Razvili se alajli
bajraci,
udarile sitne
ćiftelije,
složile se zurle i
svirale,
odliježu jasni
talambasi.
Stao drhat polja i
planine,
stala jeka gore i
visine,
od svatova i od dobrih
konja.
U svatove Plavljani
građani,
i sa njima mladi
Gusinjani,
po izboru bolji od
boljega,
sve birani momak i
plemenik.
Po onome starom
običaju:
Nemoj brata, nego uzmi
svata,
kakvog vide – takoga
ti pišu!
Nisam
bio naspavan, nisam bio raspoložen. Vrdao sam, objašnjavao kako sam ružno
spavao, ružno sanjao, ali da se sna ne sjećam. Pa im zato ovaj put ne mogu
pametovati tvrdnjama kako nam se može štogod lijepo ili ružno desiti.
Lagao
sam. Naspavan sam bio, a i sanjao sam. Još se sna i odlično sjećah, a i bio je
lijep. Puno ljepši od jave koja ga presiječe.
Igrali
su se Džemo Boračić i njegov sin, igara svakojakih, čas po livadama čas kraj
rijeke, loptama i balonima, cvijećem i leptirima, jabukama i turundžama, s
ovcama i konjima, kamenčićima i prutovima... dječak je ličio na mene a Džemo na
Adila, samo što je imao dugu kosu... pištoljima i puškama...
Možda
su me baš na vrijeme probudili. Nisam siguran ali mi se čini kako je dječak
moga lica, taman htio upucati oca. Kojeg, niti je kad vidio niti će kad
vidjeti.
Sanjati
dijete je radost. Nepoznato, može biti radost koje neću biti svjestan. Sad,
dobro je što sam ja bio to dijete, a nije dobro da sam htio pucati u Džema.
Nije
važno, ionako neću nikom pričati san. Ni Titu, moram se polako truditi da manje
mislim o onom što mi je rekao. Ja još ne stižem uvezati ko je sve kome ovdje
kakav rod, ko su sin i otac, ko braća a ko amidžići, ko tetići ili daidžići...
Ali
se potpunije prisjetih kad sam prvi put čuo za Boračićevu pogibiju. Kad smo tek
stigli, kad sam još bio pod utiscima onog što se s mojim selom dogodilo, zbog
čega to tada i ne razumjeh. Poslije sam na to podsjećen kad sam se s jednom
grupom vratio s obilaska greblja na Trebovoj, kad nam je samo bilo čudno što se
jedan mezar razlikuje od druga tri ili četiri. Ko nam je tada to pojašnjavao
činio je da nam Boračićevo ime zvuči kao da već znamo sve okolnosti njegove
pogibije. I kad mi je Remzija pominjao, zvučao je tako. Tek se ovo noćas
razlikuje. Nekad jednu priču moraš čuti više puta, da te natjera da je pokušaš
shvatiti!
***
Već
za doručkom sam „povratio“ raspoloženje, možda zbog toga što me sada čudilo
nešto drugo. Naši gosti su uporno govorili kako je danas veliko postrojavanje
bataljona na Trebovoj, da je njima čudno kako mi o tome ništa ne znamo, a što
je nagnalo dio njih da ovdje prenoće. Njima čudno, nama čudnije.
Nisam
ni slutio kako će samo nekoliko minuta kasnije da se desi nešto što će me na
trenutak učiniti ponovo zabrinutim. Okasnio je Tito vedrim smiješkom da to
spriječi.
Put
koji moramo prijeći od jedne do druge kuće nije duži nego što bi Tito jedino
stigao potvrditi kako Sutkov poziv ima samo veze s kurirom koji je upravo
stigao s Trebove, a nikako i s onim što smo nas dvojica noćas pričali a ja
poslije nastavio u mislima i snovima. Taj put je i previše kratak da bi me
stigao proći sav ledeni znoj koji me bio probio.
Zato
je tu bio Sutkov kiseli osmijeh. Mada je za potpuni moj povratak, dobro znao
drugi, pravi lijek. Dao mi je da par puta dobro potegnem rakije, za koju ne
mogoh biti siguran je li rakomicin ili prirodna, u ovakvim situacijama nikog
porijeklo ne bi ni zanimalo. Posebno, što sam znao kako iza svega mora stajati
i neki plan čiji sam ja važan dio, a koji mi se vjerovatno ne bi trebao
svidjeti. Gdje ću poslije dva gutljaja i u iščekivanju još kojeg, vjerovatno
pristati lakše nego to Sutko i očekuje.
-
Sigurno si i ti čuo, dok smo još bili gore, da se
pričalo o zakletvi!?
-
Neko je pominj'o...
-
Ovo je postrojavanje zbog toga. Zato je tolika
vojska i došla s Vučeva. Dolaze i iz Jeleča, moramo i mi biti. Bi bilo najbolje
kad bi mogli svi, al' i sam znaš da to nije moguće. Da ja ne bih sad nešto
previše pametov'o, tebe sam odredio da ostaneš. Uzećeš još trojicu, odozdo,
koje god hoćeš. S jedne strane je i bolje ostati! Fino je vrijeme, ležaćete
kraj minobacača i pomalo osmatrati. Nije isključeno da ne pošalju kak'e
izviđače. Jav'te im se. Mislim, ne moram ti crtati, ako bi ih krenulo previše,
jebaiga bjež'te - šta ćete drugo. Nama valja klapati gore, samo da se
potpišemo, a to ćete i vi uraditi, nigdje neće pisati ko je bio gore a ko
ovdje, pa nam je odmah i vratiti se. Ja vik'o Ahma ili Lata da ostanu, njima se
ide. Budale, ja bih ost'o al' je rečeno da ja moram obavezno biti. Mislim,
ostavio bih ja Juka, ali... Ne moram ti pričati.
-
Nema problema što se mene tiče – rakija je baš
grijala – jedino što još nisam baš svima vješt, ne znam kako će reagovati, hoće
l' me htjeti poslušati.
-
Jebem ga ja, rat je. Šta ima ko da ne sluša!? Ti
samo odredi, a ako se neko bude bunio a ti ga meni pošalji. Hajde, potegni još
jednom, ne meremo se baviti, morali bi najdalje za po sata krenuti polahko!
-
Hajde de, valjda će se naći još dvojica – trebalo
je bar još malo produžiti razgovor – za jednog znam da neće biti problema, Tito
će me poslušati!
-
E, ti ga baš uprska. Može li ikako bez njega?
Znaš koja je njemu čast da bude u velikom stroju. Od njih, baš, nikog ne bi
trebali izostaviti. Njih što oni nisu ni služili onu vojsku, niti polagali
zakletvu. Njihova će zakletva biti prava!
-
To je sad pogotovo problem. Ne vjerujem da će iko
od ovih starijih tako lahko pristati. Nije to samo zbog zakletve, nego ljudi
vole da zaziru, kako se potcjenjuju ako se odvajaju od ostalih. Ja samo mogu
pitati ima li dobrovoljaca. Ako ih ne bude, ja nikog neću određivati!
-
Kako hoćeš. Ako nećeš ti, ja ću. Eto, odredio sam
tebe, Mufa, Džema i Zaima!
-
Razumijem! – pošto sam prvo dva-tri puta tvrdo
klimnuo glavom, izgovorio sam ovu riječ koju sam toliko prezirao, inače prvi
put od kako sam odslužio bivšu vojsku, čime je naš razgovor i završen, a ja imao vremena samo da još jednom
potegnem rakomicina.
