mina, M-59, ali nije obilježena kao ove.
-
Ko zna ko je
radio ove mine. Daj da vidim... Mislim, vjerujem ja tebi, ali mislim i da to
mora biti to, nema šta drugo biti... Evo, sve je i bojama razdvojeno, M-59, pa
76... osvjetljavajuća, dimna, i školska... To je to, nema drugo!
-
Znam, opet me
čudi, sve me nekako strah da ne bacimo koju džabe.
-
Dobro, kad si
već navalio, odoh ja do Sutka, da se s njim konsultujem... Kolko to piše da im
je krajnji domet?
-
Šest i po
kilometara. Malo i jače.
-
Taman, to je to.
Dodaj još i da gađamo naniže, slobodno ti na karti olovkom otprilike zabilježi
na nekih šest i sedamsto-osamsto, ucrtaj nam domet, da možemo brže reagovati
ako nam budu tražili da gađamo nešto što je predaleko.
Nisam puno razmišljao o Zaimovim sumnjama, dok
nisam popričao sa Sutkom.
-
Gađaćemo
tablicama za M-59? – odmah sam bio direktan.
-
Kako, zar nisu
mine M-76? – zbunjen je i on bio.
-
Ne. Svaku sam
pregledo lično, sve su iste. Samo se razlikuju u težinskim oznakama.
-
Plus-minus?
-
Ima jedna s
četiri minusa, jedna s dva plusa, dvije s jednim plusom, jedna s jednim
minusom, i „čak“ jedna normalne težine.
-
Čuj, s četiri
minusa!
-
I mene je
iznenadilo.
-
Ništa, prvo tu i
ispalite. Nije da vam ne vjerujem, ali zapamtite koliko ste hiljaditih povećali
tablični daljinar, radi korekcije. A kad se vratimo dolje, provjerićemo kakvo
je stanje s ostalima... Čuj M-59, zar tih još ima, to je još i dobro,
mora da su ih negdje zarobili od četnika. „Četničke“ su najbolje,
najsigurnije, od ovih sto što imamo možda da jedna-dvije budu koje neće htjeti
eksplodirati.
Nisam bio ništa uvjereniji, ali ni sumnjičiviji,
možda mi se dopalo Sutkovo razmišljanje o kvaliteti porijekla mina kojima
raspolažemo, ali mi se nije toliko dopao njihov izbor osmatračnice, koliko mi
je ranije bio predstavljen. Tačna je povoljnost odnosa prema našem položaju,
ali ne i prema svim mogućim ciljevima.
No, ni o tome neću sa Zaimom pričati. Da
podijelimo brige! Valjda obojica pretjerujemo, bile mine od bivše vojske, ili
„naše bosanske“, ili bilo čije druge proizvodnje, moraju biti rađene na isti
kalup. Kao što će sigurno i Sutko zahtijevati da gađamo samo one ciljeve koje
dobro vidi, odnosno koje može precizno navoditi.
Ipak sam još jednom bacio pogled na mine, poslije
čega sam s osmijehom iskočio pred Zaima.
-
Ćirilica! A i
Sutko kaže... – prećutao sam ostalo što je rekao, kao i ono što sam sam vidio
na osmatračnici.
-
Važno je da je
on tako reko!
-
Važno je da su
ovo te mine. Jedva čekam da ispalimo prvu...
Petnaest minuta je prošlo od tada.
-
Idemo! – Krnjo
nas nije iznenadio – gađaćemo livadu iznad Popova Mosta!
-
Bilo koju!? –
ovako zatražih da bude određeniji.
-
Daj mi tu kartu
– kao da je to i čekao – ja ću ti tačno reći...
Nisam znao koliko njegovom topografskom znanju možemo vjerovati. Ali
tome, nisam dao da me sikira. Svakako sam siguran da ćemo mi ostali dio posla
obaviti bez greške.
