Kad se ženi taze
Jusuf-aga,
iza grada Morića
Begzadom.
U koji je danak
isprosio,
u taj danak sitan
ferman dođe.
Da se kupe u vojsku
vojnici,
i pred njima taze
Jusuf-aga.
Da se kupe na more
komore,
komordžije lijepe
đevojke,
pratioci neženjeni
momci;
svakoj daje sablju i
bećara.
Naljuti se Begzada
đevojka,
baci sablju u zelenu
travu.
Govori joj paša sa
divana:
„Ne ljuti se, Begzada
đevojko,
ja sam tebe sebi
ostavio:
il' ćeš pašu, il'
pašina sina?“
„Nit ću pašu, nit
pašina sina,
već ja hoću tebe
Jusuf-aga!“
Iščekivali
smo vijesti s osmatračnice. U tom iščekivanju usudili smo se i prognozirati
efekat koji smo napravili. Uglavnom smo se složili kako bi moglo biti da smo
malo prebacili.
Ipak,
pogledi su nam se brzo složili u pravcu iz kojeg se morao Krnjo pojaviti.
-
Nismo sto-posto sigurni – jedva je hvatao dah –
ali nam se čini kao da je prebačaj. Skratite za tristo metara!
-
A pravac? – pitao sam reda radi, iako se već
izjasnio kako nisu sasvim sigurni.
-
Idite desno pedeset – tako je i izgovorio, ovo je
bila korekcija prema njihovim slutnjama, ne prema onom što su sigurno vidjeli.
- U redu – i kod mene je počelo da preovlađuje pitanje odgovornosti – trči nazad i, sad malo bolje osmatrajte...
-
Da li je moguće da je tol'ko prebacila? – Ahmo je
sačekao da se Krnjo udalji pa se obratio meni i Zaimu.
-
Moguće je – ja sam već o tome razmišljao, ovo mi
je došla dobra prilika da to podijelim s ostalima – Ti si nas nagovarao da
namjerno prebacimo stotinjak metara. Onda, ovi minusi uvijek mogu biti
sumnjivi. Čim ih je četiri, nešto mora da nije u redu. Zatim, puno smo
visočiji, teško je odrediti tačno „delta cet“, u tablicama ima samo do
četiristo metara razlike.
-
Svejedno, ja bih da skratimo samo dvjesto!
-
Veliš, da opet zadržimo onih sto metara
sigurnosti. Zbog one šume ispred, da moraju vidjeti gdje će pasti. Nema
problema, ali ako i ovaj put prebacimo, sljedeći put gađamo tačno kako korektura
bude pokazala!
-
Ne morate vi...
-
Hej, nećemo se bez potrebe prepirati. Svakako,
ova ima samo jedan minus, ni to nije pouzdano, bar da sad vidimo kako to utiče.
Zato i prihvatam, inače ne bih. Ja se strogo držim pravila. Kako mi se kaže da
radim, ja tako i radim. Znaš kako su stari ljudi govorili: „veži konja gdje ti
aga kaže“!
-
Znam, ali zar nisi čuo da ni oni nisu skroz
sigurni. Možda je prebacila samo sto pedeset metara, a njima se učinilo...
-
Svejedno. Ima i ona druga, još bolja narodna
mudrost: „veži agu - gdje ti konj kaže!“
-
Haj'te, age moje – Zaim nas prekida – ako ste se
složili da budu dvije stoje, evo vam korekturnih elemenata: Uglomjer je
dvadeset devet - trideset jedan, a daljinar sedam - devedeset jedan.
-
Jesi l'... Ništa!
-
Šta si htio, reci? – Zaim me je čudno pogledao.
-
Ništa. One minuse smo ugradili u Ahmovih sto
metara.
Posada
je bila brža nego prvi put. Kao i Ahmo, koji je ovaj put vukao konopac.
Svi
ćemo osjetiti kako će zvuk samog ispaljenja sada izgledati nešto blaži. To je
omogućilo Latu da počne s još jednim „školskim“ dijelom našeg ukupnog rada, a
koji smo ostali, bez protivljenja prihvatili.
