Izašao mjesec prije
mraka,
dođe momče do sokaka.
Sa sokaka ne zna kud
da krene,
dal sokakom il uz
mahalu;
da li dragoj il u
mejhanu?
kraj jula/početak avgusta 1995.
U mejhani za njeg
mjesta nema
jer su vino popili
junaci;
Ni kod drage za njeg
mjesta nema
jer su dragu odveli
jarani!
Prva obaveza, nijet da se opet posjeti ranjen
drug, obavljena je. Išao sam do Suhodola, vidio se sa Zumrom Barlov, saznao da
je Fadil prebačen u Fojnicu, na rehabilitaciju.
Život je čudan, ili je čudan način na koji ga
trenutno živimo. Berzo pomiješamo osjećaje, izašao sam iz bolnice a da ne znam
je li mi bilo drago što je Fadil prebačen na mjesto gdje će mu oporavak biti
bolji, ili sam žalio što ga ne vidjeh.
Nekad mi se čini da vrijeme sporo ide, a da mi
letimo kroz njega. A kada vrijeme ubrza, da se tada mi zanijećamo oko
najbitnijih stvari.
Ne znam kada sam detaljnije i preciznije bio
isplanirao svoj odmor. To što Fadila nisam zatekao u Suhodolu nije trebalo
ništa da mijenja. Osim, valjda, mog raspoloženja. Ili se javljao osjećaj da
odmor ne može završiti kako treba čim nije ni počeo kako sam želio.
Ako je osjećaj, neka ga. Nek sačeka. Ako može
Fadil čekati, može i sve ostalo.
Ipak se odlučujem držati ranije isplaniranog redoslijeda.
Nisu ni tada, osim tog prvog, ostali prioriteti bili poredani kako treba.
Prije onog najbitnijeg, obavio sam i neke neobaveze.
Znam, to je trebalo najviše da čeka. Ipak se ja još nisam pomirio ni s prvim
osjećajem, kako da osjetim da je sudbina već počela malu, bezazlenu igru sa
mnom.
***
Tako, tek treći-četvrti dan je na red došla druga
obaveza, ona zbog koje ovaj put nisam ni smio imati dilema u vezi toga kamo
trebam na odmor.
Prema dogovorima tamo se trebam samo pojaviti.
Profesori Pedagoške akademije iz Mostara koji će provesti par mjeseci u
Jablanici, održati predavanja te završne ispite bili su saglasni da se meni,
kao jedinom prijavljenom kandidatu a koji je pripadnik Armije BiH, „malo“
progleda kroz prste...
Lično nisam bio za to, s obzirom da, kako sam ja
razumio, to malo ima poseban akcenat. Ja sam bio zadovoljan, najprije činjenicom
da su oni iz Akademije preuzeli obavezu da dogovore i organizuju prebacivanje
mojih papira iz Sarajeva, te da ne moram prisustvovati niti jednome predavanju.
Znanje koje već posjedujem čini mi se dovoljnim da pošteno zaslužim makar
šestice.
To da je moje samo da dođem, da me profesori
vide, uvjere se da doista postojim, upišu ocjene na konto pripadnosti Armiji
BiH nešto je protiv čega sam apsolutno, a baš sam tako razumio Ibrahima Eficu.
Upravo je posredovanje Efice učinilo da popustim
sa svojom etikom. Iz poštovanja prema tome čovjeku, činjenice da je uložio
svoje poznanstvo kako bi meni pomogao, razlog su da sam pristao. Obećao sam da
ću biti u Jablanici u vrijeme ispita.
Nisam zaboravio datum pa mi se nije ni žurilo
odmah. Imao sam, sem posjete Fadilu, i drugih razloga da prvih nekoliko dana
odmora provedem po Tarčinu i okolici, da se odmorim fizički, psihički, i na
svaki drugi način pripremim ako me tamo nešto ipak priupitaju.
Možda me je ponovo mučila moja etika, ili je to
bio sukob još nerazjašnjenog osjećaja s nadvijenom sjenkom poigravanja sudbine,
tek me je nešto natjeralo pa sam noć pred polazak popio koju čašicu konjaka
više. A mahmurluk je, čini mi se više nego ikad podržavao to što ga je
proizvelo.
Na samom polasku odlučio sam da ne žurim na voz,
već da prijevoz potražim na punktu.
***
Na punktu je bio jedan mladi policajac koji mi za
početak nije odavao povjerenje. Još manje me ohrabrio rečenicom kako u ovim
jutarnjim satima vrlo malo vozila ide prema Jablanici, a i ono što će naići
uglavnom će biti puno.
Sjetih se, i prenesoh mu da sam se znao voziti i
na drvima, na blatobranu, među namještajem ili gajbama, jednom čak i među
kozama, da s te strane nisam probirljiv, da ne insistiram na komforu, već samo
na volji šofera da me prihvati. Dodao sam da previše ni ne žurim, ali da mi je
svakako bolje i nekoliko sati čekati nego krenuti pješke. Nisam mu rekao ali je
sve podrazumijevalo i činjenicu da sam na put krenuo s tek otvorenom flašom
konjaka.
Zalegao sam u hlad i povremeno potezao iz flaše.
Kratio sam vrijeme, činjenicu da sam sam na punktu. I bježao od misli o
akademiji, unaprijed položenim ispitima.
