5 - Četnici su haubicama gađali džamiju

Molila se Džinbegova Šaha,

svom amidži Džiniću Mujagi:

„Moj amidža, Džiniću Mujaga,

hoćul ići Gornjemu šeheru,

svom daidži Vaiz efendiji?“

„Prođ se, Šaho, Gornjega šehera,

jer su doma Bahtijarevići.“

Ali reče Džinbegova Šaha:

„Nisu vuci, neće me ujesti,

ni hajduci, neće me ubiti.“

Pa se sprema Džinbegova Šaha,

ona ode do Gornjeg šehera,

i povede tanahnu robinju.

Kad su bili kroz novu čaršiju,

Šaha svoju robinjicu pita:

„Stojil meni tulbent povisoko?

Videl mi se oči i obrve,

i gospodske duge trepavice?

Sjedi li mi Bahto na dućanu?

Jel u ruci srmajli mahrama,

miriše li sva čaršija njome?“

Dok smo otovarene konje privezivali za okolne šljive, u prilici smo saznati dio istine koji je Puškarica do sada i od nas skrivao:

-          I Major se pravi budala – u glasu se osjetila sigurnost njegovih misli – nisam mu smio ni spomenuti svoju ideju. Hej, hoće da nas vazdan drži gore u šumetini, i nas i konje!? Pored ove ljepote! Zar nije bolje što smo ovdje sišli? Konji se mogu napasti, a i mi nešto naći po vrtovima. Kome je ova kesa dosta za cio dan!?

-          Smijemo li ulaziti u kuće? – pita jedan od njegovih Jelečaka.

-          Od kog ne bi smjeli!? U svaku - ko u svoju! Jedino, ne bi trebali svi hodati u isto vrijeme. Šta znaš, mogu nas primijetiti pa zasuti granatama. Neka jedni odu, ali nek se paze. Dobro gledajte kud idete, znate odakle vas mogu vidjeti.

Ja sam znao kako me to neće mimoići. Nisam vjerovao da će ih puno biti koje strpljenje neće izdati, za što nisam ni mario, samo neka se svi drže onog što su čuli kad je opreznost kretanja u pitanju.

Još manje dilema su imali Durići. Zaim mi to govori, o njima je Trebovom kružila priča kako u glavama imaju ugrađene antene i kako su u stanju pronaći sve što je narod pred početak rata uspio skriti. Kao, ne postoji kamuflaža koja njih može zavarati. Po tome, ni iz jedne „posjete“ se nisu prazni vratili, čak i kada su bili deseti koji pretražuju neku okućnicu. Zaživjelo je i uvjerenje kako poslije njih niko ne treba ići. Priča je otišla dotle - da svi koji, kad ovo jednom prođe, budu li zaboravili nešto što su zakopali, znaju kome se imaju obratiti za pomoć!

Ovo je njima novi izazov, dok Zaima i mene zanima prekraćivanje vremena. Ali, da nam ne bude skroz dosadno, nećemo ići za njima. Skupa ćemo, samo do prve kuće. Gdje će nam se pridružiti i svi ostali, vođeni ovim ili onim motivima, ali svakako riješeni da cio dan ne provedu na jednom mjestu.

Zašto smo svi išli k njoj, odgovor je bio u dimu koji se izvijao iz njenog dimnjaka. Kao što nema dileme da je selo muslimansko, tako je jasno da u ovoj kući neko živi. Da je neko iz „naših“ razloga navratio, ne bi vatru ložio!

-          O, domaćine! – jedan od Jelečaka je žurio saznati ko je taj.

Desetak sekundi je trajalo naše iščekivanje. Tada se na vratima pojavio mladić od svojih trideset i nešto godina. Pojavom je puno kazao. Nosio je prljavu i pokrpanu odjeću, a na nogama čizme rudare. Bilo je očigledno da se takav kreće i po kući. A neuredna, ko zna koliko već i nečešljana kosa, i brada koja se od kose skoro nije ni razlikovala, samo je potvrđivala kako s njim baš i nije sve u redu. To briše naše iznenađenje što ga zatičemo ovdje.

-          Hajdete, ulazite u kuću – nije skrivao zadovoljstvo što nas vidi.

