Mjesečina za nedjelju
dana,
a ja mlada svu
nedjelju sama.
Đe si, dragi, meni po mjesecu: 24/25. avgust 1992.
Jesi li se rasrdio na
me,
ili su ti izlagali na
me?
Nisam
načisto je li moj postupak na Kljunima bio najispravniji. Ne mogu se kajati što
sam slijedio Gliba, naš odlazak da napojimo konje dakako je bio human. Ali,
jesam li ga morao slušati i s kasnijim skanjivanjem, usljed čega dođoh u
situaciju da se ne uspijevam ponovo uvezati s Remzijom.
Sad
i nemam vremena, trebam se zadovoljiti time što sam blizu Gliba. Važno je da je
tu neko u koga se mogu pouzdati, i ne trebam rizikovati da traganjem za
Remzijom izgubim i njega. Ma koliko ja vjerovao da pokreta neće skoro biti,
moram ostati svjestan kako se ništa ne može isključiti.
Osim
toga, Remzija se neće ljutiti, objasnit ću mu, a Glibo bi mi još i mogao više
biti od koristi. Iako ne bi trebalo da postoji ozbiljna mogućnost da imam
problema s ovim teretom, ne mogu sasvim otkloniti misli od prethodnog iskustva.
Vjerujem da mi pomoć neće zatrebati, ali bitan je i sam osjećaj. Posebno zbog
ukupne, spoljne atmosfere.
Vjetar
nije jenjavao, mrak je postajao sve gušći. Više nismo vidjeli ni jasno čuli ni
prvog do sebe. Bili smo primorani na pričanje, više polujasno žamorenje, kako
bi bili sigurni da smo još svi tu.
Pričam
s Glibom, znam da hvata svaku drugu moju riječ ali nema drugog načina da se
istovremeno borimo i protiv odvratnog zviždanja vjetra i protiv onih drugih
misli, koje bi nas pritisle ako ne moraju biti izgovorene. Htio ne htio, umjesto
tihih slutnji prisjećam se glasno povratka s Igmana i Bjelašnice, iako ostajem uvjeren
da se slično ne može ponoviti. Kao i onda, i sada se predajem osjećaju kako je svaki
konvoj, svaki teret koji gonimo skoro jednako važan kao mi sami! Nema sad onih
velikih minobacača, ni malih topova, međutim i sve ovo je toliko dragocjeno da
ne bismo nikako smjeli ostati bez toga. Otud se i dešava sve ovo, sav ovaj
oprez.
Glibovi
odgovori meni zapravo su njegovi glasni razgovori sa svojim mislima. Većinu
nisam mogao razumjeti, tek da me podsjeća kako se njegova odluka na Kljunima
pokazuje apsolutno ispravnom.
U
jednom smo se razumjeli. Umori čovjeka stajanje, nekad više nego kretanje. A po
ovakvom mraku teško ćemo se kretati, još ako vjetar stane i okrene na kišu, počinjemo
predosjećati kako će se nastavak našeg putovanja i sada odgoditi za jedan dan. Makar
to značilo više nervoze, mislimo da se niko ne bi previše bunio. Trenutno
razmišljajući, sad poći bi bila ludost.
Odlučujemo
čučnuti, ubrzo potom i sjesti. Vuče hladnoća. Razmišljao sam malo se družiti sa
snom, ali sam se plašio kako bih mogao biti zaboravljen. Razmišljajući, prisjetih
se još jednom prošlih tovara, Puškarice i Mrežice. Čudio sam se kako niko sada ne
predlaže da, ipak, odemo do jednog od tih sela dolje, ako je i jasno da ne
možemo odmah dalje.
Moglo
je biti sat do ponoći, moglo je biti i da je ponoć prošla, sve mi je bilo
svejedno. Jedino sam bio svjestan mrklog mraka i prejakog vjetra. Da mi je iko
rekao da će to ikad proći, ne bih vjerovao.
***
Nisam
čuo da je neko naredio pokret, ali sam jasno čuo komešanje konja. Iz razloga što
se buka vjetra naglo stišala. Tad sam otvorio oči, koje sam bar pet minuta
držao zatvorene. Da bih vidio kako se mjesec kani pojaviti.
Više
nema dilema, nastavljamo. Zato sam se radovao što su moje prethodne procjene
bile tako pogrešne. Neko nije mislio mojom glavom, znao je da će se mjesec,
kada mu dođe vrijeme, ipak pojaviti. A, valjda je predosjećao kako će i snaga
vjetra, čim se počnemo spuštati naniže, dovoljno oslabiti.
Radovao
sam se, jer mi je jedino bilo važno da krenemo. Još nisam slutio kako će to
izgledati.
U
jednome nisam griješio, već smo dobro uvježbani. I mi i konji. Radilo se u
parovima, nije bilo onih teških tereta, pa sve nije dugo ni trajalo. Mislim da
je kretao kako je ko stizao da se priključi. Usput ćemo se sustizati.
