Okreni se niz
đul-bašču,
na vrelo kad pođeš.
Okreni se, nasmij mi
se,
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
Okreni se, pogledaj
me,
ne ljuti se na me.
Okreni se, pogledaj
me, 29/30. avgust 1993.
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
A sa vrela kad se
vratiš,
ja ću te čekati.
Kraj đuguma, da ti
ljubim
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
Mislim
da sam ja bio uspio zaspati. Dok me nije trglo naglo otvaranje vrata spavaone.
Upalilo
se svjetlo.
Pri
svjetlu nije bilo teško prepoznati lice Admira Pača Čopa. A izraz njegovog lica
je u potpunosti odražavao razloge njegovog naglog ulaska.
-
Je li ko vidio Mida Muslića!? – što će riječima
samo potvrditi.
Od
nas koji smo stigli malo utrnuti u san, koje nije probudilo otvaranje vrata,
ovakvo Čopovo pitanje jeste. A oni što su bili budni, već su mogli razabirati
da će biti uzaludno čekati da neko da potvrdan odgovor.
-
Nema Mida – Čop je još jednom ponovio, te
ostavljajući otvorena vrata produžio do druge spavaone.
Za
to sam vrijeme ja potpuno budan. Stižem sjećanjem prošetati cijelim putem od
Ibragine kolibe do škole i Ćuzine priče.
Uporedo
se prepliću one druge, ranije slike. Ne znam kako, ali na njima je sad mjesta i
za Mida.
Nisu
ratne, njega se prisjećam iz srednjoškoloskih dana, iz vremena dok se zabavljao
s mojom velikom jaranicom.
Ipak,
nazor se ubacuju i one od prije dva dana, kada je ludom upornošću prosto natjerao
Ćuzu da ga ubaci na spisak, a Ahma privolio da mu posudi jaknu.
Postajem
svjestan otkud dolaze ove slike. Ali ću ubrzo postati svjestan još nečega.
Ubacuje
se još jedna slika. Od pred samu akciju. Slika kada i Šeks i Ćuza govore,
pojašnjavaju kako je planiran, i dovoljan broj s grupama koje čine po trojica-četvorica.
Ta
slika mi neće dati zaspati. Sve do pred samu zoru. Ne bih ni tada, da Sajo
Čorbo, s drugog kreveta do moga, ne osjeti kako on nije jedini koji ne spava.
-
Je li to ni ti ne možeš zaspati!? – u njegovom je
pitanju i najveći dio odgovora.
-
Kako bih mog'o?! – odgovaram, s osjećajem da su
nam razmišljanja ista.
-
E moj stari... – on to potvrđuje – nego, imam ja
nekih tabletica za spavanje, nisam ih još ni ja prob'o...
-
Daj, iako ne vjerujem da će nam pomoći.
Nisam
vjerovao, ali sam se brzo uvjerio. A potragu za tužnim odgovorom ostavio sam za
ujutro. Da je Sajo htio, ili znao, odmah bi mi i rekao.
***
Svanulo
je davno, težina noći još traje. Glava je teška, manje zbog tableta.
Ne
mogu maći dalje od pukih pitanja. Naša se grupa znala, nije me uopšte zanimalo
kako će se praviti ostale, one gore. Ako i tokom akcije nije sve išlo kako je
zamišljeno, logično da je bilo miješanja, prebacivanja, ali... Sve to je moglo trajati
samo do povlačenja, a onda...
Shvatljivo
je zašto se Ahmu nije žurilo da dobije jaknu nazad, zašto mu to nije ni padalo
na um. To je ono što dakako može sačekati.
Ali,
nije se moglo, smjelo desiti da se odozgo tek tako krene. U svakoj su grupi
trojica, četvorica, nekoj možda i petorica, kako god svaki od njih je bio dužan
da brine, razmišlja o ostalima iz grupe.
Ne
znam kako bi se moglo desiti da smo se u Voljevac vratili ja i Glibo bez Ahma,
ili njih dvojica bez mene. Pogotovo se nije smjelo desiti da se Midov nestanak
primijeti tek oko ponoći!
Nije
smjelo ali se, ipak, dogodilo.
Hoće
li to neko htjeti priznati? Dvojica-trojica bi trebala...
To
otvara ono drugo, bolnije pitanje. Zašto su toliko dugo ćutali!? Nije moglo
biti slučajno, nešto tu mora biti. Nešto što opominje, nešto što će ove sada
još više da boli.
Nekoliko
je mogućnosti. Neka i nije zalutao njihov metak, morali su i ustaški vidjeti.
Možda je bio samo ranjen, možda ga se moglo izvući...
Odgovor
znaju oni koji su s njim bili. Koji bi se i do svoje smrti trebali pitati da li
je Mido znao s kim u akciju ide!
Međutim,
mogućnosti ima još. Možda i oni nisu krivi...
Tinja
tiha nada da je Mido još živ, da je zalutao, da će svakog časa pojaviti se.
Uzdišem,
podsjeti me ovo na Vranovinu. Nadali smo tada i Adminu. Krivi su bili, trebali
su znati, znali su oni koji s njim bijahoše. Ja, prvi među njima.
Mi
smo se tada prebrojali, vraćali... i nadali se. Dok ga nismo našli, mrtvog.
Uzdišući,
s pitanjima bez odgovora, tjeram se prošetati pored Vrbasa. Čini mi se mutnijim
nego jučer.
Bistar
ili mutan, teče, i uvijek će teći isto. Kao i sve druge rijeke, nizvodno.