Iznenadio brzinom. Nebitno je li od
Majora ili nekog drugog stigao naučiti čitati kartu, ili je samo dobro upratio
gdje mu je Sutko prstom pokazao, pa je sad pred nama izigravao stručnjaka, tek
- mi smo dobili cilj.
I dok se on istom hitrinom vraćao nazad, ja sam
već ležao iznad karte. Ovo je Zaim prepustio meni, što sam ja smatrao i
poštenim, prvi dio posla je on obavio.
Iako ja njega nisam, on mene jeste provjerio.
Ionako nam se nije previše žurilo, više smo željeli biti što precizniji. A sve
nije ni trajalo duže od dvije minute.
Došao je i taj momenat. Kako su Latovi već bili
potpuno spremni, mogao sam odmah i izdiktirati elemente do kojih smo došli.
-
Uglomjer... –
mada sam bio uvjeren da nismo pogriješili, glas mi je, razumljivo, malo drhtao.
-
Uglomjer! – Lato
je ponavljao, a u njegovom glasu nije bilo ni malo nesigurnosti, što će i meni
pomoći da u daljnjem radu i sam budem sigurniji.
-
Dvadeset devet -
dvadeset dva!
-
Dvadeset devet -
dvadeset dva!
-
Daljinar...
-
Daljinar!
-
Osam - dvadeset
devet!
-
Osam - dvadeset
devet!
-
Punjenje :
četvrto!
-
Punjenje :
četvrto!
Zaim i ja smo stojeći pratili njihov rad. Možda
je ovo bio i momenat kad su sve naše sumnje iščezle. Nisu izgledali kao neko
kome je prvi, ili drugi put da ovo rade zajedno.
-
Odjeljenje spremno!
– Lato je, vrlo brzo, potvrdio to što smo i mi vidjeli.
-
Ako ste sve
provjerili, palite – Ahmu je, što je mene opet začudilo, glas djelomično
podrhtavao, mada sam to sad pripisivao samo uzbuđenju od trenutka koji će
uslijediti, nikako od sumnji koje bi kod njega mogle biti još tako prisutne.
-
Jesmo – Lato je
držao sigurnost – Ali, ako hoćete, možete i vi provjeriti.
-
Mi nećemo – ja
sam se držao pravila po kojem svako treba da radi i odgovara za svoj posao,
odnosno da se mi računači ne trebamo miješati u njihov, kao što ni oni nisu u
naš dio zadatka.
-
Vjerujem ti,
samo kažem – Ahmo je ovim pokazivao kako je i njemu odgovornost ono što mu je u
ovom času, ipak, najvažnije – ako ste i „bismilu“ proučili, nemamo više šta
čekati.
Lato je još jednom kratko prišao minobacaču, a
zatim se još glasnije i sigurnije svima obratio:
-
Odmaknite se što
dalje, i začepite uši, radi detonacije, za deset sekundi povlačim konopac!
Još dok smo se u logoru pakovali, on zamoli da
prvu minu lično ispali. Ne iz razloga što sumnja u bilo koga, zna da je to
posao jednog od poslužilaca, ali je ta želja jača od njega. Zauzvrat se već
nudi da sve ostale ispaljuju drugi, prema željama ili dužnosti, ali samo da
prva bude njegova.
Ta želja je bila toliko jaka i vidljiva, da bi
veliki grijeh bio bilo koga ko bi pokušao da mu je uskrati.
Prolomila se snažna eksplozija. Snažnija nego je
iko od nas i mislio da bi mogla biti.
-
Šta je ovo,
sunce mu poljubim... Ala zagrmlje – Ahmo je to prvi i iskazao, pokazujući još
kako je i njemu, konačno, pao posljednji kamen sa srca.
-
Uh! – Lato se
prvi nadovezao – zaboravio sam kako ovo zvuči!
-
Oni na Igmanu,
meščini, nisu ovako – Ahmo nastavi sabirati utiske.
-
To je zbog
zraka... Milo i minobacačima što su ovdje došli... – krenuli su i komentari
ostalih.
