Uletila šaren ptica,
perja šarena;
U perje se zavijala,
od zla vremena,
kano moma od zla
vojna, prve godine.
Savih skute i rukave,
pojdoh k materi,
susrete me moj divere
na sred čaršije.
„Selam-alejk, snaho moja,
i pomozi Bog.“
„Alejk-selam, moj
divere, ne pomog'o te!
A ni tebe, ni tvog
brata, što 'no kod kuće, 29.juli 1992.
što 'no sidi, ne bisidi
po vas dugi dan,
što 'no leži, ne
poljubi po svu dragu noć,
okreni se, prevrni se,
ozeboh ti ja!“
„Nu se vrati, snaho
naša, karat ćemo ga.
Eto ide mila majka,
poljubit će te,
eto ide Jurjev danak,
ogrijat će te.“
„Jadno moje
poljubljenje s milom materom,
jadno moje ogrijanje
od Jurjeva dne!“
Prvi osjećaj je trebao biti divan. Osjetio sam
olakšanje, u vezi alergije. Bilo bi dobro kada danas ne bih nigdje išao, mislim
da bih sutra mogao bez problema hodati.
Kako biti sretan zbog toga, kada te muči nešto
drugo. Jutro ne donosi više pameti, ni meni - još manje Mufu i Aliji. Ako se i
kaju, neće reći, neće ih niko ni pitati.
Noćas smo ih htjeli razumjeti, nemamo sad pravo
to mijenjati. Uzalud mi i da žalim što moja bolest nije prije došla i prošla,
mislim da se ja ne bih vratio. Da sam mogao izdržati jačinu sunca, ne bih se
obazirao na ponašanja pojedinaca oko sebe. Ne bi me zanimale njihove
nesuglasice, na umu bih imao samo da dođem do cilja. U vremenu ovog ludila,
nemirne krvi i usijanih glava, biti bez puške ravno je sakatosti.
Čudih se nekad jednom našem piscu, bi li to
Andrić ili Selimović - sad je manje važno, kad zapisa kako je bosanska krv tako vrela da svako malo uzavri, i da joj je
suđeno vremenom malo da oteče. Činilo mi se tada kako je to samo ruganje
našoj prošlosti...
Ne znam zašto mi baš danas to na um pade. Nije ni
važno, sve je izglednije da je istina, a ako je tako, meni se je uklopiti. Ide
još dana bez puške, valjda je to ta sudbina naša pojedinačna. Ako kojim čudom
Nail Fadilu donese, nas trojica ćemo jedini ostati od Trošnjana.
Vraćamo se saburu. Sve slutnje i sumnje, ljutnje
i nejasnoće, čak i razmišljanja koja su dio istine, trebamo zadržati u sebi. I
čekati. Čekati i, i dalje vjerovati sudbini...
***
Po doručak smo išli Remzija i ja.
Ja sam se radovao što danas nije ništa planirano,
obojica što Mufu i Aliji možemo reći kako postrojavanja neće ni biti.
Savjetovali smo im da ni na ručak ne idu, hrane imaju, a kada se prekosutra
pojave - malo je onih koji će se sjećati da su bili pošli prema Igmanu. Možda
im je lakše neko vrijeme izbjegavati nezgodna pitanja.
Mufu neće biti dosadno, odmah se može hvatati
romana koje smo mi pročitali. Povremeno ćemo pažnju posvećivati i Aliji,
prepričavajući neke događaje.
Za početak nam je potvrdio priču koju smo i mi
sami često prepričavali. Iz onog rata, kada je Aljo bio još dijete. Negdje je našao pola šake brašna i s tim
dotrčao nešto starijem bratu Rašidu, sav zadihan vičući „Loži, braco, vatru, da
mjesimo pogaču“.
Nastavio je Aljo pretraživati po sjećanjima iz toga
vremena, mi smo ga pratili - koliko smo mogli prenositi pažnju s romana. Jedna
njegova rečenica nam ni jednome nije promakla. Upoređujući osobenosti toga
vremena i ovoga što je sada počelo, usudio se proreći da bi ovaj rat, ako ne
duži, sigurno mogao biti puno krvaviji!
