Moliću se Tasličkom
imamu,
da mi dade iz džemata
agu.
Ili agu, il' agina
sina,
bolje sina nego agu
s'jeda.
Bolje mladom biti
robinjica,
nego starom biti
kadunica.
Volim mladog čekat' iz
mejhane,
nego starog u bijelom
dvoru!
Jesam
loše spavao, pet puta se budio, ali sam lijepo sanjao. Uvijek isto, gađali smo
onom istom stodvadeskom ali su mine padale prateći naše želje.
Nisam
imao vremena tumačiti san, ali sam osjećao kako će se nešto dogoditi. Nešto što
bi me trebalo obradovati.
Mislio
sam da je to samo vijest da danas nastavljamo s obukom. U nekoj drukčijoj
situaciji ta mi vijest i ne bi ništa značila. Ovako, ovo je prilika da nađemo
potrebni mir, vrijeme i strpljenje koje moramo savladati do prilike koju čekamo.
Čak
smo, čitav prvi sat, skoro bili sjedinjeni sa stećcima. Za koje smo počeli
vjerovati da nas jedini razumiju. Sve to vrijeme smo i sami pred sobom glumili
kako smo tu samo radi obuke.
Zaim
i ja smo listali tablice i gledali kartu, naizmjenično. Svi ostali su, u
nekoliko grupa, ganjali libele po nišanskim spravama, pomoću male ručne busole
usmjeravali minobacače i nišanili na pikete, sami sebi zadavali nove korekturne
elemente...
I nikom nije nedostajala stodvadeska. Namjerno
smo je ostavili u magacinu. Glupo je bilo izgoniti je na vrh ovog platoa, a ovo
je bio i jedini način da je kaznimo zbog toga što nas je iznevjerila na
vatrenom krštenju. Isto je kazna i za nas, nijedna od ovih dvaju krivica još
nije tačno izvagana.
Nismo
donijeli ni gromove. Oni jesu zaslužili, bježimo i od pomišljanja kako bismo se
sad osjećali da su oba iskustva ista, ali i od iskušenja da pod nastalim
utiscima njih čak i zavolimo.
Vrijeme
nismo mogli požuriti. Samo, tražiti načine da ga sadržajnije popunjavamo. Zaim
i ja smo to činili tako što smo prešli na zajedničko „prebiranje“ tablica,
preklapajući saznanja o njima, pokušavajući tako da dođemo do odgovora koji nas
najviše muči. Ostali nisu imali potrebe za tim, krivica svakako nije među
njima, ali su tragali za prečicama koje vode do sljedeće prilike.
Jedno
s drugim nema veze, ali se uvijek može naći tačka u kojoj se može dodirnuti.
Makar taj dodir osjetili tek na kraju.
Vidjevši
kako se nas dvojica spremamo da spakujemo kartu, priđe nam Džemo.
-
Je l' ima Trošanj na toj karti? – pitanjem nas
nije iznenadio.
-
Ima – najjasnije i najkraće sam baš ja odgovorio,
samo zato što je karta bila kod mene.
-
Daj da vidim!
Sad
smo malo iznenađeni. Bar do sada nam Džemo nikad nije ni pomenuo da se i iole razumije
u kartu. Što, opet, nije bio razlog da mu je ne pokučimo.
Odmah
ćemo se uvjeriti kako njegovo znanje nije obilno, ali da svakako postoji.
-
Ovo bijelo su livade!? – moglo je biti da je ovo
njegovo pitanje samo plod logike, ali i usputna provjera raspoloživog znanja.
-
Tačno – u odgovoru sam pokušao ne isključiti ni
jednu od tih mogućnosti – zeleno su šume, iako bi bilo logičnije da je obratno.
-
Znači, ovo bi trebao biti Suljov Piljak!?
-
Valjda – morao sam priznati kako ja bolje poznam
kartu nego sam teren – ako to Zaim potvrdi, mislim, ako se on sjeća.
Dvije
minute sam samo posmatrao kako njih dvojica prstima šaraju po drugom kraju
karte, dok se nisu složili da je Džemo bio u pravu.
-
I, koliko je, sad, odavde do Mješaja? – Džemovo
pitanje je upućeno Zaimu, a prst je držao na ranije pomenutom Piljaku.
-
Puno – bio sam brži s odgovorom, potvrđujući da
sam već o tome razmišljao – stodvadeska može dobaciti bez problema, ali je
šesetka nemoćna!
-
Jebo stodvadesku. Ko će je tegliti tamo i nazad.