-
Vjerujte – Lato
prekida komentare, pošto je završio s vrhunjenjem libela – ovo je čudo, alaj
smo ga dobro ukopali, libele se nisu skoro ni pomakle.
Iščekivali smo vijesti s osmatračnice. U tom
iščekivanju usudili se i prognozirati efekat koji smo napravili. Složili smo se kako bi moglo biti da smo malo prebacili.
Ipak, pogledi su nam se brzo složili u pravcu iz
kojeg se morao Krnjo pojaviti.
-
Nismo sto-posto
sigurni – jedva je hvatao dah – ali nam se čini kao da je prebačaj. Skratite za
tristo metara!
-
A pravac? –
pitao sam reda radi, iako se već izjasnio kako nisu sasvim sigurni.
-
Idite desno
pedeset – tako je i izgovorio, ovo je bila korekcija prema njihovim slutnjama,
ne prema onom što su sigurno vidjeli.
-
U redu – i kod
mene je počelo da preovlađuje pitanje odgovornosti – trči nazad i, sad malo
bolje osmatrajte...
-
Da li je moguće
da je toliko prebacila? – Ahmo je sačekao da se Krnjo udalji pa se obratio meni
i Zaimu.
-
Moguće je – ja
sam već o tome razmišljao, ovo mi je došla dobra prilika da to podijelim s
ostalima – Ti si nas nagovarao da namjerno prebacimo stotinjak metara. Onda,
ovi minusi uvijek mogu biti sumnjivi. Čim ih je četiri, nešto mora da nije u
redu. Zatim, puno smo visočiji, teško je odrediti tačno „delta cet“, u
tablicama ima samo do četiristo metara razlike.
-
Svejedno, ja bih
da skratimo samo dvjesto!
-
Veliš, da opet
zadržimo onih sto metara sigurnosti. Zbog one šume ispred, da moraju vidjeti
gdje će pasti. Nema problema, ali ako i ovaj put prebacimo, sljedeći put
gađamo tačno kako korektura bude pokazala!
-
Ne morate vi...
- Nećemo se
bez potrebe prepirati. Svakako, ova ima samo jedan minus, ni to nije pouzdano,
bar da sad vidimo kako to utiče. Zato i prihvatam, inače ne bih. Ja se strogo
držim pravila. Kako mi se kaže da radim, ja tako i radim. Znaš kako su stari
ljudi govorili: „veži konja gdje ti aga kaže“!
-
Znam, ali zar
nisi čuo da ni oni nisu skroz sigurni. Možda je prebacila samo sto pedeset
metara, a njima se učinilo...
-
Svejedno. Ima i
ona druga, još bolja narodna mudrost: „veži agu - gdje ti konj kaže!“
-
Hajte, age moje
– Zaim nas prekida – ako ste se složili da budu dvije stoje,
evo korekturnih elemenata: Uglomjer je dvadeset devet - trideset jedan, a
daljinar sedam - devedeset jedan.
-
Jesi li...
Ništa!
-
Šta si htio,
reci? – Zaim me je čudno pogledao.
-
Ništa. Minuse smo ugradili u Ahmovih sto metara.
Posada je bila brža nego prvi put. Kao i Ahmo,
koji je ovaj put vukao konopac. Svi ćemo osjetiti kako će zvuk samog ispaljenja
sada izgledati nešto blaži. To je omogućilo Latu da počne s još jednim
„školskim“ dijelom našeg ukupnog rada, a koji smo ostali bez protivljenja
prihvatili.
-
Šezdeset
jedan... šezdeset... pedeset devet... – počeli smo odbrojavanje sekundi do
očekivanog vremena kada ćemo čuti eksploziju.
U dvije smo sekunde omašili. Tačnije, toliko je
potrajala naša strijepnja kako se desilo da je ova mina „slagala“, kad smo
ranije uračunali dodatno vrijeme, misleći na brzinu prostiranja zvuka.
Olakšanje zbog te činjenice, isto kao i kod prve.