Pola sata je prošlo a samo sam vidio dva vozila,
kamiona, oba s vozačem i suvozačima, jedan prema Zenici, drugi prema Hrasnici,
Sarajevu.
A onda, cestom prema meni vidjeh i jednoga
uniformisanog pješaka.
Ne mogoh odmah raspoznati o kome bi se moglo
raditi ali mi je intuicija kazivala kako nije niko domaći, već upravo još neko
od naših. Glavom sam preturao ko bi moglo biti da kao i ja kasni s odmorom, ali
mi opet niko ne padaše na pamet. Navijao sam da taj neko bude čija je familija
u Jablanici.
Kad sam već prepoznavao Sareta Lončarića sjetih
se i da je logično da taj što kasni i nema familiju. Onu užu. Ovdje u Bosni.
Svejedno me čudilo da je Sare nekoliko dana ostao
ovdje.
Kada sam ja njemu objasnio otkud mene, on ispriča
kako je ovih nekoliko noći proveo ne u kasarni nego u zatvoru. U Silosu!
Razlog je neka svađa, tuča, nastali kao odgovor
na određene nepravde, netrpeljivosti koje ovdje povremeno doživljavamo. Što je
s jedne strane potpomognuto baš s činjenicama da smo predugo odvojeni od
najdražih, da sve teže podnosimo takve vrste provokacija, a i sam sam znao da se
u cijelu priču umiješala i jedna, rekao bih uobičajena pijanka.
Vjerovao sam sve što mi je Sare rekao. Nije bilo
potrebe da ga kudim zbog pijančenja, u ovome vaktu i sam sam, skoro svi smo
takvi. Ni zbog branjenja dostojanstva, obraza, našega ratovanja.
Htio sam reći da ne treba da žali što je zbog svega
proveo nekoliko noći zatvoren. Prećutao sam to, ali ne i moje podržavanje da
treba biti stid svih onih koji se na ovakve načine ophode s nama.
Na sve dodajem i događaj koji nas je upravo
sustigao. Radilo se o protivljenju vozača kamiona koji je vozio za Jablanicu a
koji ni pod kakvu cijenu ne htjede da me primi na karoseriju.
Ako se sudbina uzela poigravati, potrefila je damar.
Kuljali su iz mene ljutnja i bijes, koje sam obuzdavao. Nisam ništa osjećao prema
vozaču, koliko prema policajcu. Čiji je nastup trebao biti ubjedljiviji, on je taj
koji je trebao razgovarati s vozačem a ne ja. Vozaču sam se malo i nagovorio, no
policajcu otćutah. Još uvijek je on potreban meni.
Ne mogu reći da sam se nevoljko vratio u hlad. Jače
saosjećah poniženje koje je Sare pretrpio, činilo mi se idealnijeg drugara za
ovo jutro nije mogao dobiti. Nekako je i on uisao uz moje pomiješano
raspoloženje.
Teglili smo iz moje, pa iz njegove flaše. A sve
je samo od sebe vodilo ka tome da ćemo druženje nastaviti i putem, odnosno da
ćemo putovati skupa.
Sare je pošao prema Zenici iako je razmišljao i o
Hrasnici. Uz mene, ne bi imao ništa protiv ni da ova dva-tri dana bude u
Jablanici. Ima neke rodbine i tamo, a u svakom slučaju bi mu bolje bilo nego li
je bilo u Silosu.
Svaki gutljaj je propratio jednom rečenicom o
lošem odnosu čuvara spram njemu. I ostalima, ukupno je dvadesetak naših tamo
trenutno. Jedino što ih nisu tukli, ali ako to izuzme čini mu se da je
postupanje prema zarobljenim Srbima bilo korektnije.
- Eto, to smo ti mi Bošnje – u jednome trenutku
sažeto i iskreno opisa najnovije svoje doživljaje.
- Vjerujem ti – uzdahnuh – zato ja i nisam rad da
na ovakav način završim fakultet. Džaba što ja znam, sutra će se naći neko da
to negira, da posegne za time što ću ocjene dobiti tek tako. Ali eto, ne mogu
se ni zamjerati nekim ljudima. Nekako mi najpoštenije da odluči Božija volja.
Šta sam pod time podrazumijevao prije Sareta je
čuo vojni policajac. Promijenio sam svoj nalog o traženju prijevoza.
Više mi nije bilo obavezno da kamion vozi za
Jablanicu, rekao sam mu da nam ustavi prvo prazno vozilo ma kuda da ide. Čuo je
policajac ali ne i potpuno razumio. Biće da je prvi put da je neko na ovome
raskršću čekao prijevoz u bilo kojem od tri moguća pravca.
Sare se nasmijao, i odmah složio sa mnom.
***
Nismo dugo naglabali kojem bi se pravcu moglo
posrećiti, šta bi kojega najviše obradovalo, a policajac nas je zvao. Pregledao
je, i ispravan je kamion koji ide do Lašve.
Dva mjesta pored vozača, i što je važnije vozač
dobro raspoložen. Nije nas svaki put pratio, ali je bilo jasno da ni njemu
kapljica nije mrska. Uglavnom ćemo do Lašve stići bezbijedno, a svi skupa
raspoloženiji nego prije susreta.
Lašva kod Zenice