Nije
me brinulo što smo mi pri samom začelju. Ali jeste to što sam sada vidio i čuo.
Počeo sam žaliti za vjetrom. Zakleo bih se kako ovako nije bilo prošli put.
Činilo mi se kako udarci kopita po kamenju sada odjekuju dalje, preko
Miljevine!
Bio
sam ljut i na mjesec. Možda bi bolje bilo da nije ni izlazio. Dovoljno je bilo
jasno uočiti siluete ispred sebe, i znati u kakvoj smo opasnosti.
***
Četvrti
put mi je preko Bistrice. Prvi put me bilo strah, ali me držao inat i želja za
puškom. Drugi put me bilo još više strah, ali o tome nisam imao kad
razmišljati, zbog problema s konjem kojeg sam vodio. I treći put me bilo strah,
ali su me osjećaj, i nestvarna mirnoća konja samouvjereno prenijeli. Tad sam
pomislio kako još sto puta mogu proći, ali da me više nikad neće biti strah.
Kad,
strah me više nego ikad. Znam da Major nije s nama, muči me to. On ovo ne bi
dopustio. Taman kad buka koju konji stvaraju postaje podnošljiva, javljamo se
mi. Psovke i galama su žešće nego otud. Ponašamo se kao da nas je desetak, a ne
opet blizu stotinu.
Reklo
bi se, sve se čuje još dalje. Ne mogu se hvatati sve prečice, uglavnom se mora
cestom. Četnicima dovoljno vremena da nas sačekaju iza bilo koje krivine. Ako
nas čuju, ludi nisu, znaju ko smo i kamo kanimo. Uprkos naglašavanju u sebi da
to moramo, osloboditi se takvih osjećaja bilo je nemoguće. Toliko, da sam u još
nečemu našao sličnost s prošlim konvojem, koji je vodio Puškarica. I tada sam u
jednom momentu postavljao isto pitanje, istina iz drugih razloga. I sada me
živo zanimalo ko, zapravo, vodi cijelu kolonu, i ništa ne preduzima u vezi
ovakvog našeg ponašanja.
Drugačiji
odgovor nisam ni mogao dobiti, niko! Ili, vodi njih nekoliko. Koji idu naprijed
i koji su, možda, malo odmakli i pobjegli od svega ovoga. I kojima je jedini
cilj da sami što prije budu na onoj strani. Onima iza je, opet, cilj da budu
sve bliži njima. Tako, sve do nas.
Pitam
se, razmišlja li iko o bilo čemu drugom. Nije važno gdje si, naprijed ili
nazad, ili u sredini. Četnici, po zvuku, mogu birati šta će. Dočekati u zasjedi
čelo, s neke kose oplesti po sredini, kako bi nas razdvojili, ili sve
propustiti i pucati po začelju i tako nas sve stjerati cesti i Bistrici. U
svakom bi se slučaju konji razbježali, a mi se našli pred teškom odlukom, spas
pokušati naći trčanjem naniže ili povlačenjem naviše.
Ako
sam ikad poželio biti ptica, sada sam. Kako ne mogu, tražim neko drugo
rješenje. Najradije, ne bih da vjerujem kako je ovo istina. Tri puta sam
prelazio, svaki put u tišini, ili mi se makar tako činilo, a sada s bukom, i to
koju sami pravimo.
Ali,
istina je. Svjestan svjesnosti toga, okrećem pogled ka desnoj ruci. U njoj mi
je puška. Kako vidim, ona je spremna. Kao da mi govori da je ona, kao i njene
drugarice, ono što stvara ovakvu našu bahatost. Izgleda da smo spremni
prihvatiti mogući napad, skoro da ga i izazivamo.
Ja
se ne veselim tome. Ne mislim da nas mogu iznenaditi, znam da bi i njihovih
moralo puno stradati, ali se bojim kako mnogi od nas ne bi izdržali proboj.
Ježim se pri pomisli kako bih među tima mogao i sam biti.
Pokušavam
se sporazumjeti sa svojom „istočnonjemicom“, reći joj neka se još strpi! Što
više razmišljam, u svim varijantama bi nam najbolje bilo da nas sreća nastavi
služiti i da izbjegnemo susret s četnicima. Tek kad dođemo na Trebovu i
otovarimo konje, prizivaćemo ga!
Nova psovka, nova glasna komunikacija vlasnika s neposlušnim konjem, vraća me na početak. Ipak, shvatam kako i samo razmišljanje o ovome malo koristi. Zvuci koje stvaraju konjska kopita, gube se negdje između misli. Na trenutak dođe osjećaj kako na cijelom svijetu i ne postoji niko osim nas, i da je jedini problem pregaziti rijeku.
