IV - 2 / Šta da radi, šta da misli

Ja kakva je Đulbegova kaduna,
odavle je do Stambola ne ima!
Na nogam' joj sedefleli nalune,
po nalunam' ćiftijane panule. 

A po njima čerečeli košulja,
sva je svilom naokolo istkana,
a po sr'jedi suhim zlatom protkana. 

Košulju je trabolozom utegla
i biserli pjevac-paftan spasala.
Ja kakva je Đulbegova kaduna,
odavle je do Stambola ne ima.

       

 

Nervoza me nije puštala. Čak, nisam znao šta bi moglo biti to što bi me moglo oraspoložiti. U jedno bih volio biti siguran - da me bar mjesec dana niko neće potjerati preko Bistrice.

O čemu je najbolje da više ne razmišljam. Želio sam bez riječi predati brašno u magacin, potom konja odvesti do iza katuna i sama pustiti prema ispaši, vratiti se u Šaćirovu kolibu i leći s namjerom da se dva dana ne budim.

Nikad stvari ne idu kako ih čovjek planira! Žureći da se što prije riješim konja, brzo sam prošao kraj jedne grupe naših boraca. Kad mi je do mozga došlo ono što su oči vidjele, bilo je kasno da odmah provjerim.

Po odgovor ću morati u Tođevački katun. Ionako Semira već dugo nisam vidio. A s obzirom da mu se babo s nama vratio, to sam bio siguran da ću ga zateći u kolibi.

Ne vjerujem da mu se Suljo „falio“ onim što je priredio u Kolakovićima, ali ja nisam zbog toga ni došao.

Opet sam uspio odbiti poziv unutra, i izvući ga da prošetamo.

Ovaj put nismo išli skroz na kosu. Sjeli smo  na prvoj zaravni. Meni je bilo bitno da ima dovoljno sunca, da mogu sazuti i sušiti čizme.

Izvinio sam mu se zbog toga, i odmah prešao na ono što me i natjeralo da promijenim plan.

-          Imam nešto pitati. Nije strašno, samo nisam siguran, pa mi zato prvo reci je li bilo šta novoga ovdje?

-          Ne kontam... Danas i juče, nije!

-          Ranije. Mene, kako treba, nije bilo mjesec dana. Nešto su mi pričali, ali...

-          Za Zulčića?

-          Čuo sam.

-          Ne znam šta drugo... Jah, da nije za diverzante. Išli su u Mješaja.

-          Čuo sam i to. S tim da nisu išli, već samo prošli kroz Mješaja.

-          Joj... Ne znam, možda znam, kad bi znao na šta misliš.

-          Dobro, i ja meljem bezveze. Nego, maloprije mi se učini da sam nekog vidio. Možda je i neko sličan. Sve mi se čini kako si ti prič'o da se ne zna gdje je...

-          Hamdo?! U pravu si. Samo, beli još nisi čuo.

-          Kažem ti, mjesec me nije bilo.

-          Onda, on je i doš'o negdje kad si ti otiš'o. Vidiš, ja se već i obik'o na njeg. Ne znam kad bi mi na um palo, da nisi rek'o.

-          Kako misliš „doš'o“?

-          Joj, stari, to ti je tek priča. Ima da ispuniš tri stranice dnevnika. Ja sam ti, baš, s njim cijelu noć prič'o. Sve mi je detaljno preprič'o. Evo, i sad se ježim, kad samo pomislim... Kako to da ti niko nije spomen'o? Ovdje se, mislim, heftu samo o tome trubilo. A, gdje si ga ti vidio?

-          Dolje u potoku. S nekakvima je proš'o. Nego, vjeruj da sam nekakav vas sjeban. Ne znam kad sam 'vaki bio. Nije me ovako sjebalo ni kad sam s Buljanom lut'o, ni iz Trošnja kad smo se vratili. Ama, teško mi je bilo poslije svega što smo doživjeli kad smo po puške išli, pa opet sam bio nekakav veseo. I kad smo se vraćali... Dobro, fino nam je na Grepku bilo, ali kad me je Murat odmah odredio da se vratim... Ali, ovo ti ne mogu opisati. Nešto k'o duševna groznica, ako to postoji. Vjeruj, proš'o sam pored njih kao da ih nema. Mog'o mi je i babo... eh... biti s njima, ne bih ga odmah registrov'o. Nisam se, normalno ni pit'o. Tek kad sam... pustio konja, dođe mi ta slika pred oči. Velim, ako je bio Hamdo, ako nisam poludio, kako da nije on pozn'o mene.

