Razvili se alajli
bajraci,
udarile sitne
ćiftelije,
složile se zurle i
svirale,
odliježu jasni
talambasi.
Stao drhat polja i
planine,
stala jeka gore i
visine,
od svatova i od dobrih
konja.
U svatove Plavljani
građani,
i sa njima mladi
Gusinjani,
po izboru bolji od
boljega,
sve birani momak i
plemenik.
Po onome starom
običaju:
Nemoj brata, nego uzmi
svata,
kakvog vide – takoga
ti pišu!
Nisam bio naspavan, nisam bio raspoložen. Vrdao
sam, objašnjavao kako sam ružno spavao, ružno sanjao, ali da se sna ne sjećam.
Pa im zato ovaj put ne mogu pametovati tvrdnjama kako nam se može štogod lijepo
ili ružno desiti.
Lagao sam. Naspavan sam bio, a i sanjao sam. Još
se sna i odlično sjećah, a i bio je lijep. Puno ljepši od jave koja ga
presiječe.
Igrali su se Džemo Boračić i njegov sin, igara
svakojakih, čas po livadama čas kraj rijeke, loptama i balonima, cvijećem i
leptirima, jabukama i turundžama, s ovcama i konjima, kamenčićima i
prutovima... dječak je ličio na mene a Džemo na Adila, samo što je imao dugu
kosu... pištoljima i puškama...
Možda su me baš na vrijeme probudili. Nisam
siguran ali mi se čini kako je dječak moga lica, taman htio upucati oca. Kojeg,
niti je kad vidio niti će kad vidjeti.
Sanjati dijete je radost. Nepoznato, može biti
radost koje neću biti svjestan. Sad, dobro je što sam ja bio to dijete, a nije
dobro da sam htio pucati u Džema.
Nije važno, ionako neću nikom pričati san. Ni
Titu, moram se polahko truditi da manje mislim o onome što mi je rekao. Ja još
ne stižem uvezati ko je sve kome ovdje kakav rod, ko su sin i otac, ko braća a ko
amidžići, ko tetići ili daidžići...
Ali se prijetih kad sam prvi put čuo za Boračićevu
pogibiju. Kad smo tek stigli, kad sam još bio pod utiscima onog što se s mojim
selom dogodilo, zbog čega to tada i ne razumjeh. Poslije sam na to podsjećen kad
sam s jednom grupom obišao greblje na Trebovoj, kad nam je samo bilo čudno
što se jedan mezar razlikovao od druga tri ili četiri. Ko nam je tada to pojašnjavao
činio je da nam Boračićevo ime zvuči kao da već znamo sve okolnosti njegove
pogibije. I kad mi je Remzija pominjao, zvučao je tako. Tek se ovo noćas
razlikuje. Nekad jednu priču moraš čuti više puta, da te natjera da je pokušaš
shvatiti!
Već za doručkom sam „povratio“ raspoloženje, možda
zbog toga što me sada čudilo nešto drugo. Naši gosti su uporno govorili kako je
danas veliko postrojavanje bataljona na Trebovoj, da je njima čudno kako mi o tome
ništa ne znamo, a što je nagnalo dio njih da ovdje prenoće. Njima čudno, nama
čudnije.
Nisam ni slutio kako će samo nekoliko minuta
kasnije da se desi nešto što će me na trenutak učiniti ponovo zabrinutim. Okasnio je Tito vedrim smiješkom da to spriječi.
Put koji moramo prijeći od jedne do druge kuće
nije duži nego što bi Tito jedino stigao potvrditi kako Sutkov poziv ima veze samo s kurirom koji je upravo stigao s Trebove, a nikako i s onim što smo nas
dvojica noćas pričali a ja poslije nastavio u mislima i snovima. Taj put je i
previše kratak da bi me stigao proći sav ledeni znoj koji me bio probio.
Zato je tu bio Sutkov kiseliji osmijeh. Mada je za
potpuni moj povratak dobro znao drugi, pravi lijek. Dao mi je da par puta dobro
potegnem rakije, za koju ne mogoh biti siguran je li rakomicin ili prirodna, u
ovakvim situacijama nikog porijeklo ne bi ni zanimalo. Posebno, što sam znao
kako iza svega mora stajati i neki plan čiji sam ja važan dio, a koji mi se
vjerovatno ne bi trebao svidjeti. Gdje ću poslije dva gutljaja i u iščekivanju
još kojeg, vjerovatno pristati lakše nego to Sutko i očekuje.