Sami smo tako htjeli. Nije sad bilo smisla da ga odmah odbijemo.

Možda bi bolje bilo da jesmo. Ono što smo s vana vidjeli, nije bilo ništa spram onog što nas je čekalo unutra. Kuća se sastojala od nekoliko ne naročito velikih prostorija, pri čemu je nemoguće znati koja je imala kakvu namjenu. Sve nisu mogle biti verande, neka je morala služiti kao spavaća, ona sa šporetom je najviše bila kuhinja, dok je kao dnevni boravak svaka mogla jednako poslužiti.

Tako, u jednoj sabiramo sve stolice, skemlije koje nalazimo. Ako smo već ušli, da makar pokušamo saznati nešto o njemu, bez da ćemo ga išta pitati u vezi ambijenta u kojem nas ugošćuje. 
Moramo priznati da nas je iznenadio izvinjenjem zbog neurednosti. Iako to izvinjenje čudi, ovo nije slučajno, ovako je uvijek. Sve sobe nalik jedna na drugu, s takvim rasporedom stvari da je teško povjerovati kako neko može tu živjeti. Možda je na podu nešto i bilo prostrto, kakvi ćilimi ili deke, ali se to od silnih kesa, punih raznog povrća, poderanih vreća s istom namjenom, dasaka i prosutih drva, bez ikakvog smisla razbacanih haljinki, čizama i opanaka, uglavnom ne čistog suđa, nekih dijelova sitnog alata, i ko zna sve čega, nikako nije dalo vidjeti.

Ja sam čuo još nešto što nisam očekivao.

-          Jesi li to ti, Asime? – jedan od Jelečaka se obrati našem domaćinu.

-          Jesam. A i ti meni izgledaš poznato!? – ime je ime, ali meni njegova ptvrda zapara uši.

-          Kako neću, Kulaševiću. Skupa smo išli u školu!

-          Kako reče, Kalušić? – Zaim se trznu na prezime, dok se oni kao grliše.

-          Kulašević. Moj školski – ovaj se otimao iz zagrljaja.

-          Učini mi se Kalušić. Borim se da zapamtim. Sjećate se onog plavog magacinera? On je ovdje negdje bio učitelj, a otud je. Tamo ima brata, Bega. Taj, valjda, nosi čizme broj 47. Pošto je pitanje hoće li nama slati veće brojeve, on je jedne spakovo, pred polazak mi ih na brzinu dade, krijući, kaže da ne vjeruje nikom od ovih što su došli, neko bi ih namjerno bacio...

U kući je bilo i zagušljivo. Nije to bio razlog što Durići nisu ni ušli, ali jeste nama izgovor. Istina, neki su, koje je Nail u to uspio uvjeriti, pitanje ručka odlučili ovdje riješiti. Zatražili su malo brašna i krompira, mudro i za njeg ne pronicljivo, pristajući da se sami pobrinu za spremanje. Iako drva ima - nacijepaće, tepsiju će oprati „od prašine“, jufke će sukati iako im je prvi put...

Ja sam Zaimu predložio da potražimo nešto drugo. Durići su bili u prednosti, ali sam ja znao nešto što oni nisu. Tačno sam znao gdje idem. Objasnio sam Zaimu gdje je kuća Huseina Mahmutovića, najimućnijeg čovjeka u ovom kraju. Ako igdje nešto vrijedno nađemo, tu ćemo. Postojala je mogućnost da je dosta toga iznio, da su neki to učinili poslije, ali vrijedi pokušati. Uvijek možemo krenuti redom.

-          Moramo provaliti! – dijelom sam bio sretan vidjevši zaključana vrata.

-          Šta ako je minirano? – Zaim je htio biti oprezan.

-          Ne vjerujem, da je minirano ne bi bilo zaključano. Čini mi se kako nema otvorenih prozora. Ne znam kako bi neko, miniro pa zaključo!? – nisam bio stoposto siguran, ali mi se činilo logičnim.

-          Dobro. Ali, čime ćemo?

-          Imam ja i za to rješenje. Odmah gore mi je kuća babovog šure, a on je bio ko neki majstor, sigurno ima nekakvog alata. Nešto ću naći. Ti samo čuvaj ovu, ne daj Durićima ni slučajno da priđu, ako im nos brže proradi.