-          Mora da te nije vidio. U stvari, ko te gonio da se baš sad ošišaš!

-          Zaim Barlov. Nije gonio, nego je negdje naš'o nekakve makaze, pa mu se svidjela moja kosa, da ih proba. Rekoh, da mu ispunim ćeif.

-          K'o da je mene pit'o. Znaš da ti je bolje tako!?

-          Zajebi ti to. Već sam se pokaj'o. Samo, ako ovo udulji, opet ja puštam kosu. Znaš da ne volim kad mi snijeg pada za vrat!

-          Ih, opet ti tvoji fazoni.

-          Pusti sad to, nego pričaj!

-          Dobro si, vala. Kad čuješ ovu priču, tek ćeš shvatiti kako tebi nije ništa!

-          Onda, počni me liječiti. Pričom.

-          Rek'o sam ti da je bio u „vojsci“. I, rek'o sam ti gdje je služio?

-          Ne sjećam se, možda.

-          U Crnoj Gori. Negdje u Podgorici. Potrefilo ga... Kako priča, prvih dana rata je sve bilo OK. Niko od njih nije nigdje iš'o. Kao da rata i nema. Zapravo, kao da ih se i ne tiče. Redovne aktivnosti. Jedino što niko nije mogao na odsustvo. I što su slušali samo njihove vijesti. I, sve tako dok nisu počeli dolaziti rezervisti. Tad se počelo saznavati svašta. Od njih su mogli čuti i kuda sve idu. Ovamo po Hercegovini, uglavnom. Dolazili su često pijani, pjevali četničke pjesme, a sve u uniformama JNA. Malo po malo, nađoše se i neki koji nisu znali kako među njima ima i Muslimana. Počeše se faliti klanjima, ubijanjima. I Hrvata i Muslimana. I žena i djece. Kaže Hamdo, bilo je noći da nije mogao zaspati. Po danu se morao od njih i kriti, da ga ne upitaju za ime. Još ga i strah da ga ne kaže ko od kolega. Kaže, bilo mu je dolazilo da poludi. Po svu noć je kontao kud bi okren'o da bježi, a po danu ga bilo strah pokušati. Jebiga, nema nikog blizu, komandiri mu sve „Vlasi“, ne smije se nikom ni povjeriti. A dani prolaze, sve ga više strah...

-          Izvini, je l' bilo još Muslimana s njim?

-          Jeste, al' nije mnogo. Neki su pobjegli, zapravo se nisu vratili. Ko zna šta je s njima bilo!? Ovima što su još tu bili, skoro se nisu dali ni sastajati. Možeš zamisliti, kako je to. Čim bi se dva našla, odmah je priča da hoće pobjeći.

-          Jesu li izlazili u grad?

-          Mogli su. Samo, on nije smio. Bilo ga je strah, više vojnika što su bili tu nego komandira. Nekako se najsigurniji osjećao u kasarni. Kad imaju obuku, tu su ti oficiri, poslije se zavuci u sobu i šuti. Kud ćeš dalje, u njegovom vodu je bio još samo jedan Musliman. Odnekle iz Krajine. Treći što je bio, im'o neke rodbine u Sandžaku, taj je odmah na početku zbris'o. Eto, veli u tih zadnjih mjeseci, ne zna je li s ovim Krajišnikom i tri progovorio.

-          Mogu misliti.

-          Uspio mu je, jednom, nabaciti kako je njegova kuća odmah iza granice. Međutim, kaže, ovaj ga je tako pogled'o da ga je i od njeg postalo strah. Nije mu, sad, smio ni spomenuti da razmišlja o bježanju. Nekakav je bio previše strašiv, prije bi ga prijavio nego i poprič'o oko toga da mu se pridruži.

-          Ne znam šta bih rek'o. Fala Bogu da nisam bio u njihovoj koži!

-          I ja sam to rek'o. Ali, vjeruj mi, da sam ja u takvoj situaciji bio, ja bih jedva doček'o da mi neko takvo nešto spomene. Ili makar, ako već ne bih smio poći, sigurno da ne bih ni kolegu izd'o!

-          To bih i ja. Prije nego bih se usudio s nekim poći. Samo pomisli na granicu, pse graničare, pa beli nije sad i duplo čuvanija nego prije!?