-
Sigurno si i ti
čuo, dok smo još bili gore, da se pričalo o zakletvi!?
-
Neko je pominjo...
-
Ovo je
postrojavanje zbog toga. Zato je tolika vojska i došla s Vučeva. Dolaze i iz
Jeleča, moramo i mi biti. Bi bilo najbolje kad bi mogli svi, al i sam znaš da
to nije moguće. Da ja ne bih sad nešto previše pametovo, tebe sam odredio da
ostaneš. Uzećeš još trojicu, odozdo, koje god hoćeš. S jedne strane je i bolje
ostati! Fino je vrijeme, ležaćete kraj minobacača i pomalo osmatrati. Nije
isključeno da ne pošalju kakve izviđače. Javite im se. Mislim, ne moram ti
crtati, ako bi ih krenulo previše, jebaiga bježite - šta ćete drugo. Nama valja
klapati gore, samo da se potpišemo, a to ćete i vi uraditi, nigdje neće pisati
ko je bio gore a ko ovdje, pa nam je odmah i vratiti se. Ja viko Ahma ili Lata
da ostanu, njima se ide. Budale, ja bih osto, al je rečeno da ja moram obavezno
biti. Mislim, ostavio bih ja Juka, ali... Ne moram ti pričati.
-
Nema problema
što se mene tiče – rakija je baš grijala – jedino što još nisam baš svima
vješt, ne znam kako će reagovati, hoće li me htjeti poslušati.
-
Jebem ga ja, rat
je. Šta ima ko da ne sluša!? Ti samo odredi, a ako se neko bude bunio a ti ga
meni pošalji. Hajde, potegni još jednom, ne meremo se baviti, morali bi
najdalje za po sata krenuti polahko!
-
Hajde de, valjda
će se naći još dvojica – trebalo je bar još malo produžiti razgovor – za jednog
znam da neće biti problema, Tito će me poslušati!
-
E, ti ga baš uprska.
Može li ikako bez njega? Znaš koja je njemu čast da bude u velikom stroju. Od
njih mlađih, baš nikog ne bi trebali izostaviti. Njih što nisu ni služili onu
vojsku, niti polagali zakletvu. Njihova će zakletva biti prava!
-
To je sad
pogotovo problem. Ne vjerujem da će iko od ovih starijih tako lahko pristati.
Nije to samo zbog zakletve, nego ljudi vole da zaziru, kako se potcjenjuju ako
se odvajaju od ostalih. Ja samo mogu pitati ima li dobrovoljaca. Ako ih ne
bude, ja nikog neću određivati!
-
Kako hoćeš. Ako
nećeš ti, ja ću. Eto, odredio sam tebe, Mufa, Džema i Zaima!
-
Razumijem! –
pošto sam prvo dva-tri puta tvrdo klimnuo glavom izgovorio sam ovu riječ koju
sam toliko prezirao, inače prvi put od kako sam odslužio bivšu vojsku, čime je
naš razgovor i završen, a ja imao
vremena samo da još jednom potegnem rakomicina.
Koraci mi nisu bili najsigurniji.
Usporio sam korak, čak sam se namjerno i malo
isprljao kako bih prvo produžio pored kuće, do vode. Da bih očistio pantalone i
čizme, ali i umio lice. Uspio sam sebi narediti da pokušam biti bar malo
pristojniji kad ovima budem saopštio zbog čega sam zvat i šta je odlučeno, nego
što je to Sutko prema meni bio.
-
Imam tri vijesti
– sa smiješkom sam ulazio u kuću – prvu ću odmah reći, ovo današnje
postrojavanje je zbog potpisivanja zakletve, zato se bataljon postrojava. A što
se druge dvije tiče, jedna je loša za mene, a druga za još trojicu. Šta ćete
prvo da čujete?
-
Tu svoju – nakon
par sekundi Zaim progovori, također sa smiješkom.
-
Ja ostajem
ovdje!
-
I, baš, još
trojica s tobom!? – i Džemo je brzo shvatao.
-
Bravo! Jedan si
ti...
-
A druga dvojica
smo ja i Zaim – ni Mufo više nije imao dilema.
-
Ko kad ste mi
pametni!