Nije dugo čekao, a ja sam nosio i više nego nam treba. Za svaki slučaj sam se zatovario i sjekirom, štangom, čekićem, majzlom i kliještima.

Njemu je dovoljno bilo majzlo. I tri precizna udarca po bravi!

-          Šteta. Takva vrata!? – ovako sam pozdravio njegovu efikasnost.

-          Jebeš me sad – on je podsjećao čija je ideja.

-          Šalim se, u pravu smo mi. Ko ga jebe, što ih nije ostavio otvorenim ko i vas ostali svijet! Šta je glumio, morao je znati da će se ovo kad-tad desiti. Od četnika ili od naših, svejedno. Zapravo, bolje je od naših. Hem što bi oni razvalili puškom...

-          Važno je, samo, da nije minirano. Ne mislimo se, valjda, nigdje potpisivati!

-          Sad, vjerovo sam kako ulaz nije miniran, al unutra može svašta biti. Moramo paziti, posebno gdje nogom stajemo.

-          Za mene se ne sikiraj, ti znaš biti brzoplet!

Ako sumnja, neka uđe prvi. On je i obio, ima pravo i da se prvi uvjeri kako nisam pogriješio u izboru kuće.

Bila je puna kao šibica, iznad i mojih očekivanja. Besprijekorno čista, nikako nije ličilo da je brzo napuštena. Možda i nije. Husein je, sigurno, bio jedan od onih koji su odlučivali u ime sela. Mogao je imati više vremena nego drugi...

Prva naredna misao, nije ništa ponio. O razlozima sad nećemo razmišljati, vidjeti nam je odakle početi. Svaka prostorija privlači, blještavilo ljepote i savršenstva! Jedino što sad odudara su ulazna vrata.

Obišli smo svaku, polahko. Prilično smo sigurni kako je pod čist, još se trebamo paziti vrata i ladica na vitrinama i ormarima.

Razmišljamo i o vremenu. Nismo sigurni s koliko ga raspolažemo. Dogovaramo se i da sve na kraju podijelimo, ne gledajući kad ćemo koji koju prostoriju pretraživati.

On kreće od dnevnog boravka, ja od ostave povezane s kuhinjom. Ne čudi što nismo odmah počeli s gomilanjem stvari u hodniku, što bješe puno toga što nam je zapinjalo za oči, bez dileme smo prvi, poslije Huseina koji smo ušli.

Nervoza je sasvim nestala, potpuno se opuštamo. Sve manje nam se žuri, sve više i uživamo u pretraživanju. Puno je toga što se ne može ponijeti. Ali, kako propustiti a ne odmoriti pet minuta na udobnom kauču, uzeti u ruke neki od prekrasnih tanjura, pomilovati neki od neobičnih ukrasa, zastati pred nekom od umjetničkih slika, vezova ili goblena, omjeriti o sebe neko odijelo, košulju, kravatu...

Ima se šta i odvojiti, mada se opet neće sve to ponijeti. Koja majica, peškir, čarape... olovka, marker, linijar, gumica...

Nađosmo i par konzervi, nekakav sir, tri-četiri tegle džema, luka, začina...

To sve nosimo. Jedino se premišljam oko flaše soka. Otvorio sam, vidio da nije pokvaren. Samo, koliko je pametno, uvijek se u rancu može prosuti? Drugo je miris kojem ne mogu odoliti. Ružin sok, ako je makar blizu dobar kao što miriše, tek mi je žao što se ne sjećam da sam ga ikad prije probao.

Nećemo nositi, ali ćemo popiti koliko mognemo. Dodaću još nešto spisku stvari koje činim prvi put u životu, i to u ovo ludo vrijeme.

I vode ima. Sve se poklopilo, mogu prvi probati, prije nego Zaima i obavijestim. Pet minuta ranije sam našao i jednu plastičnu čašu, i jedva skontao čemu služi. Ona se ne može podijeliti, bio sam je sakrio u džep.

Sklopljena nije ni ličila na čašu. Samo nekoliko plastičnih koncentričnih krugova. Ali, kad se izvuku...