Da li je prerano za takve zaključke, misli su mi
osvojene. I romani su me malo umorili.
Predložio sam Remziji da malo protegnemo
noge. U pravo vrijeme.
Tek što smo izašli iz kolibe
vidjeli smo gomilu ljudi, skupljenu oko jednog drvljanika. Nismo razmišljali,
najbrži način da saznamo o čemu se radi je da im se pridružimo.
Prva je misao bila da se Major vratio. Ali, on na
takvome mjestu ne bi okupljao narod. Suviše je otvoreno, a on nikad nije
zanemarivao mogućnost djelovanja četničke artiljerije ili avijacije.
S obzirom na broj, koji se još i uvećavao, osjećali
smo ozbiljnost. Zato smo prestali razmišljati, požurili smo.
-
Ili sam lud, ili
je ono Taib Bekan! – uzviknuo sam, čim sam bio siguran.
-
I meni se čini –
Remzija je samo potvrdio.
Nije bilo dileme, nismo griješili. Bekan je imao
specifičan izraz lica, pogotovo s bradom koju je pustio početkom rata.
Ni u ozbiljnost više nismo sumnjali. Odmah nam je
kroz glavu prošlo sve što smo noćas čuli od Mufa i Alije. Mahinalno smo se
okrenuli kolibi, još su bili unutra a mi daleko da bi ih dozvali. Još više smo
požurili.
Prije nego ćemo se i priključiti gomili, nešto
smo čuli.
Naišli su na četničku zasjedu. Iako smo kasnili na
početak priče, i što o okolnostima pod kojima se sve to desilo - tek trebamo
saznati, slutili smo ono što bi i svako normalan. Desilo se nešto neplanirano,
neočekivano. Prevelika bi koincidencija trebala biti to što je svih sedam-osam
kolona civila bezbjedno prošlo, a prva vojna naišla na zasjedu!
Pokušavamo se tiho probiti kroz masu. Usput
hvatamo svaku riječ koju čujemo, od Taiba ili Admira koji ga ispituje, kao i iz
gomile koja već polahko komentariše. Tražimo i naše Trošnjane, za njih se
najviše brinemo, a i oni bi nam najprije mogli pojasniti. Ako su živi, načuli
smo a to pokazuju i svi izrazi lica, nije prošlo bez poginulih.
Zastajemo, kad ih pogledom pronalazimo. U grupi,
biće i da su svi tu.
Samo na tren odahnusmo. Čujemo Admira kako uporno
ponavlja pitanja o samoj pripremi. Lako to dovodimo u vezu s njegovom
odgovornosti. Ko zna da li je ovo Major doista odobrio, ili je on požurio na
svoju ruku. Kao da je to sada najvažnije, ili to što se i sam Bekan pokušava
odbraniti.
Uglavnom, mi dalje ne možemo. Možda ne trebamo
biti ni uporni. Naši, svi jednako drže poglede oborene zemlji. Bez i najmanje
volje da o ovome odmah pričaju. Kao da ni njima još nije posve jasno šta ih je
snašlo.
To je zajedničko za sve. Tek, Taib i još četvorica, koji su stalno bili uz njega, imaju
snage da govore. Moraju.
Četiri, pet, šest, ili sedam je mrtvih. To
razumijemo, ali ne i imena. Kroz plač se spominju...
Mučno je sada stajati ovdje i čekati da ti neko
od ovih ljudi nešto kaže. Jedino što im još možemo pružiti je to malo
strpljenja. Da odmore, da dođu sebi.
Izvlačim se iz mase. Kontam da će me i Remzija
slijediti. Misli i pogled opet vraćam kolibi. Ko bi mogao pomisliti da u njoj
sada leže dva čovjeka koja su se poigrali sa sudbinom, i da još nisu svjesni
šta im je bila namijenila. A bili su najuporniji za ići.
Predomislili se? Ne - nije im bilo suđeno!
Vjerovao sam i do sada u sudbinu. Poslije ovoga,
još ću više. Kako će njima, tek, sve ovo izgledati čudno! Zaista, čuda su
moguća. A sva čuda imaju jedno zajedničko ime: sudbina!
Zelengora