-          To je i Hamdo mislio. Ali, nije mogao više ni u pameti da ostane. Kaže, da je negdje u Srbiji bio, ne bi ni razmišljao o tome. Ovako, kako god da skonta, bliže kući nije mogao ni biti. Zatim, kasarna nije bila skroz u gradu. Malo izvan, još prema nekom brdu. A, ono bezbeli, znamo kakva je Crna Gora. Sva od brda i planina. Sve uvezano u vijenac...

-          Gorski!?

-          Jedini mu problem – nije se obazro na moju uskočicu – ostaje granica. Pošto, je li, nekako izađe iz kasarne. Za to je imao nekoliko načina o kojima je razmišljao, jedino o prelasku granice nikakva ideja pametna da mu na um padne. Kad, jedne noći, odoše svi rezervisti negdje. U kasarni, ni ciglog! A i samo dežurni oficiri ostali. Njemu sine kako zgodniju priliku da pokuša, neće imati. Najmanji je problem izaći iz kasarne. Zna sva stražarska mjesta, zna gdje su rupe, kako se stražari kreću. A, ko će k'o Bog, potrefilo se da on tu noć bude požarni u hodniku. Dobije išaret, otvori neku ladicu, nađe praznu dozvolu za put. Sjeti se da u svojoj vojnoj knjižici prepravi ime, žiletom. Umjesto Hamdo, napiše Marko. Popuni dozvolu, i krene...

-          Znači, već je im'o ideju?

-          Nije. Nije baš još, kaže da je kont'o kako će usput nešto smisliti. Doduše, njemu se stalno vrtilo to što ima „mješovito“ prezime. Kovača ima i ovih i onih. Ali, nije baš lahko ime Hamdo pretvoriti u neko srpsko. Kad je žiletom strug'o i pis'o, kont'o je da, ako ne bude valjalo, knjižicu samo baci. Ipak, kaže da nije loše ispalo. I, sad je on kren'o - pa šta bude. Veli, ako ga i uhvate i ubiju, bolje mu je i to nego da pogine u kasarni a da ništa nije pokuš'o. Osim toga, kaže, još gore bi mu bilo, a vjeruje da bi ga natjerali čim bi mu se obuka završila, da pogine negdje u napadu na Muslimane.

-          Sve je to tako, kad ti sad pričaš. Ali, dalek je to put. Još, bez oružja...

-          Kurac, bez oružja. Nosi Hamdo pušku!

-          Ponio pušku!?

-          Ti ne bi? Ti bi na takav put kren'o praznih ruku!?

-          Ama, ne znam šta da ti kažem. Već sam ti rek'o kako sam danas nikakav, kako mi mozak nikako ne može da radi. Bolje rečeno, pravo da ti kažem, ja nisam siguran da bih ja ikako imao petlju i da krenem. A, već ako bih se usudio, vjerovatno da ni ja ne bih bez puške. Opet... baš mi je mozak blokir'o... Ne znam što je onda prepravlj'o ime. Ako ga ufate s puškom, svejedno mu je kako se zove. Smatraće ga dezerterom, jebo dozvolu. Beli im neće biti sumnjiva, odatle-dotle da neko pješke ide da bi majku vidio, valjda. Onda, moraju i oni na granici znati da su odsustva zabranjena. Pogotovo, ako još slučajno i primijete da je prepravljano, ode mu glava!

-          Ama, već sam ti rek'o da on još nema nikakvu ideju. Nego, sad ćeš čuti! Znao je on donekle put, išli su tu negdje na teren. E, dotle mu je bilo bitno da stigne prije zore. Odatle je dalje sve bila šuma, to može i po danu. I, pičio je on tako, nije se zaustavlj'o do nekog jezerceta. To je sutradan, oko podne. Ne smije zavida proći jezero, a s druge se strane opet nastavlja šuma i veže za planinu. Čim se smračilo, nastavio je. Vidio je kako gore svjetla u tim nekim zabitim selima, pomoću toga ih je lakše i izbjegav'o. A, ponio je i kompas. Pomalo se drži i njega, uglavnom se fata sjevera. Bog dao, puno brda. Samo vidi koje je sjeverno, i prebacuje se na njega. Tako mu prođe i druga noć. Pa sve tako, malo se primiri, pa malo ide. Već je kont'o kako se primiče granici...