Postavljam je na sudoper. Miješam sok, pogađam mjeru. Čini mi se kako sam previše razblažio. Druga čaša će biti bolja. Poslije ću Zaima zovnuti. Ima dovoljno, imamo cijeli dan piti.

Samo mi se čini kako ovo zaslužuje još bolji osjećaj. Zavaliću se u fotelju!

Bacih se...

Sav se stresoh. Od zvuka koji jedino podsjeća na neku eksploziju! Nema druge, Zaim je sigurno bio neoprezan. Našao je minu, koja je upravo odradila!?

Sad je bez noge. Možda i bez obje.

Ne bih sad trebao ni o čemu razmišljati. Trebam skočiti, pružiti mu pomoć. Kad bih imao snage za to, ova me eksplozija umrtvila! Njega je, možda, ubila? A ja sam ga navratio da pođe sa mnom.

Najmanje je važno šta će Puškarica reći, njemu smo obojica obećali opreznost. Bešovića ne želim ni u mislima pominjati, dozivati. Ovo će možda ugroziti cijelu operaciju, ako su i četnici čuli. Blokiraće Bistricu, osta Trebova bez minobacača koji joj toliko trebaju...

Nikad više misli u tri sekunde. Zadnja je, nada da ću ubrzo čuti Zaima kako se javlja, daje znake života, zove da mu pomognem. Jedino što su mi misli zaboravile je ružin sok.

-          Živ si! – pojavljuje se na vratima, dijelimo iznenađenje i zbunjenost.

-          I ti si!

-          Šta ti je to – mirno mi prilazi – to crveno na pantalonama?

Uzdah, osmijeh, uzdah, jači osmijeh... Osjećam i čašu u ruci. Skupila se!

-          Čaša! – od uzbuđenja i nevjerice ne mogu mu odmah objasniti.

-          Kakva čaša?

-          Ova u ruci. Na razvlačenje! Napravio ja sok, rekoh da ispijem s ćeifom, bacih se u fotelju...

-          Fotelja pukla?

-          Jok! Čaša, kažem ti. Nije pukla, skupila se. Sok je izletio, uprsko i mene i fotelju.

-          Kako je puklo, ko mina! Ne mogu da vjerujem da može tako.

-          Šuti, bolje je povjerovati. Nisam ja stao, nisi ti, treći niko i nema. Za pretrpljeni strah ćemo lahko.

Uzeo je čašu. Zagledao je, ne prestajući se čuditi. Potom je izašao i obišao oko kuće, da se tako uvjeri kako smo doista sami ovdje. Ali, i da se nije toliko daleko čulo, dalje od naših ušiju. Odahnućemo, niko nas ne doziva, ne traži.

Ponovo je gledao čašu, sad je pokušao dati neko objašnjenje. Pomenuo je šećer u soku, koji se zaglavio među ivice preklapajućih dijelova, dok je snagu „eksplozije“ objašnjavao našim podsvijesnim strahom, bez obzira što nam nije jasno da smo ga imali.

Zato, ostalima nećemo pominjati. Bar dok ne budemo skroz blizu Trebovoj, kad će ovo naše putovanje i trebati u dnevnik zavesti. Ko bude čitao, ako ne vjeruje, nek se smije.

                                                                ***

Kasnije smo imali još jedan razlog da o ovome ćutimo. Bilo je pravih eksplozija! Četnici su s nekoliko haubičkih projektila gađali džamiju, koja nije puno udaljena od Huseinove kuće. Biće da im je to po redovnom planu, s obzirom da su je nekoliko puta pogodili. Ipak, uvijek ima onih koji će nas okriviti, da smo primijećeni, da smo mi bili meta.

Ni to ne možemo sasvim isključiti. Počeli su, taman kad smo mi završili. Iz sigurnog zaklona smo to posmatrali, lično sam priželjkivao da jedna potrefi Huseinovu kuću.

Sjetih se još jednog načina da se našalimo.

-          Jedan razlog znaš što mi je drago da nisu počeli dok smo mi bili unutra, šta misliš koji je drugi?

-          Nemam pojma – nakon jedne minuta praznog razmišljanja, Zaim prizna.

-          Zato što bih ja pomislio da ti je... pukla čaša u ruci!

                                                 Visokovići, džamija u Mrežici