Kolo igra na
Daltabaniku,
u tom kolu prelijepa
Ana.
Sve je kolo strukom
nadnijela,
i lijepim grlom
natpjevala.
Baš kad se je kolo
razigralo,
i lijepom pjesmom
raspjevalo,
u to stiže fra Ivane
fratre.
Svemu kolu naredi pokoru,
a najviše prelijepoj
Ani:
„Bosa hodi godinicu
dana!
Bosa hodi, mrku krpu
nosi!“ 6. septembar 1993.
Kad je Ana saslušala
riči,
ljuto kune fra Ivana
fratra:
„Bog t ubio, fra Ivane fratre,
susrele te pašine
delije,
otele ti konja i
haljine,
i za tobom đaka
prenejaka!“
Bog Aninu kletvu
uslišio;
Fra Ivana susrele
delije,
oteše mu konja i
haljine,
i onoga đaka
prenejaka!
Dijelom
mi se povratilo raspoloženje. Nasmijati se, uvijek je zdravo. Onda, čovjek
lakše sumira i sve loše što je bilo.
Tako
se preksinoć u mislima bavih i brojkama.
Ovdje
smo mjesec dana, a naratovasmo se kako neki neće za čitav rat. Istina, svi ne
jednako. Mislim tu, prije svega, na nas trojicu, koji se nemamo pravo ni na šta
žaliti. Prvih dana dijelismo sudbinu bataljona, ali navikli smo i na gore
nevolje. Ibraginu kolibu ćemo pamtiti, ali je i to samo po sebi bolje nego da
je upamtila ona nas. Sve ostalo, bijaše takvo da najčešće kometarisasmo sa „Samo
nek potraje“. Ni u bataljonu, ni kod Šeksa, manje a samostalnije jedinice niti
je gdje bilo niti će biti...
Listajući
dnevnik lako opažam da nije svezano tri dana a da neko nekog nije napadao, ili
mi ustaše ili oni nas. Zapravo je trenutni, i najmirniji period otkako smo ovdje.
Da samo potraje još dva dana, i da se i ja nađem na sljedećem spisku...
U
Fojnici je poginuo Džo, kasnije Eso i još četvorica, u Herama nekoliko
Fahrovih, ovdje Šefa, Dževad i Mido, ukupno je i petnaestak ranjenih. U odnosu
na Proskok i Grebak, i neko vrijeme prije, i u odnosu prema drugim jedinicama
okolo, i posebno prema tempu i žestini borbenih djejstava, pri tome svakako
zanemarujući osjećanja njihovih najbližih, reklo bi se kako i nije previše.
Opet,
posmatrano samo kroz ukupno vrijeme od mjesec dana, i da nije već pomenutih
osjećanja i previše je naše krvi u krajevima koji su daleko od naše Foče i
Drine, Tjentišta i Sutjeske, Grepka, Jeleča... Kada to pomnožim s našom željom
da ovdje ostanemo do pobjede nad ustašama, a ostanem svjestan da još ni Dobrošin
uzeli nismo, brzo misli vraćam na Vrbas, plažu kraj njega. I predakšamski
korzo.
Zijada
je ponovo bila u miniću, a skupa smo se vratili, mi na kahvu. Usput smo se
izvinili za nesporazum sa plaže, a uz kahvu sam sve manje mislio na druga sela
okolo, čak se i neiskreno dvoumio po pitanju odlaska na dopust.
***
Jučer
ujutro se nisam iznenadio čuvši da je ratna tišina opet prekinuta. Ustaše su
napale iz pravca Dobrošina. Naša pješadija je brzo stigla u ispomoć, a i nas
trojica smo bili na artiljerijskom položaju.
Nije
bilo potrebe da se uključujemo, što je samo po sebi bio dobar znak...
Povratak
u kasarnu je otkrio da gore i nije bilo baš sve glatko. Jeste ustaški napad
odbijen po izlasku naših, međutim to i nije značilo kako su se ustaše odmah
povukle. Tačnije, nekoliko njihovih snajperista je ostalo u punoj pripravnosti,
prisilivši naše da kretanje ograniče na rovove. Kao i uvijek, među našima je bilo
i onih koji neće previše mariti za slična upozorenja. Jučer je jedan od tih bio
Krnjo.