Razlika je u tome što, ovaj put, niko od nas nije želio da se takmiči u
prognozama koliko smo bili blizu, odnosno daleko.
Tri-četiri minute je vladao potpuni tajac. Toliko
je prošlo dok je Krnjo, konačno, ponovo dopuzao do nas.
-
Opet prebačaj –
ovaj put je i njegov glas podrhtavao.
Svi smo ga, prvo slušali a potom i gledali u
nevjerici. Jedino sam ja, nekoliko puta, pogled prebacivao na Ahma. Već ranije
sam bio odlučio njega pustiti da ovaj put donese prvi sud, bez obzira kakve
vijesti Krnjo donio.
Ahmo me nije razumio, pripisivao je to svom
prijedlogu da prošli put ne ispoštujemo rečenu korekciju.
Ipak, nije želio bježati od te odgovornosti:
-
Nije moguće –
konačno se obratio Krnju – jeste li sigurni?
-
Sto-posto! Ja ne
znam šta ste vi radili, ali ste ponovo prebacili. Ovaj put još i više!?
-
Ne znam šta ste
vi gledali, ali ja kažem da to nije moguće!
-
Čovječe, ja ti
velim šta sam ja vidio. Slobodno, još skratite!
-
Koliko? – nakon
nekoliko sekundi duboke zamišljenosti Ahmo prošaputa.
-
Petsto metara!
-
Petsto metara!?
Znaš li ti koliko je to!?
-
Ja znam, znaš li
ti. Ova vam je otišla na Prijeđelo!?
Krnjo više nije bio raspoložen za ubjeđivanje.
Ostavio nas je da nagađamo koliko je u njegovoj zadnjoj rečenici bilo
ozbiljnosti a koliko šale. Odnosno, koliko je u svemu istine, a koliko
nagađanja.
Ja sam bio raspoložen da mu vjerujem, mada nisam znao na čemu to vjerovanje gradim. Zaim je i dalje čuvao ravnodušnost,
ali je polahko i pripremao nove elemente. Latovi su bili nijemi, spremni da
povjeruju u ono što odluči Ahmo.
A njemu je bilo najteže. Vjerovatno ranije nije
bio u prilici da sumnja u navodioce. Uvijek su se njihovi zahtjevi poklapali s
njegovim pretpostavkama. Ovaj put to nije bio slučaj. Da je ikako mogao,
najradije bi film stvarnosti vratio par minuta unazad i promijenio ga u tom
dijelu. Natjerao bi Krnja da nam da drugu korekturu, najviše pedesetak metara
po daljini. Pravac, koji ovaj put nije ni pomenut, nije ni bitan.
Možda ga je baš u ovakvim razmišljanjima prekinuo
Zaim, koji je najviše od svih nas želio cijeniti vrijeme:
-
Ako uglomjer
ostavimo isti, a budemo gađali po Krnjovom, novi daljinar je sedam -
nula osam!
-
Kako hoćete, al
ja ne bih spuštao ispod sedam i po – Ahmo je govorio tiho, više molećivo nego
isključivo.
-
Time ništa ne
skraćujemo – kao da sam bio spreman na ovakvo Ahmovo razmišljanje – šta ako
budemo morali pokazati teku s računanim elementima.
Ni Ahmo nije bio nespreman na moj komentar.
Prevaljao je pogledom po raspoloženju ostalih. Ali, to valjanje mu nije
donijelo nikakvu pomoć. Svi oni su izgledali posve odsutno, odnosno spremni
samo na onaj njihov dio zadatka, koji ne iziskuje ovako teško razmišljanje.
To Ahmu nije išlo u prilog. Očito je da će oni zauzeti, bez ikakvog razmišljanja, protivljenja još manje,
one elemente koji im budu saopšteni. To se odnosilo i na Lata, koji je u svojoj
glavi vrtio jednu činjenicu: mina, kod čijeg je ispaljenja on bio taj koji
je povukao konopac, u ovom trenutku posmatrano, prošla je hairli. Za ovu, to
niko ne može garantovati.