Samo su, ove šesetke prava stvar. Posebno one jurišne, mogu se nositi k'o
puške. Šteta što ne mogu do Mješaja da dobace. Da bar mogu idokle!?
-
Donekle mogu – opet sam požurio s odgovorom,
presijecajući Džemov upitni pogled – samo, ima i mjesto s kog možemo tući šta
poželimo. Kotlišta!
-
Jeste – izvjesno je i on o tome i ranije
razmišljao – znam, može i s Osoja. I s tvojih Bista... ali, kako se poslije
izvući, jesi li o tom, „Kolumbo“, razmišlj'o?
-
Odakle si ti sad rekao, nikako! S Kotlišta, baš i
nije nemoguće. Nisi, zar, kontao da šator razapinješ. Valjda, doći i ispucati
tri-četiri granate, i bježi! Oni bi tad pomislili da je u pitanju napad, a to
bi bilo dovoljno da mi zbrišemo. Mislim, teško bismo više mogli i donijeti
mina, a i dobiti od Majora.
Zaim
se nije uključivao u naša maštanja, a s druge strane je Džemo žurio da otkrije
pozadinu cijele priče:
-
„Buk Bijela“ jedino treba da nas zanima. Garant
je u njoj sad neka vojska. Samo bi to trebalo dobro izvidjeti, možda čak, i kad
i kako im je smjena... A i ne mora, samo se uvjeriti da tu ima vojske. I, što
si ti rek'o, metnut' ga na Kotlišta. Dobro nanišaniti, i tresnuti nekol'ke. Nek
jedna pogodi u jednu od baraka, bar jedan će glavom platiiti, majku li im
četničku!
-
Samo, ove jurišne nisu baš precizne. Ako bi se to
utvrdilo, da je „Buk Bijela“ puna vojske, ja bih radije donio ovu... što,
trojica je mogu nositi!?
-
I trojica mine, ne budali. A, što one nisu
precizne? Pa, s Kotlišta se „Buk Bijela“ vidi k'o na dlanu. Tvoje je samo da
odrediš daljinu, ja ću nišaniti preko cijevi!
-
Misliš da se vidi. To je, onda, super, idealno.
Samo, da li bi nam to Major odobrio?
-
Sad, sigurno ne bi. Al' kasnije, zašto ne bi!? Valjda
nam je Bosnu, Foču oslobađati. Ako se ikad prema Foči krene, ja znam kuda ću. Vam
da živ ne budem! U stvari, nećemo sad više o tome, ima vremena, samo polahko,
još će se to morati dobro isplanirati. Samo sam sad gled'o, odakle, šta... Vala,
ako Bog da samo života, ja sam se ovog i prihvatio s tim namjerama. Ne moramo
tad nikog ni ubiti, samo nek i njima koja zvizne viš' glave. Tek da mirno ne
spavaju!
-
Znaš, moram ti priznati, i meni se šesetke više
dopadaju od onih grdosija. Samo, onom ko njima rukuje, teže je nego Admirovim
diverzantima. Oni odu, postave minu, izvuku se na sigurno i čekaju da na radiju
čuju kako im je mina odradila. Mi ne možemo minobacač tako naštimati, da neka
srna naleti i slučajno opali. A i da možemo, brzo bi ostali bez minobacača. Bez
zajebancije, baš sam nešto kontao kako bi se diverzanti ponašali da moraju
čekati da im mina odradi. Da li bi svi imali muda!?
-
Imaš li ih ti? – pitao me najiskrenije.
-
Nisi ni svjestan kol'ko su mi narasla od trećeg
jula!
Od
svih mojih odgovora, ovaj mu se najviše dopao. Zato me je snažno i zagrlio,
pokazujući koliko mu je drago što nije jedini koji u ovo vjeruje.
-
Računam na tebe – šaputao je – nećemo srkletiti,
sve ćemo dobro isplanirati, u detalje. Meni je sad bitno da znam da nisam sam.
Pustio
me iz zagrljaja kako bi mi u očima vidio potvrdu odlučnosti. Pri tome mu,
svakako, nije promakla i moja reakcija uslovljena refleksom prošlosti.
-
Dogovorićemo se, ne brini – zato je odlučio biti
iskren do kraja – nemaš ti brige, ja ću ispaljivati mine. A, većina će birati
ciljeve. Tvoje je samo da izračunaš daljinu. I da ideš sa mnom. I da ti ne bude
žao!
-
Važi – rekao sam to sasvim iskreno, mada ne
sasvim siguran kako je i on to tako razumio!