Naime,
izšetao se ispred zemunice, pri čemu mu nije padalo na um da puže, ili makar da
se saginje. Ali je uz tvrdoglavost, ovaj put imao i puno sreće, u najsretnijem
trenutku mu je ispao dvogled iz ruku.
Sageo
se baš u momentu kada je metak prozvrljao. Kada se kasnije magla malo navukla,
rado je rekonstruisao događaj. Da je znao, i sam bi ga ispustio. U suprotnom,
cijeli bi događaj prepričavali oni što
su bili skupa s njim. Ovako, on je sinoć nekoliko puta ljubio onaj dvogled,
ponavljajući stalno „Da njega ne bi, sad bi Krnjo bio manji za glavu!“
Zadatak
ustaških snajperista je bio držati pažnju naših do akšama, kada su kanili
ponovo napasti. Ili, što bi Šeks rekao, opet glumiti napad.
U
svakom slučaju, sve se završilo kako je jedino i moglo. Naši i Šeksovi diverzanti
su također čekali akšam. I nisu nam trebali snajperi, ustaše su otjerane.
Mi
nismo imali gubitaka, dok su dvojica ustaša ubijena. Noć je iskorištena da im
se tijela izvuku, u vremenu ispred će se nastojati saznati puna istina o
Midu...
***
Još
se neke stvari mijenjaju. Situacija okolo je relativno mirnija, ciljevi nisu
ostvareni, a boravak i drugih jedinica se osjetio na logističkoj
snabdjevenosti. U toku je niz sastanaka, kako ovdje, tako i u Konjicu. Oko
jednoga nema dilema, dogovoriće se novi pokušaj oslobađanja planiranih
područja.
Vrše
se djelimične reorganizacije, prestruktuiranja. Nema me na ovim sastancima, pa
i ne razumijem sve o čemu se trenutno govori. Možda i zbog toga što više
osluškujem ono što se šuška u vezi predviđenog upućivanja nove grupe na dopust.
Bataljon
je suočen s činjenicom da se nad njim ponovo nadvila opasnost ubrzanog
osipanja. Sve što nam se dešavalo na Grepku i Proskoku, posebno ono što je
pratilo ta dešavanja, kao snažan žig je obilježilo i prve dane ovdje. Dio onih
koji su išli odmoriti, vidjeti svoje porodice, nije se vratio.
Trenutna
situacija opominje, prijeti da bi trend mogao biti nastavljen. Ipak, naša
Komanda je odlučna, ne smiju ispaštati oni koji smo još uvijek tu. Iako su
situacija i želje, laički gledano, nepomirljive, neka su rješenja nađena.
Bataljon
se privremeno objedinio s ovdašnjim. Ne znam kako će to funkcionisati, ono što
sam razumio je da je sada težište organizacije na nama, a ono što se unaprijed
znalo je da će isto biti i s težištem odgovornosti. Te me taj segment i još
manje zanima.
Borci
su najnezadovoljniji što izostaje snabdijevanje cigaretama. Šverceri su digli
cijene, nama poodavno nestalo para. Pojedinci su se već odlučili za cigarete
dati i vreće za spavanje, koje su ovdje prava rijetkost, a mi ćemo, dok smo
ovdje, i dok je ljeta, izdurati nekako i bez njih.
To
je problem koji će, po svemu sudeći, još da traje. Obećanja smo dobili za onaj
prvi, Ćasara i Liman su naši ljudi koji će koordinirati s vojnim policajcima, s
primarnim zadatkom rada na sastavljanju spiska svih koji su, od početka rata,
iz jedinice otišli s dozvolom a u međuvremenu se nisu vratili...
Sekundarno
će imati i zadatak bolje snabdjevenosti jedinice, u segmentima gdje je to
moguće. Nekorektnim je što je sudjelovanje u tome sve do sada bilo isključivo
na principu dobrovoljnosti, vakat je i u tome uvesti reda. Nekorektnim, jer je
zbog blizine mahom najviše osjetio upravo Voljevac. Izvršit će se ažuriranje
dosadašnjih donacija, te shodno tome i obići sva sela, uključujući i oba
hrvatska koja su pokazala lojalnost.
Sada
će opterećnost biti ravnomjerna, i uz uredne potvrde i pečate.
