34 Nema se šta ispriječiti

Lijepa Mara niz Bugarije siđe,

susreo je Mujo Sarajlija.

„Pobratime, Mujo Sarajlija,

prevedi me preko Romanije.

                                    8. septembar 1993.
Bez ljubljenja i bez milovanja,

i bez svakog muškog pomišljanja!“

„Lijepa Maro, moja posestrimo,

prevešću te preko Romanije.

Bez ljubljenja i bez milovanja,

i bez svakog muškog pomišljanja!“

Odluka da se štedi i na nafti, moj izbor mjesta gdje ću odmarati, ljubav sestrića prema tetki, sve se to poklopilo. Duga noć je za mnom. Preovladavalo je nestrpljenje zbog skorašnjeg susreta s bratom, ali sam osjećao i pritisak zbog onog što bi dan prije mogao donijeti.

Nikad manja i neobičnija grupica nije napuštala Voljevac, putem preko Zec planine. Ukupno nas je pet, sa istim, i posve različitim mislima. Svi želimo doći do cilja, obići neke nam drage ljude, ali se nekima žuri malo više, drugima malo manje.

Za razliku od dvojice Keča, jedinih još iz bataljona što jutros putuju u ovom pravcu, kojima to bi i jedina briga i misao, za nas se troje isto ne može reći.

Nismo trebali mnogo odmaći pa da shvatim kako su Saljine pretpostavke, moje nade, bile potpuno opravdane kada su u pitanju osjećanja ove djevojke. Međutim, još manje mi je trebalo da se, više nego prije, uvjerim koliko je mom malom prijatelju drago da na jedan ovakav put ide baš sa mnom. Iz tih sam razloga prvi dio puta svjesno njemu posvećivao, tek na momente prozborivši koju i sa Zijadom, odnosno s Kečima. Nadao sam se da bih nekima mogao malo dosaditi do izlaska na plato Zec planine!

Dotle sam pokušavao malo i „pripremiti teren“. Ne pričam direktno sa Zijadom o njenoj prošlosti, ali dajem do znanja Kečima da se uzdam i u njihovu pomoć. Oni su me odmah razumjeli, a što je bilo još važnije shvatila je i ona moje nakane. A izgledalo je i kako uopšte nema ništa protiv.

Sve je navodilo da se između nas nema šta ispriječiti, ona mlada i zgodna, ja dođem kao moguća isprika sudbine za ono loše što joj u prošlosti dade...

Ništa, osim njenog malog brata! Koliko god mu je bilo drago zbog svega, to je ipak postojao i onaj dječački strah od nepoznatog. U tome mu ja dolazih kao najveća, jedina sigurnost, a zbog čega se nikako nije od mene odvajao. Poslije nekoliko mojih prvih pokušaja da se više posvetim drugima, za početak Kečima, a da njega pustim sestri, on je sve jače stezao ruku kojom me je vodio!

Kečima se žurilo, ali su i oni tražili način da se sve nekako složi.

Malom sam ja trenutno bio jedina briga, baš kao i on meni. I Zijadi! Uglavnom, dosta različitih misli da bi se lahko svele u jednu ravan.

Strpljivost smo glumili do momenta kada smo duboko zašli u šumu, kad su sva sela i kuće poodavno bili iza nas, i kada se Zec planina pružala pred nama sa svom svojom ljepotom, kada je bilo i vrijeme za prvu pauzu.

To se potrefilo na prvom mjestu gdje se put račvao. To mi je dalo i prvu ideju.

Iako nije bilo teško odgonetnuti koji je pravi, predložio sam da dok se ostali odmaraju ja odem naprijed i „provjerim“. Ali, prvi pokušaj je odmah propao, jer me mali ni sada nije htio gubiti iz vida.

Uskoro smo ponovo naišli na slično odvajanje, ali sam ovaj put predložio da mali prošeta s jednim od Keča. Na što, kako sam i očekivao, ovaj nije pristao. Zatim sam predložio da s Kečom ide Zijada. Ne znam jesam li i to očekivao, ali mali za tim nije hajao. Njih dvoje su se vratili za minut, a njemu je jedino bilo bitno da je sve vrijeme uza me...

Dolaze proplanci, mame. To je ono za šta se s punim pravom može reći da se radi o netaknutim dijelovima prirode. Kada smo bili na polovini prvog dijela puta, kada smo prolazili dijelovima koji su podjednako udaljeni i od Voljevca i Kruščice, stjecali smo dojam da su to područja na koja niko prije nije zalazio. Prosto je bilo prelijepo, da su i Keči prestali da žure.

Vrijeme je slobodno, i nemilosrdno prolazilo, a jedino što se nije mijenajlo je uporno držanje dječaka za mene. Uzalud su se i Keči trudili da nekako izmame njegovu naklonost. To im je moglo za rukom poći samo na kratko, do momenta kada bi mali primjećivao kako Zijada i ja šapućemo.

Šaputanja ne mogu gubiti draž, ali mogu mijenjati smisao. Što se dešava u vrijeme kada onaj ljepši dio planine ostavljamo iza sebe, kada je put koji slijedimo sasvim izašao na drugi, goliji dio. 
Postalo je izvjesno, a što ćemo i sami priznati, danas nam nije suđeno! Da je makar put još duži, da smo prisiljeni da gdje usput noćimo...

Ostaje - povratak. I nada da ćemo tad uspjeti nešto izvesti. Ili, makar kada se vratimo. U ovom času je to jedino što nam je preostalo. Da se zadovoljimo time što smo shvatili kako oboje isto želimo. Jedna je ljubav rođena, ostalo je da joj sudbina pruži priliku.

Što se nas tiče, mi smo se dogovorili. Niti će ona u Kruščici, niti ja u Jablanici tražiti neku drugu ljubav. A ne bismo trebali ni da imamo vremena...

Ne znam koliko je to čudno, toliko se  radovah ovom putu, odmoru u Jablanici, a sada želim njegov što skoriji kraj. Prije nego li sam i stigao. U svakom slučaju, bar mi ne bi trebalo biti teško kada dođe vrijeme za povratak!?

put preko Zec planine