Mislio sam svaki dan,
da se s tobom upoznam,
da srce i dušu
tebi ja predam.
Mislio sam, mislio,
i u srcu žudio, 7. septembar 1993.
dok tebe kraj sebe
nisam vidio.
Skini prsten s prsta
svog,
ja ću tebi s prsta
mog,
nek se zna da su dva
srca spojena!
Već
heftu dana stalno se vraćah onome što jednom morade doći. Nisam glasno pričao,
jer sam želio sačekati da stigne kamion. Bez potrebe sam brinuo, tek nekoliko ih
se nije vratilo, ali je bilo onih iz prve ture.
Desetak
se minuta čudno osjećah. Izmiješaše mi se mnoga osjećanja. I tuge i radosti,
ponosa i samoprijekora, do raspeća između dvije bratske ljubavi. Pri čemu misli
neizostavno odu i do trećeg, najmlađeg brata, koji je, po posljednjim
informacijama, iz Sandžaka otišao negdje u Tursku.
U
trenutku se opet pojavi ono - da nijednu priliku ne treba propuštati.
Požurio
sam potvrditi Ćuzi svoje raspoloženje, kada i konačno morah riješiti i svoju
najveću dilemu. Na dozvoli sem pečata i potpisa, te datuma, sutrašnjeg i
sedamnaestog, kada bih se trebao vratiti, dakako da treba stoji i mjesto gdje
idem.
Srce
me najprije snažno teglilo ka Sarajevu, bratu rođenom, kojeg ne vidjeh još od
marta prošle godine, a za kojeg sam imao informacije o višestrukim ranjavanjima.
Ali, put odavde do Sarajeva je tako dug...
Zato
mogu do Jablanice. Tamo mi je Mufo. A ni njega nisam vidio skoro godinu, od
njegovog ranjavanja i našeg rastanka na Grepku.
Znam
da me izbor Jablanice može koštati, jer bi u tom slučaju Sarajavo čekalo
najmanje do proljeća. Ali svejedno, i tako se ništa ne može predvidjeti.
Kao
rijetko kada, bar sam podsvijest pobijedio. Ona me je često, tamo nekad pred
spavanje, navraćala da se odlučim za Visoko. Nabrajala je da mi je prošli put
tako lijepo bilo, kako me tamo mnogi željno očekuju, nadaju se, podsjećala da
sam im i obećao, dodavala da je sada u tom pravcu ponajviše naših, kako bih
usput mogao kojiput i do Zenice otići. Smislila je da je to bitna prednost, jer
gdje god drugo okrenem, uglavnom ću biti na jednom mjestu, jednima na teretu.
Srce
je pobijedilo. Njegova polovina, jer cijelom nisam mogao udovoljiti. Osim što
sam dao čvrsto obećanje da će prva sljedeća, valjda i bolja prilika, obavezno
da me okrene Sarajevu...
Izašavši
od Ćuze, bijah dvostruko sretan. Zadovoljan što donesoh tešku odluku, još
zadovoljniji zbog osjećaja koji je kazivao kako ni trena ne trebam strahovati
da bih ja mogao biti višak na spisku.
***
Kada
je uvečer pročitan spisak, u tih desetak sekundi nikog radosnijeg od mene.
Poslije, i ta radost malo splasnu.
Otišao
sam sa Saljom do naših malih prijatelja. Tamo sam glumio da je jedino što osjećam
- radost.
Navikli
smo se jedno na drugo. Ja na Voljevac, on na mene. Kao da sam tu rođen. Zato se
nije lako rastati, bez obzira što će to biti samo na deset dana!?
Svjedoče
tome male suze mojih malih prijatelja. I dok se oni trudiše da ih prikriju, neko
se dosjeti da bi i oni mogli iskoristiti ovaj moj odlazak!
Zijadina
majka ima još jednu sestru, u Kruščici. A pošto put do Jablanice ide tuda, neki
bi od njih mogli sa mnom. Sigurnije je, običnije, posebno što su uvjereni da ću
se vratiti, i to na vrijeme. Na toliko mogu poslati Zijadu i brata joj.
Iako
kod mene takva dilema ni ne postoji, sad imam samo razlog više da se obavezno
vratim. Obećao sam to ovim ljudima, a ne bih trebao ogriješiti se o sve dobro
što su dosad meni i Salji učinili, posebno o povjerenje koje mi ovim ukazuju.
Ne šalje majka kćer jedinicu s nekim tek tako...
Salja
je imao i svoje viđenje. Upozoravao je da bi se moglo desiti da po povratku ne
htjedne sa mnom više ni jedne progovoriti. Ukoliko razočaram njega, ne njih!
Nisam
mu odgovorio, ali je moj zamišljeni pogled kazivao kako bih ja imao još manje
protiv.
