Vrbas voda na valove
dođe,
nit' od kiše, nit' od
b'jela sn'jega.
Već od suza
skopljanskih momaka,
jer ih neće lijepe
djevojke.
2. septembar 1993.
Jer ih neće lijepe
djevojke;
Neće gore, vole ostat
dole!
Od Mehmeda nema slađeg
meda,
od Alije šećer
gurabije,
od Osmana slađega
bostana!
Sajova
tableta mi je dala malo sna, ali kao ni drugima nije mogla dati mira.
Dvije
dženaze, a treća još čeka. I mnogo, previše pitanja. Sva bole. I ona u nama, i
ona oko nas.
Može
li postojati nada da je Mido samo zarobljen? Može li postojati vjera da ga niko
nije vidio pogođenog!? Ko zna, čovjek je takvo biće koje osjeti bol, zna za
tugu, ali ne bježi ni od nade i vjere...
Ispratili
smo Šefu i Dževada na onaj pravedniji svijet. Svijet u kojem će mjesta biti i
za Mida, i u kojem mu se nikada neće dogoditi što mu se na ovome dogodilo...
Bole
riječi kojima su ispraćeni. Nismo mogli pomenuti veliku pobjedu, nisu doživjeli
da opet čuju kako je sve propalo zbog nekih drugih.
Nismo
spremni ni obećati da ćemo odmah nastaviti dalje, gdje skupa stadosmo.
Informacije i iz Konjica i Mostara su takve, samo smo mi...
A,
htjedoše već kroz dva dana da se pokuša ponovo. Kao, ono je bio neki
nesporazum, a sada će biti sve u redu.
Poštujemo
mi želje drugih, ali poštujemo i svoje žrtve. Poštujemo, i na način da se
trudimo izbjeći nove.
Ćuza
je tražio odgodu. Jednom je onako moglo, drugi put je na isti način nemoguće.
Trebalo bi sačekati par dana...
***
Nismo
ni navikli da se sporazumijevamo s višom Komandom. Išli su ostali, morali smo i
mi.
Krenula
je otprilike ista ekipa. Ali, sasvim drukčije. Angažovano je novih ljudi,
umjesto poginulih i ranjenih. Ne mogu reći da su ih zamijenili. Niko nikoga ne
može zamijeniti.
I
naše je učešće vraćeno na staru ulogu, ovaj put nas Ibragina koliba neće
vidjeti. Bilo je nesporazuma, bataljon je odbijao učešće u reprizi, tražio i
novo vrijeme, i odmor, i odgovornost, Šeks je podržavao sve to, ali nakon što
se još jednom odradi. Ili, pokuša. Ćuza je u željama da se nove uzaludne žrtve izbjegavaju izgledao nepokolebljiv. Za
razliku od prošlog puta, sada sam se njemu priklonio.
Nije
me Šeks ni nagovarao. Ne znam, nisam slutio kako ćemo se ponašati. Znao sam,
osjećao to. I držao da je tako ispravno...
***
A
izgledalo je da sam se prevario. Krenulo je prema dogovorenom. Po cijelom
frontu. Tako i na našem pravcu.
Prisjećam
se onog jutra, kako je kratko trajalo. I gdje se jeste, i gdje nije uzelo. Sada
je samo početak izgledao i bolji. Više je grmilo, i dugo trajalo. Predugo. Čim
nije na vrijeme, neće ni u ostatku dana biti gotovo.
Rekao
bih, najveća razlika, dodao i sasvim očekivano, bila je u tome što je sada i
kod nas „zapinjalo“. Čak je Ćuza tražio i podršku artiljerije.
Tukli
smo po Crnom vrhu u par navrata, s
položaja iznad Voljevca. A prestali smo kada je Ćuza potvrdio da se povlači...
Tu
sam vijest očekivao, zanimala me još jedna. U druge vjerujem koliko me i
zanimaju. Može biti da je Šeks sa svojima ponovo bio uspio, da su ozbiljnije
navalili i drugi, i sada ide povlačenje svih. Naših, s onom viješću koja me je
još jedino zanimala.
Nismo
imali gubitaka. Tome se nema šta dodati.
Vijesti
sa šireg fronta, sada su nama sporedne. Zanimljivo mi jeste, ali me ni to nije
začudilo, ni Fahro ovaj put nije uspio ništa odraditi. Pri čemu, ni on nije
imao gubitaka.
Povoljne
vijesti stizale su s Konjičkog i Mostarskog ratišta. S početka sam sumnjao u
njihovu istinitost.
Bilo
mi je krivo. Vukao sam sam sebi živce, pitao se jesmo li, ipak, mogli još i
ovaj put istrpiti..
.
***
Olabavio
sam živce. Nakon odličnih vijesti iz Hercegovine, počinju dolaziti strašne.
Pominju se desetine poginulih. S popratnom pričom, koja nama nije novost.
Frontom
se napadalo, nekoliko diverzantskih grupa ubačeno u dubinu. Prvi su bilježili
uspjehe, nakon čega su i drugi startali. A onda, drugi dan slijede povlačenja.
Gdje svima nije moglo biti isto.
Nemamo
puno informacija odozdo, ali i bez njih nam je jasno čijih je većina od
pomenutih gubitaka.
Ne
bi se nas trebalo povezivati s tim dolje, ali nismo mi toliko davno s Proskoka!
Ako, barem sada nismo dva puta prevareni. A šta će se sve pričati, od toga nam
je manje važnije.
Neka
se bude više govorilo o ovoj drugoj akciji, i neka se ona ocijeni sjajno
započetom. Neka joj se nakalemi da je propala isključivo zbog toga što nije
praćena na našem pravcu. I neka ta krivica bude nejednako dijeljena, s glavnim
teretom na našem bataljonu.
Znam
da se Ćuza može pravdati, upozoravao je da se dva puta Crni vrh ne može uzeti
na isti način. Isto tako, čini mi se da znam kako je svjestan, svjesniji od
mene da su dometi tog pravdanja kratki. Da ne dosežu dalje od papira, na kojem
bude pisao izvještaj, a koji će jednoga dana biti arhiva, dok će priče
pominjati samo ovaj drugi dio.
Neka
bude! Tako ću i ja da ubilježim u dnevnik. Ovaj su put drugi uspjeli, a mi
zakazali. Neka svako sam prosuđuje jesmo li mi i ovaj put mogli, odnosno zašto
drugi nisu prije par dana.
***
Postoji
još jedno pitanje, koje se samo nameće. Hoće li biti i trećeg puta?
Trebao
bi biti. Samo, treba i da sačeka. Kao što je i drugi trebao pričekati. Nije se
moralo krenuti onako naglo, kao da prvog pokušaja nije ni bilo.
Ćuza
nije poslušan, a sada će ovi odozdo tražiti predah.
Poslije
dva vezana neuspjeha, normalno je očekivati i nešto dužu pauzu.
Moj
osjećaj kazuje kako bi mogla potrajati do povratka s dopusta grupe koja je nedavno otišla,
odnosno do polaska nove. A slutim i da će broj biti još ograničeniji. Bez
obzira na to, u meni se javlja neka silna želja da se probam kako ugurati na
taj spisak.
Odmor
mi je itekako potreban, po nečemu me i sljeduje. Još samo da se odlučim kamo
bih!?
