Vozila se po Vrbasu
lađa.
Sva je lađa srebrom
okovana.
4. septembar1993.
Vesla su joj od suhoga
zlata.
A na lađi devet djeovjaka,
A na lađi devet djeovjaka,
među njima vesladžija
Mujo.
Prekjučerašnji dan sam proveo u spavaoni. Niti mi
se gdje išlo, niti mi se igrala košarka, dok o novoj posjeti „Bećovoj“
biblioteci opet pokušavah da uopšte ne razmišljam.
Jučer, već nisam mogao izdržati. Istina, opet mi
se nije ništa htjelo posebno. Jednostavno, samo mi se trenirao osjećaj da je akcija
odložena na duže.
Na kraju, ubijedih Ahma i Gliba da prošetamo do
naših bacačlija. Onako, da vide da ih nismo skroz zaboravili, da ne glumimo
gospodu i da se tamo ne pojavljujemo samo kada treba nešto gađati. Tek sada ću stići
s nišandžijom popričati o ona dva piva, već se uvjerio da mi nije ništa bilo,
a kroz smijeh priznaje da su oni druga dva popili odmah za nama, čim su
vidjeli kako to mi slatko obavismo...
I danas mi je
uvijek prvo na umu želja da nekamo odem, ali se za razliku od dana prije osjećah
raspoloženim i za nove šetnje ovuda. Dva dana sam uspijevao odvraćati Salju od
jutarnjih i večernjih posjeta našim drugarima, jutros sam popustio. Zapravo,
još sinoć sam obećao, i njemu i malcima.
A skupa smo
istrpili kritike što nas nije bilo. S tim da se moje misli nisu imale kad
baviti time!
Zijada, ona druga djevojka, sestra moga malog
drugara, koji su izbjeglice iz Ždrimaca, jutros je drukčija nego i jednom
dosad. Prvi put je gledah u miniću!
Sve mi se učini kao nekakva igra. Ona je tu samo
s malim bratom i majkom, babo joj je zarobljen, ali je od početka poštovala i
tetka i tetku. I oni su znali da nas dvojica dolazimo, ne mislim da su joj samo
dozvolili, prije bih rekao i da su je posavjetovali!?
Ne znam dokle će Salja kriti da je oženjen, ja
nemam šta. Bježao nisam od pružanja pogleda, a nije mi promicalo i da su se
povremeno sudarali s njenim.
Ja sam svoj povremeno spuštao do dna suknje.
Lijepa je. Ljepša nego kada je tek upoznah. Sad i toliko, da ću možda
zaboraviti i Elifu, kao i mlađu kćer deda iz Pridvoraca, kao i sve one tri iz
onog kišnog predvečerja. Zaljubljujem li se?
Mada mi se još sjedilo, ne bi mi mrsko kada me
Salja podsjeti da je prihvatio prijedlog malaca da danas odemo do plaže.
Nagovarali su nas i ranije, ali se uvijek isprječavalo ili loše vrijeme, ili
ustaše. Ako mi prije i nije bilo žao zbog odlaganja, sad mi bi baš drago što
Salja ne odbi. Posebno mi se dopalo što su malci pomenuli da će im i sestre
danas na kupanje.
Neka i nisam baš ljubitelj rijeke, zbog problema
sa suncem, stigoh Salji došapnuti, dok idosmo u kasarnu da uzmemo peškire i
gaće koje će moći proći kao kupaće, kako bi i bio jazuk ovolike dane provesti
kraj Vrbasa a ne okupati se.
-
Jebo kupanje –
Salja okreće priču – ti se moraš malo potruditi oko one male, vidio si kako te
gleda. Ja se ne smijem s ovom upuštati, neko će me ocinkati, a ova nam baza
treba zbog gotive. A ako u nekom drugom selu šta izleti... A ti, odmah napadaj,
mala je pravo dobra!
-
Nisam reko
ništa... Ali je meni danas ćeif da se iskupam – ja malo, kao mudrovah – ja
jednom godišnje idem na rijeku!
-
Znaš li ti, bio
mastan, uopšte da plivaš? Ja te nikad ne pitah!?
-
Čuj, na Drini
rođen a da ne znam!? Priznajem da nisam neki specijalac, ali si ne dam potonuti.
Šalim se, ako ičija ona mala bude, ja sam prvi na redu!
-
Prvi si... Al ne
čekaj da uleti neko preko reda! Prvu priliku koristi, bio mastan!
-
Kažu da baš zbog
prve prilike ne treba istrčati pred rudu.
Salja me nije dalje ubjeđivao. Kako reče, od toga
on nema ništa, osim što samo navija za mene.
Čuvši da ćemo na kupanje, Ahmo nam se priključi.
Nismo ga ni mogli odbiti, samo smo mu pomenuli da ćemo imati i još društva, za
početak naša dva mala drugara.
U njihovom društvu nismo ni mogli nastaviti
razgovor. Sad nam je do plaže, potom malo u Vrbas, a onda kada one dođu...
Brzo smo stigli do označene plaže. Znali smo gdje
je, ali nam se danas nikako nije dopadala.