-          I zna da je na dobrom putu?

-          Pa, nije bio baš siguran. Ali se uporno držao sjevera. Tako je i treću noć, čitavu, prepješačio i pred zoru skont'o da je iznad Mratinja. Tu se malo odmar'o, malo izviđ'o. A onda se, polahko, počeo primicati mostu.

-          Kojem mostu? – otelo mi se, mada sam mogao pretpostaviti.

-          Na Tari. Onaj veliki, znaš? – sačekao je da klimnem glavom, pa nastavio – Jebiga, nema đe na drugom mjestu da pređe Taru. A, opet, konta kako mu je to i jedino realno. Ići negdje niže, gdje mu je sve nepoznato, činilo mu se još glupljim... Zadržao se on tu, prikriven. Razmišlj'o, šta mu je činiti. Već je bio gladan i iscrpljen. Vidio je on da je tu njihova vojska. Čuvaju most! Skont'o je da su tu i dan i noć. Nije mogao ni da se odluči da li mu je pametnije čekati noć, ili ne čekati. Dolazilo mu je u glavu da po noći možda spavaju, ali se nije mogao pouzdati. Nikako mu se nije činilo normalnim i mogućim da bi mogao kraj njih proći, da ga ne vide. Ja mu vjerujem, da mu je svašta padalo na um. Pa i to, da je pomišlj'o čak i da im se privuče i da ih pobije na spavanju, sve. Opet, moralo ga je biti strah da u blizini negdje može biti još četnika. Sad, nazad više ne može, nema kuda. Dolje je već dezerter... Kad je, tako, malo odmorio, valjda mu je i mozak bolje proradio. Dosjetio se, ubaciće metak i biti spreman da puca, ako pođe po zlu. Povratio se malo nazad, sašao na cestu i krenuo normalno. Sreća njegova, neobrijan je, a znaš mu facu, taman i liči na pravog ćetu. Znaš, počeo se on pomalo brijati i prije vojske, za ova tri dana se moralo osjetiti, imao je šansi da ne posumnjaju. Zamisli ga onakvog, neobrijanog, još u vojnoj uniformi. Taman - da tako liči i koju godinu stariji, ozbiljniji. Više je ličio na rezervistu nego na regruta! Krene on mirno, malo poguren od umora, malo se još i namjerno savio, tek da izgleda kao neko kome je jedino stalo da što prije dođe kući. Da oni vide kako se neće iznenaditi zbog susreta s njima...

-          Pa, šta kaže – već sam se ježio na samu Semirovu priču, možda dijelom i prisjećajući se sudbine Sulja Peza, nisam više mogao izdržati a da ne priupitam – je li ga bilo strah?

-          Ja ne znam, on kako priča, koljena su mu klecala sve dok im se nije približio. Sve mu na hatru da će zamucati ako ga bilo šta upitaju. I, sve ga je nešta vuklo da se vrati, da ipak sačeka da više padne mrak... Sve dok im nije izaš'o na vidik. Kaže, tad su mu prestala koljena klecati. Samo ga je još malo gušilo pod vratom. I to, dok im nije priš'o na dva metra. Kako im je lijepo, po vlaški, nazvao „pomoz bog“, svi su ga strahovi minuli! Odgovoriše i oni njemu lijepo, još ga upitaše za umor, kud je kren'o, odakle ide...

 

Ovdje je malo zastao, bilo je jasno da je propustio napomenuti nešto važno. Zadržao se koliko mu je trebalo da skonta kako mu je najbolje da sad sve to poveže.