-
Šezdeset jedan... šezdeset... pedeset devet... –
počeli smo odbrojavanje sekundi do očekivanog vremena kad ćemo čuti eksploziju.
U
dvije smo sekunde omašili. Tačnije, toliko je potrajala naša strijepnja kako se
desilo da je ova mina „slagala“, kad smo ranije uračunali dodatno vrijeme,
misleći na brzinu prostiranja zvuka.
Olakšanje
zbog te činjenice, isto kao i kod prve. Razlika je u tome što, ovaj put, niko
od nas nije želio da se takmiči u prognozama koliko smo bili blizu, odnosno
daleko.
Tri-četiri
minute je vladao potpuni tajac. Toliko je prošlo dok je Krnjo, konačno, ponovo
dopuzao do nas.
-
Opet prebačaj – ovaj put je i njegov glas
podrhtavao.
Svi
smo ga, prvo slušali a potom i gledali u nevjerici. Jedino sam ja, nekoliko
puta, pogled prebacivao na Ahma. Već ranije sam bio odlučio njega pustiti da
ovaj put donese prvi sud, bez obzira kakve vijesti Krnjo donio.
Ahmo
me nije razumio, pripisivao je to svom prijedlogu da prošli put ne ispoštujemo
rečenu korekciju.
Ipak,
nije želio bježati od te odgovornosti:
-
Nije moguće – konačno se obratio Krnju – jeste li
sigurni?
-
Sto-posto! Ja ne znam šta ste vi radili, ali ste
ponovo prebacili. Ovaj put još i više!?
-
Ne znam šta ste vi gledali, ali ja kažem da to
nije moguće!
-
Čovječe, ja ti velim šta sam ja vidio. Slobodno,
još skratite!
-
Koliko? – nakon nekoliko sekundi duboke
zamišljenosti Ahmo prošaputa.
-
Petsto metara!
-
Petsto metara!? Znaš li ti koliko je to!?
-
Ja znam, znaš li ti. Ova vam je otišla na
Prijeđelo!?
Krnjo
više nije bio raspoložen za ubjeđivanje. Ostavio nas je da nagađamo koliko je u
njegovoj zadnjoj rečenici bilo ozbiljnosti a koliko šale. Odnosno, koliko je u
svemu istine, a koliko nagađanja.
Ja
sam bio raspoložen da mu vjerujem, mada ni sam nisam znao na čemu to vjerovanje
gradim. Zaim je i dalje čuvao ravnodušnost, ali je polako i pripremao nove
elemente. Latovi su bili nijemi, spremni da povjeruju u ono što odluči Ahmo.
Ahmu
je bilo najteže. Vjerovatno ranije nije bio u prilici da sumnja u navodioce.
Uvijek su se njihovi zahtjevi poklapali s njegovim pretpostavkama. Ovaj put to
nije bio slučaj. Da je ikako mogao, najradije bi film stvarnosti vratio par
minuta unazad i promijenio ga u tom dijelu. Natjerao bi Krnja da nam da drugu
korekturu, najviše pedesetak metara po daljini. Pravac, koji ovaj put nije ni
pomenut, u stvari nije ni bitan.
Možda
ga je baš u ovakvim razmišljanjima prekinuo Zaim, koji je najviše od svih nas
želio cijeniti vrijeme:
-
Ako uglomjer ostavimo isti, a budemo gađali po
Krnjovom, novi daljinar je sedam - nula osam!
-
Kako hoćete, al' ja ne bih spuštao ispod sedam i
po – Ahmo je govorio tiho, više molećivo nego isključivo.
-
Time ništa ne skraćujemo – kao da sam bio spreman
na ovakvo Ahmovo razmišljanje – šta ako budemo morali pokazati teku s računanim
elementima.
Ni
Ahmo nije bio nespreman na moj komentar. Prevaljao je pogledom po raspoloženju
ostalih. Ali, to valjanje mu nije donijelo nikakvu pomoć. Svi oni su izgledali
posve odsutno, odnosno spremni samo na onaj njihov dio zadatka, koji ne
iziskuje ovako teško razmišljanje.