-
Kakva je razlika
između te dvije vijesti? – Mufo ovim pitanjem preduhitri Džema, koji se već
spremao saznati kako sam mogao pristati na to.
-
Razlika je
ogromna. Ja nemam izbora, meni je naređeno. A vi ako hoćete po svaku cijenu da
idete gore, samo otiđite do Sutka i tražite da vam on objasni.
-
Ako se nekom
ide, mogu ja ostati, šta ima veze – Salko Pendek, kao da je nešto slično jedva
čekao.
-
Ja ću – Džemo je
bio najbrži, mada je možda isto kanio i Zaim, za Mufa baš i ne vjerujem.
Kao na licitaciji, sačekao sam nekoliko sekundi.
To je i meni bilo dovoljno da shvatim kako, sam ovakav prijedlog nije
nekorektan. I Salko je sada naš, samo je do noćas bio pod Ćasarinom komandom. A
znam da ni Sutko neće imati ništa protiv, mislim da je pomalo brinuo za moguće
reakcije.
Kako ne bih dao više vremena Zaimu, pa ni Mufu,
požurio sam da Sutka obavijestim o nastaloj izmjeni, saopštavajući to ostalima,
kao i da požure sa spremanjem.
Kod Sutka me dočekao još jedan gutljaj, koji sam
najprije pomislio odbiti ali mi se činilo kako bi tako moglo izgledati da sam
nešto ljut.
A u narednih pola sata sam se naslušao raznih
komentara. Negodovanja dijela ovih s Vučeva kojima nije u uši ulazilo da su
toliki put prešli samo zbog toga, pri čemu su noćas još ili tijesnili nas ili
se zavlačili u nekoliko okolnih štala ili koliba, nasuprot su bili oni koji su isticali
kako se radi o prvom postrojavanju, odnosno formiranju bataljona „Sutjeska“,
što je ipak događaj koji je vrijedan svega ovoga.
Nas četvorica smo bili lišeni tih razmišljanja,
pa sam u tih pola sata uspio doći do dva svoja nova vojnika. Ne znam, možda se
njima učinilo to kao moja namjera da im se predstavim kao komandir, pri čemu
sam mogao izgledati strožiji nego što kanim biti, tek ni jedan nisu bili
raspoloženi za puno priče. Nije bilo ni vremena, a ni ja nisam navaljivao, jer ni
ove ranije bolje ne poznajem. Ipak sam zapamtio toliko da imadnem šta u dnevnik
upisati.
Osman Tahirović će biti računač, pri čemu sam, s obzirom da ni on nije
služio bivšu vojsku, ovaj put lahko pogodio šta mu je preporuka. Prije
razgovora s Adminom to ga ne bih ni pitao, vjerovao bih kako je njegov otac
Arif jedini zaslužan za to. Ovako mi je bilo draže, čuo sam da je u cijelom
ovom kraju bio najbolji matematičar.
Nermin Rizvanović je, nekim mojim pogledima, blaga suprotnost Adilu Kovačeviću. I njemu je osamnaest godina, ali mu crte
lica ne bi dale više od četrnaest-petnaest. S obzirom da mi ga je i predstavio
njegov brat Vahid, za kojeg me veže dobro prijateljstvo od boravka na Bjelašnici,
to nisam ni ponavljao pitanje upućeno Titu. Momčina od osamnaest godina bi se
stidio kad ne bi pušku nosio! To što je među artiljerijskim izviđačima je možda
samo zbog toga što takvih nije nađeno dovoljno...
Kad je baterija postrojena, zajedno s onima koji
nisu u sastavu ali su noćas ovdje noćili, uz Sutka koji ju je postrojio, nas
četvorica smo već najbolje mogli zamisliti šta će se to danas dogoditi, negdje na
Trebovoj. Vrijedilo je s Vučeva ili iz Jeleča doći, direktno se postaje dijelom historije. Sada osamdesetak ljudi, iako sasvim šarene i nejednake opreme,
većinom s lovarama ali i ponekim automatom, čak i jednim puškomitraljezom,
uredno i vojnički postrojeni, više nego liči na jednu bateriju ili četu! Nije
problem to pomnožiti nekoliko puta i doći do izgleda bataljona kakav će danas
biti. Stavljanje potpisa je popratna aktivnost, to će prije svega ostati
upamćeno kao prvo zvanično postrojavanje bataljona „Sutjeska“. Od kako nas je
Bešović okupio uvijek smo bili jedna jedinica, ali smo najprije bili nešto
između odreda i dvije i po čete, pa postali samostalni bataljon, što mi se nije
sasvim sviđalo, obradovalo me saznanje našeg ulaska u stvaranje Prve fočanske
brigade, pa malo i ja počinjem žaliti što neću biti direktni sudionik tog
zvaničnog dijela.