-          Jah, pitali su ga i ko je, čiji je, odakle je – nije me dugo ostavio nestrpljivim – a on ti je, u knjižici stigao prepraviti i očevo ime. Umjesto Juso, napisao Ljubo. Pošto je vidio da su malo i popili, mirno im reče da je Marko, Ljubov, tu od Foče, s Prijeđela. Slaga im i da je s vojskom tu negdje niže, znao je nazive tih brda. Nisu posumnjali. Objasnio im je, kao da od dolaska u vojsku nije bio kući, da je pitao komandira, pošto su već tu blizu, da ga pusti samo na dva dana, samo da vidi roditelje, da l' su mu živi, obzirom da je ovamo rat... I, šta ti ja znam, siti se oni napričaše! Valjda im je htio i dozvolu da pokaže, ali oni nisu htjeli. Opet, sreća njegova pa su sve bili Crnogorci, nisu znali nikog s Tjentišta, i da su ga htjeli detaljnije ispitivati, oko toga nisu mogli. Samo su ga malo odvraćali, da ne ide. Vele, neće mu „Fočaci“ dati da se vrati! Ostaviće ga na ratištima. A on njima, već se dobro uživio u glumu, da nema ni veze ako tako bude, jer tako i treba. U toj je priči, valjda, stigao spomenuti kako sve Muslimane, balije, treba pobiti, koristilo mu je ono što je slušao od rezervista u kasarni, što mu je bilo dovoljno da ispadne sasvim ubjedljiv. Jedino, pomišljao je da priupita za hranu, ali se suzdržao. Gladan je on kao isporen, ali gdje da sad zabrlja, ne bi bilo logike da ga je neko na takav put pustao bez ičega. Zato, veli, samo da mu se što prije maći odatle. Jah, dvaput su ga ponudili i s rakijom.

-          Bezbeli, nije odbio?

-          Kako će odbiti. A i što bi, to ga je i povratilo. Srećom, kaže, za sve to vrijeme, oni su puno više pričali. K'o - p'jano! Pričali su mu kako bi oni sve bosanske Srbe, koji su u Crnoj Gori, odmah natjerali nazad u Bosnu... Dočim, jedan od njih, najmlađi, a bilo ih je svega trojica, ne zagalami da ga više ne zadržavaju, da mu se sigurno žuri, da nema puno vremena. Taman se i toga sjeti, kad su ga već sami dva puta ponudili, zaiska i treći gutljaj rakije, za sreću, da bude „po srpski“. Nekako se pozdraviše, ošinu on preko mosta. Trudio se da to bude normalno - da niti puno žuri, a niti presporo. I već ga tad ponovo poče uzimati strah. Znao je da gledaju za njim, bojao se da ga ne zovnu nazad, nešto još htjednu priupitati. Rado bi se on okrenuo, ali nije smio sam postajati sumnjiv. Od svega, tad mu je bilo najteže. Čak i kad im je prilično odmak'o, još se plašio. Znao je da imaju auto, mogu krenuti za njim. Pa, šta ako i s ove strane ima negdje vojske... Najgore, nema gdje odmah ni skrenuti. Morao je on prilično tako cestom, sve dok nije prošao one stijene. Stisnu, napusti cestu, i opet se lati brda i šume. Ubrzao je koliko je mogao, koliko je još imao snage, bar četrdeset minuta se ni tada nije zaustavlj'o. Tek je onda sjeo. Najviše da dođe sebi. Još nije mogao vjerovati da je uspio, da je prešao most. Iako i sam zna da ga još može svašta snaći, valja sad prema Tjentištu, preko svih onih planinčina, gladan, umoran, nikakav, a tek valja i granicu preći... I, da ti previše ne dužim... Hajdemo malo noge protegnuti!?

 

Da je rekao da ga nosim, pristao bih. Toliko me zanimao nastavak priče, najljepše što mi je moglo popraviti ovako sumorno raspoloženje.

Svidjelo mi se detaljisanje, znao sam kako neću moći sve u dnevnik zabilježiti, ali ću se truditi što više zapamtiti kako bih i sam, jednog dana, mogao pričati o junaštvu Hamda Kovača, samo naizgled običnog devetnaestogodišnjaka.

-          Kud je sve lutao – Semir je odmah nastavio – mislim da ni on sam ne zna. Helem, nekako je zaobiš'o četničke graničare i dočep'o se Vučeva. Sve je, kontaš, išao šumom. Tu, na Vučevu se i orijentis'o. Čim je skont'o gdje je, oborio je naniže. Selima! Proš'o je on i Ćasarine, niti je on koga vidio niti ko njega. I, bub u svoje selo. Možeš zamisliti njegovoga šoka kad u selu nije nikog zatek'o. Otle-dotle toliki put, a onda te dočeka prazna kuća. Niđe živa roba. Tek je sad strašno što je proš'o cijelo Vučevo, prepuno naše vojske, a nikog nije sreo. Šta da radi, šta da misli!? Nema pojma gdje mu je familija, gdje smo mi. U cijelom selu, niko! Izgorilo nije, tragova nema da je ko stradao... Ode on do drugog sela, tamo ista priča. Ili je to Božiji išaret, ili mu ništa drugo nije ni moglo pasti na um, kont'o je da smo svi na ovoj strani... I, usred bijela dana, pređe on Sutjesku! I cestu, i pravo u Tođevac. Kad, ni tu nema niko. Još više se zadevera! Sjeo je pred jednu kuću, ne znaš ti gdje je to, i počeo plakati.