To
Ahmu nikako nije išlo u prilog. Sasvim je očito kako će oni zauzeti, bez
ikakvog razmišljanja, protivljenja još manje, one elemente koji im budu
saopšteni. To se odnosilo i na Lata, koji je u svojoj glavi vrtio jednu
činjenicu, ona mina, kod čijeg je ispaljenja on bio taj koji je povukao
konopac, u ovom trenutku posmatrano, prošla je hairli. Za ovu, to niko ne može
garantovati.
Ahmo
je još vjerovao u jednu mogućnost da ne ostane usamljen. Pogled je vratio na
mene i Zaima, nadajući se kako ćemo se bar mi predomisliti.
Kad
mu je postalo jasno da se to, ipak, neće dogoditi, zamišljeno i zabrinuto se
odlučio povući.
To
je trebao biti znak da je pristao, ali ja to nisam htio baš tako posmatrati.
Uputio sam za njim riječi koje su makar malo mogle zvučati pomirujuće:
-
Ja bih ih još sad poslušao. Ne znam, nisam ni ja
siguran, sve me pritišću riječi Krnjove kako prvi put nisu dobro osmotrili.
Moguće je da je tada bio puno veći prebačaj. Ipak, ovo nisu original tablice za
ove mine. Kod svakog gađanja je najvažnije upratiti projektil, onda korektura
dolazi sama po sebi. Hajdemo vjerovati kako su ovaj put dobro vidjeli.
Samo
po pokretima njegovih usana smo „čuli“ da je pristao. S tim da je, ovaj put,
odmah pošto su Lato i Džemo po treći put provjerili libele, i sam prišao isto
učiniti. Da li vođen onim istim slutnjama, ili riješen da očekujuću odgovornost
ravnopravno podijeli, također je insistirao da i ja i Zaim učinimo isto.
Na
kraju je, da bi dokazao kako je i dalje sasvim uz nas, zatražio da ponovo on
povuče konopac.
Odbrojavanja
nije bilo. Samo, predugo iščekivanje! I želja da svi sačuvamo punu
koncentraciju, kako bi bar po zvuku probali otkriti koliko ima istine u prebacivanjima
cilja.
Ako
nam je taj zvuk išta kazao, to je da se ni ovo gađanje mnogo nije razlikovalo
od prethodnog. Samim tim smo bili spremniji i na ponavljanje Krnjove priče.
Možda je, jedino, Ahmo razmišljao o još odlučnijem suprotstavljanju tome.
Da
sve liči kao prije, pobrinuo se i Krnjo. Jednako se bavio.
-
Šta mislite – a kad se pojavio, izgledao je
raspoloženiji nego prije – gdje vam je ova završila?
-
Valjda gdje treba – Džemo otkri svoju spremnost
da se u pogledu našeg daljnjeg djejstvovanja pridruži Ahmovim razmišljanjima.
-
Al' u kurcu – Krnjo je, očigledno, donio
„očekivane“ vijesti – U Mješaja! Ovu smo najbolje osmotrili. Slobodno još skratite.
Bar za još tristo!
Sa
zadnjim riječima je već počeo s udaljavanjem, opet nas ostavljajući da se
prepiremo oko toga koliko njemu trebamo vjerovati.
Možda
je spominjanje Mješaja uticalo da izostane Džemova podrška Ahmu. Vjerovao on
Krnju ili ne, skriti ne može koliko bi samo volio da je u pravu.
Ahmova
usamljenost je unaprijed osuđena da izgubi i ovaj put. Pitao se koliko mu
vrijedi i pokušavati. Ponovo je skinuo maskirnu kapu, počešljao se po čelu,
obrisao znoj, i sjeo. Zurio je u zemlju ispred sebe, na taj nas način moleći da
bolje razmislimo.
Zaim
i ja smo spremali najnoviji daljinar. Bez žurbe. A s još manje sam ga ja i
saopštio.
-
Šest - šezdeset četiri! – čini mi se kako, dok
sam govorio, niko od prisutnih nije disao.
Ahmo
je produžio s nedisanjem. Samo je promijenio tačku zurenja. Zemlja mu više nije
bila toliko zanimljiva, kao koliko se cijev minobacača sada podigla.
Više,
nije ni usamljen. Lato i Džemo su jednako bili zabrinuti zbog toga. Razlog da
mi se Lato lično obrati.