Nekad ćemo pokušati reći kako su odabrani morali
ostati da obezbjeđuju ovaj trenutak historije, i kako smo time i mi njegov dio.
Ali, već onog momenta kad se kolona počela udaljavati, mi postajemo svjesni
praznine kojoj smo ostavljeni. Za svega nekoliko trenutaka ne samo da postasmo svjesni
kako smo jedini u širokom krugu oko nas, već to poče da prerasta u osjećaj kako
smo jedini na cijelom svijetu. Toliko ta praznina posta snažna.
Toliko snažna i toliko tužna, da nismo poznavali
načine da taj osjećaj istjeramo iz sebe. Neće nam pomoći razgovori među sobom,
svaka izgovorena riječ samo u stopu prati kolonu koja ide prema Trebovoj. Svaka
misao se dodiruje s tom istom kolonom, svaki pokušaj da osmatramo teren ispod
nas unaprijed je osuđen da se vrati. I tako će biti dok sve ne prođe.
Ono što će oni osjetiti jednom, u trenutku
postrojavanja bataljona i tokom stavljanja potpisa, mi smo osjećali stalno.
Doživljaj je vjeran i uzvišen, naša osjećanja varljiva i potištena.
Prisjećam se Muse, da bih još više žalio. Ne dade
mi se vidjeti zastavu s ljiljanima kako se vihori na Trebovoj. Znam koliko je
njemu truda trebalo da je izveze, toliko sam ja želio vidjeti je. Zamišljam je
i osjećam hiljade onih koji joj se dive, a ne mogu se utješiti time što nas ima
i više nego što će ih biti u stroju.
Sve znam, sve osjećam, a oko mene se ništa ne
događa. Jedino, sunce polahko putuje nebom. Isto sunce koje gleda i postrojeni
bataljon. I brine da prvo postrojavanje bataljona „Sutjeska“ prođe bezbjedno,
da oni koji danas stavljaju sveti potpis ne misle ni na šta drugo. Čak ni na
sunce koje danas ne prži, već bdije. Nad svima. Jedno sunce za nas sve.
Isti osjećaj bezbjednosti pruža i nama. Bio
stvaran ili nevjerovatan, to je najjači osjećaj koji dijelimo. Jednostavno,
tako mora da bude. Ne zato što je Major izabrao baš današnji dan, već zato što
to osjećamo i što tako mora.
Nismo sa Salkom sinoć i jutros puno toga
prozborili, nećemo ni sada. Niti ćemo ga pitati što se ponudio ostati umjesto
Džema, niti mu se jaditi što umjesto nas nije imao ko. Ne opire se ni on da
svoje misli pridružuje našima, da pogled skreće kamo su nam želje otišle.
Nećemo ni pogađati kako je onima gore... Znamo!
Znamo i da sve ide po planu, bez problema. Kao
što sunce nebom putuje.
Ne moramo više ni u sunce gledati. Znamo koliko
je prešlo, dokle je stiglo i koliko još ima. Naša osjećanja jačaju, toliko su
snažna da sada već ona pokreću to sunce. Zato više ne gledamo u njega, gledamo
u svoja osjećanja.
A kad nam osjećanja počnu slabiti to će značiti
da smo uspjeli, da smo istrpili sebe i ovo što se događalo oko nas. Da smo bili
tamo gdje nas niko nije vidio!
I neće dugo potrajati. Koliko god to u stvarnosti
bilo, nama će izgledati kao jedna sekunda. Sekunda u kojoj će sunce opet
postati sunce, a naša sjećanja oslabiti toliko da ćemo ponovo samo vidjeti ono
što vidimo, čuti ono što čujemo, i znati ono što znamo.
I biti spremni, danas još jednom dati zakletvu.
Jednom smo to već učinili, skupa sa svima ostalima!
pogled
na Dolinu Sutjeske