-          Dobro je pri pameti bio!?

-          Nije ono da je jecao, ali... pomislio da su sve četnici pozarobili, poklali. Dok, opet, valjda taj Božiji išaret, sjeti se i Trebove. Sve sebi govori, ovdje neko mora biti. I, kad je nailazio kroz Zamršten, ima ova jedna nana što je ostala, dođe mu i neka rodica, ona ga je poznala. Umalo nju da infarkt strefi. Prvo je mislila da joj se priviđa, dok joj on nije objasnio. Sa njom se sporazumio, saznao da su njegovi živi, da su na Igmanu, da ga je majka sto puta oplakala, da smo mi ovdje... Ne znam kako je bilo onima koji su ga ovdje prvi vidjeli, ja sam se zijanio kad sam čuo da je doš'o. Kažem ti, odmah sam požurio da se nađem s njim i ispričam. A, već sutradan ti je on zaždio na liniju. Ne znam, vik'o je da će otići jedan dan do Vučeva, tamo je više njegovih, ali kako reče neće ostati tamo. Ovdje mu se svidjelo, malo se mot'o oko diverzanata, brzo im se i priključio.

-          Ja se ne sjećam s kime ga vidjeh... I, donese pušku!?

-          Donese, Boga mi!

-          Ciganku?

-          Ciganku!

-          Koliko municije?

-          Vjeruj da ga nisam pit'o. Valjda jedan komplet, četiri okvira.

-          Nikog ne srete, sem tih punkista.

-          Nikog, ni njihovog ni našeg.

-          Svejedno, svaka mu čast!

-          Šta ti je! Valjalo je proć' cijelu Crnu Goru, sjetiti se i imati hrabrosti glumiti četnika, onda opet kroz šumu, otprilike znati gdje bi trebali biti njihovi graničari, obići ih, pa u selu ostati u pameti pošto ni tu nije nikog zatek'o. A, sve bez hrane i, haman, vode.

-          Ja ne mislim da bih smio tako. Prije bih, možda, pokušao na juriš. Prob'o jednog ubiti...

-          I ja!

-          A, jesu l' ga naši ispitivali?

-          Ih! Odmah se tamo sjatila ekipa. Kod Admira. Dva sata je njima davao izjavu. Poslije se mi natovarili. Samo je taj dan desetak puta ponovio istu priču...

-          Sutradan, odmah na liniju!?

-          Dobro, nije baš odmah. Malo se ovdje odmar'o, možda mu je počelo i utuživati naše stalno zapitkivanje, negdje drugi-treći dan, zapravo kad su naišli diverzanti, s njima je pravo otiš'o.

-          Stvarno, nije mi djelovao kao kakav razmaženko, ali nisam ni vjerovao da je baš toliko hrabar.

-          Nisi ti njega dobro poznav'o.

-          Kako nisam. Znaš da je i on, u „srednjoj“, uvijek branio, a mi se golmani baš dobro i lahko poznajemo.

-          Jes', ti ga znaš s fudbala. Zato te toliko i čudi njegova hrabrost. Da si ti s njim kad „pravo“ sjedio, koju popio, primijetio bi da je baš odvažan. To ti je familijarno, mi Kovači smo takvi!

-          Ama, ne mislim ja da je to puno do familije. Nego, mi golmani imamo to nešto što drugi nemaju...

 

Morali smo se malo i našaliti. Zašto i ne bi, ionako se o Hamdovoj hrabrosti pričalo svega nekoliko dana.

Vraćajući se od Semira, još sam o tome razmišljao. I na neke druge načine. Ova priča mi je popravila raspoloženje, ali i još jednom podsjetila na nešto što sam ja uradio. Sad me je, više nego jučer, bilo stid zbog nane Rifije.

Bilo stid, ne i da me savjest baš grize. Ako je Hamdo hrabriji, možda sam ja bio gladniji.

Nisam. No, čovjek je takav. Bori se s nevoljom koja ga pritiska. Tek kad svojih nema razmišlja o tuđim.

                                                Mratinje, Piva, i crnogorska brda