-
Do sad sam i ja bio za – njegove riječi su bile
sasvim tihe, trudeći se da mi olakša da ga što
bolje shvatim – al' ovo mi ne miriše na dobro. Pogledaj samo koliko je
cijev podignuta. Samo što nije pod devedeset stepeni. Ja ne bih smio gađati s
ovakvim daljinarom.
-
Ja smijem – brzopleto sam reagovao, ali se i
odmah počeo povlačiti – ima i manjih punjenja, nije ovo najmanja daljina koja
se može gađati... Al', eto, daj da vidimo koji je to najmanji daljinar kojim bi
vi smjeli gađati.
-
Sedam! – Ahmo se umiješa.
-
Eto, šest – devedeset – Lato, kao na pijaci,
spusti „ponudu“.
-
Ne znam – trudih se da sad ja svoja razmišljanja
približim njima – maloprije smo gađali sa sedam - nula osam, teško ćemo i sa
šest – devedeset šta bitno smanjiti. Nego, daj da je mi roknemo sa šest –
osamdeset, pa šta bude!
-
Radite šta god hoćete – Ahmu se, očito, nije
dopao nastavak „pijačarenja“ – ovaj put i ja idem na osmatračnicu, hoću lično
da vidim gdje će pasti.
Lato
je prvo njega ispratio, zatim je nakratko opet pogled usmjerio ka visoko
podignutoj cijevi minobacača, samo na sekund je pogledom obuhvatio i spremljenu
minu, da bi se na kraju pogledom vratio meni i Zaimu.
-
Znači, vi kažete šest i osamdeset. Boli me kurac,
vi ste računači, moje se zna. Ako vi kažete da daljinar bude pet, ja zauzimam
pet! Samo ću voditi računa da se ne vrati meni direktno.
Ipak,
prilkom zauzimanja elemenata, ne znam na čiju inicijativu, on i Džemo su
odlučili „dobiti“ još pet hiljaditih.
-
Postavili smo na šest - osamdeset pet – Džemo je
to saopštio, ne propuštajući priliku da me migom zamoli da pristanem.
-
Ako niko neće na konopac, ja ću – to je jedini
način kojim sam želio odgovoriti.
-
Ja ću! – Glibo se potrudio da nastalu situaciju
iskoristi za ono što je toliko želio, u čemu ga niko neće sprječavati.
I
ova mina je otišla. Ni ona nije zakazala. Za razliku od prethodnih, od nje
nismo ništa više ni očekivali.
Pogotovo
kad su se s osmatračnice vratili svi. Sam po sebi je to bio znak da je naš
zadatak, koji je ipak bio samo „upucavanje“ minobacača, završen bez obzira na
to koliko uspješno.
Sutko
je nagovještavao bolje nego što smo se, poslije svega, nadali:
-
Dobro je bilo. Ja, pravo da vam kažem, ni jednu
nisam mogao upratiti. Kod druge i treće smo vidjeli kako se nešta dimi. Da li
je to to, vidjećemo. Ko zna, nekako mi je ova zadnja imala malo oštriji zvuk.
Uglavnom, to je to, pakujemo se polahko. Moraćemo još jednom, kad bude bolji
dan, vidniji, i negdje gdje će se moći lakše uočiti, da provjerimo moje sumnje.
Imaju stodvadeske koje bacaju i preko devet kilometara. Izgleda da su to ove.
Nije
trebao bolji podstrek da se damo na čišćenje i pripremanje minobacača za
transport nazad.
Sutko
i Krnjo su odmah produžili ka logoru, što nama nije smetalo. Ionako nam ne bi
bili od pretjerane koristi.
Ali
nam je vrlo žao bilo što su otišli samo tri minute prije nego je pred nas, iz
pravca Kozlua, izbio Hajrudin Ožegović, poznatiji kao Ciroli. Kojem će trebati
bar pola sata da se povrati od napora i žurbe, kojima se izlagao kako bi nam na
vrijeme prenio jednu tako bitnu vijest, a koja je dolazila s položaja ispod
nas.
-
Prekinite s gađanjem! Sve ćete nas pobiti...