Ahmo je još vjerovao u jednu mogućnost da ne
ostane usamljen. Pogled je vratio na mene i Zaima, nadajući se kako ćemo se bar
mi predomisliti.
Kad mu je postalo jasno da se to, ipak, neće
dogoditi, zamišljeno i zabrinuto se odlučio povući.
To je trebao biti znak da je pristao, ali ja to
nisam htio baš tako posmatrati. Uputio sam za njim riječi koje su makar malo
mogle zvučati pomirujuće:
-
Ja bih ih još
sad poslušao. Ne znam, nisam ni ja siguran, sve me pritišću riječi Krnjove kako
prvi put nisu dobro osmotrili. Moguće je da je tada bio puno veći prebačaj.
Ipak, ovo nisu original tablice za ove mine. Kod svakog gađanja je najvažnije
upratiti projektil, onda korektura dolazi sama po sebi. Hajmo vjerovati da su ovaj put dobro vidjeli.
Samo po pokretima njegovih usana smo „čuli“ da je
pristao. S tim da je, ovaj put, odmah pošto su Lato i Džemo po treći put
provjerili libele, i sam prišao isto učiniti. Da li vođen starim slutnjama,
ili riješen da očekujuću odgovornost ravnopravno podijeli, također je
insistirao da i ja i Zaim učinimo isto.
Na kraju je, da bi dokazao kako je i dalje sasvim
uz nas, zatražio da ponovo on povuče konopac.
Odbrojavanja nije bilo. Samo, predugo
iščekivanje! I želja da svi sačuvamo punu koncentraciju, kako bi bar po zvuku probali otkriti koliko ima istine u prebacivanjima cilja.
Ako nam je taj zvuk išta kazao, to je da se ni
ovo gađanje nije puno razlikovalo od prethodnih. Samim tim smo bili spremniji i
na ponavljanje Krnjove priče. Možda je, jedino, Ahmo razmišljao o još
odlučnijem suprotstavljanju tome.
Da sve liči kao prije pobrinuo se i Krnjo.
Jednako se bavio.
-
Šta mislite – a
kad se pojavio, izgledao je raspoloženiji – gdje vam je ova
završila?
-
Valjda gdje
treba – Džemo otkri svoju spremnost da se u pogledu našeg daljnjeg
djejstvovanja pridruži Ahmovim razmišljanjima.
-
Al u kurcu –
Krnjo je, očigledno, donio „očekivane“ vijesti – U Mješaja! Ovu smo najbolje
osmotrili. Slobodno još skratite. Bar za još tristo!
Sa zadnjim se riječima počeo udaljavati,
opet nas ostavljajući da se prepiremo koliko mu smijemo vjerovati.
Možda je pominjanje Mješaja uticalo da izostane
Džemova podrška Ahmu. Vjerovao on Krnju ili ne, skriti ne može koliko bi samo
volio da je u pravu.
Ahmova usamljenost je unaprijed osuđena da izgubi
i ovaj put. Pitao se koliko mu vrijedi i pokušavati. Ponovo je skinuo maskirnu
kapu, počešljao se po čelu, obrisao znoj, i sjeo. Zurio je u zemlju ispred
sebe, na taj nas način moleći da bolje razmislimo.
Zaim i ja smo spremali najnoviji daljinar. Bez
žurbe. A s još manje sam ga ja i saopštio.
-
Šest - šezdeset
četiri! – čini mi se kako, dok sam govorio, niko od prisutnih nije disao.
Ahmo je produžio s nedisanjem. Samo je promijenio
tačku zurenja. Zemlja mu više nije bila toliko zanimljiva, kao koliko se cijev
minobacača sada podigla.
Više, nije ni usamljen. Lato i Džemo su jednako
bili zabrinuti zbog toga. Razlog da mi se Lato lično obrati.
