Vozila se po Vrbasu
lađa.
Sva je lađa srebrom
okovana.
Vesla su joj od suhoga zlata. 4. septembar1993.
A na lađi devet
djevojaka,
među njima vesladžija
Mujo.
Prekjučerašnji
dan sam proveo u spavaoni. Niti mi se gdje išlo, niti mi se igrala košarka, dok
o novoj posjeti „Bećovoj“ biblioteci opet pokušavah da uopšte ne razmišljam.
Jučer,
već nisam mogao izdržati. Istina, opet mi se nije ništa htjelo posebno. Jednostavno,
samo mi se trenirao osjećaj da je akcija odložena na duže.
Na
kraju, ubijedih Ahma i Gliba da prošetamo do naših minobacačlija. Onako, da
vide da ih nismo skroz zaboravili, da ne glumimo gospodu i da se tamo ne
pojavljujemo samo kada treba nešto gađati. Tek sada ću stići s nišandžijom
popričati o ona dva piva, već se uvjerio da mi nije ništa bilo, a kroz smijeh
priznaje da su oni druga dva popili odmah za nama, čim su vidjeli kako to mi
slatko obavismo...
***
I danas mi je uvijek prvo na umu
želja da nekamo odem, ali se za razliku od dana prije osjećah raspoloženim i za
nove šetnje ovuda. Dva dana sam uspijevao odvraćati Salju od jutarnjih i
večernjih posjeta našim drugarima, jutros sam popustio. Zapravo, još sinoć sam
obećao, i njemu i malcima.
A skupa smo istrpili kritike što nas
neko vrijeme nije bilo. S tim da se moje misli nisu imale kad baviti time!
Zijada,
ona druga djevojka, sestra moga malog drugara, koji su izbjeglice iz Ždrimaca,
jutros je drukčija nego i jednom dosad. Prvi put je gledah u miniću!
Sve
mi se učini kao nekakva igra. Ona je tu samo s malim bratom i majkom, babo joj
je zarobljen, ali je od početka poštovala i tetka i tetku. I oni su znali da
nas dvojica dolazimo, ne mislim da su joj samo dozvolili, prije bih rekao i da
su je posavjetovali!?
Ne
znam dokle će Salja kriti da je oženjen, ja nemam šta. Bježao nisam od pružanja
pogleda, a nije mi promicalo i da su se povremeno sudarali s njenim.
Ja
sam svoj pogled povremeno spuštao do dna suknje. Lijepa je. Ljepša nego kada je
tek upoznah. Sad i toliko, da ću možda zaboraviti i Elifu, kao i mlađu kćer
deda iz Pridvoraca, kao i sve one tri iz onog kišnog predvečerja. Zaljubljujem li
se?
Mada
mi se još sjedilo, ne bi mi mrsko kada me Salja podsjeti da je prihvatio
prijedlog malaca da danas odemo do plaže. Nagovarali su nas i ranije, ali se
uvijek isprječavalo ili loše vrijeme, ili ustaše. Ako mi prije i nije bilo žao
zbog odlaganja, sad mi baš bi drago što Salja ne odbi. Posebno mi se dopalo što
su malci pomenuli da će im i sestre danas na kupanje.
Neka
i nisam baš ljubitelj rijeke, zbog problema sa suncem, stigoh Salji došapnuti,
dok idosmo u kasarnu da uzmemo peškire i gaće koje će moći proći kao kupaće,
kako bi i bio jazuk ovolike dane provesti kraj Vrbasa a ne okupati se.
-
Jebo kupanje – Salja okreće priču – ti se moraš
malo potruditi oko one male, vidio si kako te gleda. Ja se ne smijem s ovom
upuštati, neko će me ocinkati, a ova nam baza treba zbog gotive. A ako u nekom
drugom selu šta izleti... A ti, odmah napadaj, mala je pravo dobra!
-
Nisam rek'o ništa... Ali je meni danas ćeif da se
iskupam – ja malo, kao mudrovah – ja jednom godišnje idem na rijeku!
-
Znaš li ti, bio mastan, uopšte da plivaš? Ja te
nikad ne pitah!?
-
Čuj, na Drini rođen a da ne znam!? Priznajem da
nisam neki specijalac, ali si ne dam potonuti. Šalim se, ako ičija ona mala
bude, ja sam prvi na redu!
-
Prvi si... Al' ne čekaj da uleti neko preko reda!
Misliš da ona nije bila zarobljena, da to ujke nisu... Evo, ja bih sad desnu
ruku dao da ga je ona već imala među nogama! Vidi joj se na ćehri, bio mastan!
-
Salja, priznajem da i meni tu nešto nije baš... Ali,
čekam priliku, neću da istrčim pred rudu.
Salja
me nije dalje ubjeđivao. Kako reče, od toga on nema ništa, osim što samo navija
za mene.
***
Čuvši
da ćemo na kupanje, Ahmo nam se priključi. Nismo ga ni mogli odbiti, samo smo
mu pomenuli da ćemo imati i još društva, za početak naša dva mala drugara.
U
njihovom društvu nismo ni mogli nastaviti razgovor. Sad nam je do plaže, potom
malo u Vrbas, a onda kada one dođu...