Smetalo nas je što je sva puna, kao da su baš
danas došli skoro svi, i naši i mještani. Odnosno, onoliko da je pola uvijek u
vodi, a pola na sunčanju.
Stajali smo na cesti. Ja sam vrtio glavom, nije mi
se išlo u toliku gužvu. Salja je predlagao da siđemo dolje, i da malo sačekamo,
neki su valjda došli i ranije.
Ahmo je razmišljao sličnije meni. Predloži da
malo krenemo uz Vrbas, da mora postojati nekakvo mjesto, ne mora biti plaža,
ali da je dovoljno za nas.
Malci se nisu mogli sjetiti da nešto takvo ima,
ali pristaše da svi zajedno prošetamo kako je Ahmo i predložio.
Nekih tristotinjak metara uzalud tražismo
pogledima ono što bi nas zadovoljilo. Još nismo gubili nadu, Vrbas nam nikako
nije izgledao kanjovit, i moralo bi negdje nešto da postoji.
Sve češće se zaustavljamo, ali i narednih dvjesto
metara gledamo istu sliku. Vrbas gdje se razljeva tu je plitak, a gdje ima
dubine preuzak je, još i nepristupačan. Ja u šali rekoh da bih se zadovoljio da
nađemo nešto veličine kade, samo da se okupamo, makar i jedan po jedan.
I baš dok se tome smijasmo, ukaza nam se nešto
što u tim trenutcima djelova nestvarno.
Nema dalje, nije baš kao ona plaža - ali je i
bolje nego smo tražili! Nas se trojica kao potakmičismo koji će prije strčati i
naći se u vodi.
Ovaj je put Salja prednjačio, očito je trening s
Bobijem imao svog efekta.
Ni ja nisam mnogo zaostajao, oba smo već plivali
kada je Ahmo tek stizao i raspremao se. No, to nas nije čudilo koliko što su
malci još stajali na cesti.
Negdje nam u prisjećanje dođe da su nam oni nešto
pokušavali reći kada smo tek potrčali, ali je bilo kasno da sad o tome
razmišljamo. Rukama smo ih pozvali, poslije čega su oni konačno oborili
naniže...
Prije nego će nam se i oni pridružiti, mi se
stigosmo začuditi da su ostali glupi i da niko nije prije nas otkrio ovu plažu.
Koja je bila nevelika, ali je mogla primiti još sedmero-osmero. A do tada,
Salja reče da smo mogli malo i nudizam da glumimo.
Isto nismo ozbiljno razmatrali, samo zbog
činjenice da su tu malci. Iako, oni zaturiše sličnu priču, prvi put pošto
izađosmo malo na sunce. Zapravo, njihov prijedlog je sadržavao još nešto,
Saljin je drugar rekao dati sestru onome u koga...
Bilo je malo našega nećkanja, ali je i bilo jasno
da ćemo na kraju popustiti. Neke razlike ne može ni biti, s obzirom da smo u
vodi ili tek iz nje, dok se ja još i našalih kako samo takmičenje Ahmu i meni jednako
paše, pošto time ništa ne gubimo. A Salja je, na kraju prigovorio kako je Ahmo
„švercovao“... te još, da su se malci sad počeli najviše s njim družiti...
U međuvremenu su se i cestom počele neke nama
malo čudne stvari da događaju. Najprije su naišle tri djevojke, koje su samo
malo zastale vidjevši nas - a potom produžile. Uskoro su naišle još dvije, koje
su u našem pravcu gledale malo duže. A kada su se već vraćale skupa s one prve
tri, iz pravca sela je naišla još jedna grupica. Opet se ponovilo isto, malo su
nas promatrale, a onda sve skupa nastavile korzirati...
Iako smo nas trojica razmjenjivali upitne
poglede, ne usuđujući se da glasno iznosimo zaključke, bez obzira što se nisu
mnogo razlikovali, ne bismo svemu veću pažnju pridodali da se domalo sve nije
ponovilo i kada su naišle one naše.
-
Što li nas sve
cure onako gledaju – ja prvi reagujem, čim smo se opet našli van vode – ako su
one prve samo korizirale, zar Zijada i Nedžada nisu pošle na kupanje!?
-
Možda im je žao
što se nismo pred njima potakmičili – Salja se nastavi šaliti, a pošto su se
malci već grohotom smijali poslije mojih riječi.
-
Kako vas neće
gledati – moj drugar prvi prekida smijeh – kada smo im zauzeli plažu!
-
Ovo je ženska
plaža – drugi, i sve pojašnjava.
Sudareni pogledi nas trojice odjeknuše kao ove
dječje riječi. Voljevac nas, ma koliko ga upoznavali, ne prestaje iznenađivati.
-
U nas toga nema,
sve su plaže zajedničke – Ahmo se, kao pravda pred malcima.
Najveći dio sunčanog dana je već bio iza nas,
tako da nije bilo druge nago da mi u njemu i do kraja uživamo. Danas samo neka
nam bude krivo, a djevojkama, i našim i ostalima, nekada se valjda stignemo
izviniti.
Vrbas, u gornjem
toku
