III - 11 / Još da se snađemo za konak

Kada sinoć kroz mahalu prođoh,
tu đevojku na izvoru nađoh.

Pa ju zakleh: "Tako ti imana,
i turskoga šehri ramazana,
napoj' mene vodom iz rukava.

Iz rukava, ili iz mindilja,
il' iz krila - tako živa bila!"

"Mlado momče, bi te želja bilo,
ne pije se voda iz rukava;

Rukav mi je zapučila nana,
a mindilja dragome sam dala,
ni iz krila - ja ti živa bila!"

Činjenica da se nisam mnogo opirao nagovaranjima da ipak ja idem, značilo je da sam znao, osjećao da mi se u bijelom šatoru neće ništa ružno desiti.

Ali, ne i da ću ostale naći gdje sam ih i ostavio, nakon što sam se nakon desetak minuta vratio.

-          Šta su vam kuhari rekli? – pitao sam, mada sam odgovor slutio.

-          Još nismo pitali – Feridu se, i dalje, najviše žurilo – skontali smo da je najbolje da sačekamo, da čujemo šta su gore rekli.

-          Šta će reći!? Naravno da ljudi znaju za nas. Kao što je i logično da su nas očekivali ranije. Objasnio sam im sve šta je bilo, ali mi na to nisu ništa rekli. Otprilike, znaju i zašto smo ovdje, ali mi se čini kako je to nešto stalo. Uglavnom, za hranu i smještaj ne bismo trebali imati problema. Za večeru se trebamo samo javiti kuharima. A, onda, prolunjati logorom, vidjeti koji su vodovi na položajima. Kako bi nas, inače, smjestili da smo svi došli koji smo bili planirani!?

 

Tridesetak sekundi sam samo gledao u kisele osmjehe ostalih, kada sam čuo Saja Durića kako Nasufu objašnjava da je upravo u redu za večeru vidio nekog koji je jednom već jeo. Obadvoje mi je davalo signal kako je na meni da razgovaram i s kuharima.

Mada će mi malo nedostajati da se kajem zbog toga! Mirno sam stajao pored brkatog kuhara dok je usuo sljedeću porciju, pri čemu mi nije promaklo da sada tu nije i onaj koji je ranije dijelio hljeb.

-          Ja se izvinjavam – vjerovao sam kako mi učtivost samo može pomoći, pa sam i sačekao da me kuhar odmjeri pogledom – mi smo tek stigli. Javili smo se u Komandu! Inače smo sa Sutjeske, a dolazimo s Igmana. Vazdan nismo jeli, osim malo borovnica usput.

-          Jebiga sad, šta vam sad mogu!? Da ste samo malo ranije se javili! Vidiš da već dijelimo repetu!?

 

Šta je rekao nisam sasvim razumio, ali sam shvatio kao dobar izgovor da budemo odbijeni. Sačekao sam da usluži i sljedećeg, a onda, ponosniji nego kad sam prilazio, požurio da se udaljim.

-          Što tako odbijaš ljude – začuh glas iz stroja, koji me zaustavi – pomisli po sebi, da ti cio dan nisi jeo. Podaj im šta ima, bolje i to...

-          Momak – sad ponovo čuh kuhara, na kojeg je ova kritika od meni nepoznatog mladića očito djelovala – koliko vas ima?

-          Deset!

-          Što odmah tako ne reče!? Hljeba stvarno nema, ali graha može doteći. Ako hoćete!?

-          Naravno da hoćemo – nisam se dvoumio, a već sam rukom pozivao i ostale.

 

Vidio sam, a tako je i kuhar rekao, da graha može biti za sve, pa ipak sam odlučio ostati posljednji. Oni su se ćutke udaljavali pošto sam im već objasnio da hljeba nećemo dobiti, a ja sam mogao i lično čuti kako svi u stroju za repetu nisu razmišljali kao onaj koji je sugerisao kuharu da nas, ipak, ne odbije. Kratki razgovor s kuharom je to samo potvrdio.

-          Eno, čuješ li ih. Nije im jasno ko ste. A svi su već dvaput jeli, neki i triput.

-          Kako to?

-          Tako je ovdje. Hljeba pravimo i siječemo tačno po broju, dok graha uvijek napravimo malo više. Kad svi jedu, dijelimo repetu. Stroj se ne prekida dok ima graha. Koji brže jedu, stignu i tri, četiri puta stati u red.

 

Klimao sam glavom, pokazujući kako mi se to, čak, čini i najispravnijim, znam da se i redoslijed vodova iz dana u dan mijenja, tako se i dešava da uglavnom svi imaju jednako puta prilike za repetiranja.

Kušanje večere mi objasni zašto je jagma i za repetu. I bez hljeba, i bez mesa kojeg ovdje zasigurno ima manje nego na Trebovoj, grah mi se čini ukusnijim nego naš. Jeste to dijelom i zbog gladi, ali svakako i ne samo zbog toga. Dosta je u zapršci, koja je ovdje s više brašna i začina, ali je malo i do kuhara...

Tek, niko od nas nije mogao biti sasvim nezadovoljan večerom. Ostalo je da se još snađemo za konak, što nam se već čini lakšim problemom.

-          Nešto sam kont'o – otprilike sam posljednji i završio s večerom, a šutnju ostalih, odnosno samo nekoliko puta ponavljano pitanje „kako ćemo za smještaj“, shvatio sam kao čekanje mog prijedloga, odnosno njegovog prihvatanja kakav god bio – mogli bismo se podijeliti u tri grupe, možda ćemo se tako prije snaći, i lakše. Vjerujem da se Durići radije ne bi razdvajali, a mi se već nekako možemo podijeliti po trojica. Bitno je da ovu noć, za svaki slučaj, ne provedemo vani, a vjerujem da će za sutra biti bolje. Možda se uspjednemo negdje smjestiti svi zajedno. Imam osjećaj da nam ovdje i neće biti loše. Jedino, ja bih prvo, dok se još malo vidi, da odemo opet na vodu. Pomasan je bio grah, ne mislim da mi ovo vode može biti i da operem porciju, a ne da imam i za piti, kamoli i za umiti se.

 

Ni poslije ovih mojih riječi niko se nije javljao. Moj im se prijedlog dopao, ili bolji nisu imali, ako su o ovome uopšte i razmišljali!

Da nas šestorica nećemo imati problema da se podijelimo, to sam znao, još samo da se potvrde moje pretpostavke u vezi utisaka koje ćemo ponijeti odavde.