-
Do sad sam i ja
bio za – glas mu je bio sasvim tih, trudio se olakšati mi da ga bolje shvatim – al ovo mi ne miriše
na dobro. Gledaj samo koliko je cijev podignuta. Samo što nije pod devedeset
stepeni. Ja ne bih smio gađati s ovakvim daljinarom.
-
Ja smijem –
brzopleto reagovah, ali se i odmah počeo povlačiti – ima i manjih punjenja,
nije ovo najmanja daljina koja se može gađati... Ali, eto, daj da vidimo koji
je to najmanji daljinar kojim bi vi smjeli gađati.
-
Sedam! – Ahmo se
umiješa.
-
Eto, šest - devedeset
– Lato, kao na pijaci, spusti „ponudu“.
-
Ne znam – trudih se da sad ja svoja razmišljanja približim njima – maloprije smo gađali sa
sedam - nula osam, teško ćemo i sa šest - devedeset šta bitno smanjiti. Nego,
daj da je mi roknemo sa šest - osamdeset, pa šta bude!
-
Radite šta hoćete
– Ahmu se, očito, nije dopao nastavak „pijačarenja“ – ovaj put i ja idem na
osmatračnicu, hoću lično da vidim gdje će pasti.
Lato je prvo njega ispratio, zatim je nakratko
opet pogled usmjerio ka visoko podignutoj cijevi minobacača, samo na sekund je
pogledom obuhvatio i spremljenu minu, da bi se na kraju pogledom vratio meni i
Zaimu.
-
Znači, vi kažete
šest i osamdeset. Boli me kurac, vi ste računači, moje se zna. Ako vi kažete da
daljinar bude pet, ja zauzimam pet! Samo ću voditi računa da se ne vrati meni
direktno.
Ipak, prilkom zauzimanja elemenata, ne znam na
čiju inicijativu, on i Džemo su odlučili „dobiti“ još pet hiljaditih.
-
Postavili smo na
šest - osamdeset pet – Džemo je to saopštio, ne propuštajući priliku da me
migom zamoli da pristanem.
-
Ako niko neće na
konopac, ja ću – to je jedini način kojim sam želio odgovoriti.
-
Ja ću! – Glibo
se potrudio da nastalu situaciju iskoristi za ono što je toliko želio, u čemu
ga niko neće sprječavati.
I ova mina je otišla. Ni ona nije zakazala. Za
razliku od prethodnih, od nje nismo ništa više ni očekivali.
Pogotovo kad su se s osmatračnice vratili svi.
Sam po sebi je to bio znak da je naš zadatak, koji je ipak bio samo
„upucavanje“ minobacača, završen bez obzira na to koliko uspješno.
Sutko je nagovještavao bolje nego što smo se,
poslije svega, nadali:
-
Dobro je bilo.
Ja, pravo da vam kažem, ni jednu nisam mogo upratiti. Kod druge i
treće smo vidjeli kako se nešta dimi. Da li je to to, vidjećemo. Ko zna, nekako
mi je ova zadnja imala malo oštriji zvuk. Uglavnom, to je to, pakujemo se
polahko. Moraćemo još jednom, kad bude bolji dan, vidniji, i negdje gdje će se
moći fino uočiti, da provjerimo moje sumnje. Imaju stodvadeske koje bacaju i
preko devet kilometara. Izgleda da su to ove.
Nije trebao bolji podstrek da se damo na čišćenje
i pripremanje minobacača za transport nazad. Sutko i Krnjo su odmah produžili
ka logoru, što nama nije smetalo. Ionako nam ne bi bili od pretjerane koristi.
Ali nam je vrlo žao bilo što su otišli samo tri
minute prije nego je pred nas, iz pravca Kozlua, izbio Hajrudin Ožegović,
poznatiji kao Ciroli. Trebat će mu bar pola sata da se povrati od napora i
žurbe, kojima se izlagao kako bi nam na vrijeme prenio jednu tako bitnu vijest,
a koja je dolazila s položaja ispod nas.
-
Prekinite s
gađanjem! Sve ćete nas pobiti...
Mb 120mm
