L'jepa Mara niz
Bugar'je siđe,
susreo je Mujo
Sarajlija.
„Pobratime, Mujo
Sarajlija,
prevedi me preko
Romanije.
Bez ljubljenja i bez
milovanja, 8. septembar 1993.
i bez svakog muškog
pomišljanja!“
„L'jepa Maro, moja
posestrimo,
prevešću te preko
Romanije.
Bez ljubljenja i bez milovanja,
i bez svakog muškog
pomišljanja!“
Odluka
da se štedi i na nafti, moj izbor mjesta gdje ću odmarati, ljubav sestrića
prema tetki, sve se to poklopilo. Duga noć je za mnom. Preovladavalo je
nestrpljenje zbog skorašnjeg susreta s bratom, ali sam osjećao i pritisak zbog
onog što bi dan prije mogao donijeti.
Nikad
manja i neobičnija grupica nije napuštala Voljevac, putem preko Zec planine.
Ukupno nas je pet, sa istim, i posve različitim mislima. Svi želimo doći do
cilja, obići neke nam drage ljude, ali se nekima žuri malo više, drugima malo
manje.
Za
razliku od dvojice Keča, jedinih još iz bataljona što jutros putuju u ovom
pravcu, kojima to bi i jedina briga i misao, za nas se troje isto ne može reći.
Nismo
trebali mnogo odmaći pa da shvatim kako su Saljine pretpostavke, moje nade,
bile potpuno opravdane kada su u pitanju osjećanja ove djevojke. Međutim, još
manje mi je trebalo da se, više nego prije, uvjerim koliko je mom malom
prijatelju drago da na jedan ovakav put ide baš sa mnom.
Iz
tih sam razloga prvi dio puta svjesno njemu posvećivao, tek na momente
prozborivši koju i sa Zijadom, odnosno s Kečima. Nadao sam se da bih nekima
mogao malo dosaditi do izlaska na plato Zec planine!
Dotle
sam pokušavao malo i „pripremiti teren“. Ne pričam direktno sa Zijadom o njenoj
prošlosti, ali dajem do znanja Kečima da se uzdam i u njihovu pomoć. Oni su me
odmah razumjeli, a što je bilo još važnije shvatila je i ona moje nakane. A izgledalo
je i kako uopšte nema ništa protiv.
Sve
je navodilo da se između nas nema šta ispriječiti, ona mlada i zgodna, ja dođem
kao moguća isprika sudbine za ono loše što joj u prošlosti dade...
Ništa,
osim njenog malog brata! Koliko god mu je bilo drago zbog svega, to je ipak
postojao i onaj dječački strah od nepoznatog. U tome mu ja dolazih kao najveća,
jedina sigurnost, a zbog čega se nikako nije od mene odvajao. Poslije nekoliko
mojih prvih pokušaja da se više posvetim drugima, za početak Kečima, a da njega
pustim sestri, on je sve jače stezao ruku kojom me je vodio!
Kečima
se žurilo, ali su i oni tražili način da se sve nekako složi.
Malom
sam ja trenutno bio jedina briga, baš kao i on meni. I Zijadi! Uglavnom, dosta
različitih misli da bi se lako svele u jednu ravan.
Strpljivost
smo glumili do momenta kada smo duboko zašli u šumu, kad su sva sela i kuće
poodavno bili iza nas, i kada se Zec planina pružala pred nama sa svom svojom
ljepotom, kada je bilo i vrijeme za prvu pauzu.
To
se potrefilo na prvom mjestu gdje se put račvao. To mi je dalo i prvu ideju.
Iako
nije bilo teško odgonetnuti koji je pravi, predložio sam da dok se ostali
odmaraju ja odem naprijed i „provjerim“. Ali, prvi pokušaj je odmah propao, jer
me mali ni sada nije htio gubiti iz vida.
Uskoro
smo ponovo naišli na slično odvajanje, ali sam ovaj put predložio da mali
prošeta s jednim od Keča. Na što, kako sam i očekivao, ovaj nije pristao.
Zatim
sam predložio da s Kečom ide Zijada. Ne znam jesam li i to očekivao, ali mali
za tim nije hajao. Njih dvoje su se vratili za minut, a njemu je jedino bilo
bitno da je sve vrijeme uza me...
Dolaze
proplanci, mame. To je ono za šta se s punim pravom može reći da se radi o
netaknutim dijelovima prirode. Kada smo bili na polovini prvog dijela puta, kada
smo prolazili dijelovima koji su podjednako udaljeni i od Voljevca i Kruščice, sticali
smo dojam da su to područja na koja niko prije nije zalazio. Prosto je bilo
prelijepo, da su i Keči prestali da žure.
Vrijeme
je slobodno, i nemilosrdno prolazilo, a jedino što se nije mijenajlo je uporno
držanje dječaka za mene. Uzalud su se i Keči trudili da nekako izmame njegovu
naklonost. To im je moglo za rukom poći samo na kratko, do momenta kada bi mali
primjećivao kako Zijada i ja šapućemo.
Šaputanja
ne mogu gubiti draž, ali mogu mijenjati smisao. Što se dešava u vrijeme kada
onaj ljepši dio planine ostavljamo iza sebe, kada je put koji slijedimo sasvim
izašao na drugi, goliji dio.
Postalo
je izvjesno, a što ćemo i sami priznati, danas nam nije suđeno! Da je makar put
još duži, da smo prisiljeni da gdje usput noćimo...
Ostaje
- povratak. I nada da ćemo tad uspjeti nešto izvesti. Ili, makar kada se
vratimo. U ovom času je to jedino što nam je preostalo. Da se zadovoljimo time
što smo shvatili kako oboje isto želimo. Jedna je ljubav rođena, ostalo je da
joj sudbina pruži priliku.
Što
se nas tiče, mi smo se dogovorili. Niti će ona u Kruščici, niti ja u Jablanici
tražiti neku drugu ljubav. A ne bismo trebali ni da imamo vremena...
Ne
znam koliko je to čudno, toliko se
radovah ovom putu, odmoru u Jablanici, a sada želim njegov što skoriji
kraj. Prije nego li sam i stigao. U svakom slučaju, bar mi ne bi trebalo biti
teško kada dođe vrijeme za povratak!?