Brzo
smo stigli do označene plaže. Znali smo gdje je, ali nam se danas nikako nije
dopadala.
Smetalo
nas je što je sva puna, kao da su baš danas došli skoro svi, i naši i mještani.
Odnosno, onoliko da je pola uvijek u vodi, a pola na sunčanju.
Stajali
smo na cesti. Ja sam vrtio glavom, nije mi se išlo u toliku gužvu. Salja je
predlagao da siđemo dolje, i da malo sačekamo, neki su valjda došli i ranije.
Ahmo
je razmišljao sličnije meni. Predloži da malo krenemo uz Vrbas, da mora
postojati nekakvo mjesto, ne mora biti plaža, ali da je dovoljno za nas.
Malci
se nisu mogli sjetiti da nešto takvo ima, ali pristaše da svi zajedno prošetamo
kako je Ahmo i predložio.
Nekih
tristotinjak metara uzalud tražismo pogledima ono što bi nas zadovoljilo. Još
nismo gubili nadu, Vrbas nam nikako nije izgledao kanjovit, i moralo bi negdje
nešto da postoji.
Sve
češće se zaustavljamo, ali i narednih dvjesto metara gledamo istu sliku. Vrbas
gdje se razljeva tu je plitak, a gdje ima dubine preuzak je, još i
nepristupačan. Ja u šali rekoh da bih se zadovoljio da nađemo nešto veličine
kade, samo da se okupamo, makar i jedan po jedan.
I
baš dok se tome smijasmo, ukaza nam se nešto što u tim trenutcima djelova
nestvarno.
***
Nema
dalje, nije baš kao ona plaža - ali je i bolje nego smo tražili! Nas se trojica
kao potakmičismo koji će prije strčati i naći se u vodi.
Ovaj
put je Salja prednjačio, očito je trening s Bobijem imao svog efekta.
Ni
ja nisam mnogo zaostajao, oba smo već plivali kada je Ahmo tek stizao i
raspremao se. No, to nas nije čudilo koliko što su malci još stajali na cesti.
Negdje
nam u prisjećanje dođe da su nam oni nešto pokušavali reći kada smo tek
potrčali, ali je bilo kasno da sad o tome razmišljamo. Rukama smo ih pozvali,
poslije čega su oni konačno oborili naniže...
Prije
nego će nam se i oni pridružiti, mi se stigosmo začuditi da su ostali glupi i
da niko nije prije nas otkrio ovu plažu. Koja je bila nevelika, ali je mogla
primiti još sedmero-osmero. A do tada, Salja reče da smo mogli malo i nudizam
da glumimo.
Isto
nismo ozbiljno razmatrali, samo zbog činjenice da su tu malci. Iako, oni
zaturiše sličnu priču, prvi put pošto izađosmo malo na sunce. Zapravo, njihov
prijedlog je sadržavao još nešto, Saljin je drugar rekao dati sestru onome u
koga...
Bilo
je malo našega nećkanja, ali je i bilo jasno da ćemo na kraju popustiti. Neke razlike
ne može ni biti, s obzirom da smo u vodi ili tek iz nje, dok se ja još i našalih
kako samo takmičenje Ahmu i meni jednako paše, pošto time ništa ne gubimo. A
Salja je, na kraju prigovorio kako je Ahmo „švercovao“... te još, da su se
malci sad počeli najviše s njim družiti...
U
međuvremenu su se i cestom počele neke, bar nama, čudne stvari da događaju.
Najprije su naišle tri djevojke, koje su samo malo zastale vidjevši nas - a
potom produžile. Uskoro su naišle još dvije, koje su u našem pravcu gledale
malo duže. A kada su se već vraćale skupa s one prve tri, iz pravca sela je
naišla još jedna grupica djevojaka. Opet se ponovilo isto, malo su nas
promatrale, a onda sve skupa nastavile korzirati...
Iako
smo nas trojica razmjenjivali upitne poglede, ne usuđujući se da glasno
iznosimo zaključke, bez obzira što se nisu mnogo razlikovali, ne bismo svemu
veću pažnju pridodali da se domalo sve nije ponovilo i kada su naišle one naše.
-
Što li nas sve cure onako gledaju – ja prvi
reagujem, čim smo se opet našli van vode – ako su one prve samo korzirale, zar
Zijada i Nedžada nisu pošle na kupanje!?
-
Možda im je žao što se nismo pred njima
potakmičili – Salja se nastavi šaliti, a pošto su se malci već grohotom smijali
poslije mojih riječi.
-
Kako vas neće gledati – moj drugar prvi prekida
smijeh – kada smo im zauzeli plažu!
-
Ovo je ženska plaža – drugi, i sve pojašnjava.
Sudareni
pogledi nas trojice odjeknuše kao ove dječje riječi. Voljevac nas, ma koliko ga
upoznavali, ne prestaje iznenađivati.
-
U nas toga nema, sve su plaže zajedničke – Ahmo
se, kao pravda pred malcima.
Najveći dio sunčanog dana je već bio iza nas, tako da nije bilo druge nago da mi u njemu i do kraja uživamo. Danas samo neka nam bude krivo, a djevojkama, i našim i ostalima, nekada se valjda stignemo izviniti.
