Ićindija, hita
haberdžija,
sad će dragi iz
čaršije doći,
nekom doći a nekom ne
doći.
Otiš'o je šeh'ru
Sarajevu,
da mi kupi beaz
anterije.
Ja sam dragom govorila mlada:
„Nemoj, dragi, mnogo poharčiti.
Na mladinu ruha ne
trebuje,
uza skute, draganove
prute,
uz rukave, šefteli
behare.“
Koraci
mi nisu bili najsigurniji. Ne znam je li Sutko osjetio moju lakomost i jačinu
cuga, ali ja se osjećah ružno. Ni najmanje mi nije žao što sam time umanjio
Sutku, već što ovakav dolazim pred ostale, sa mnom određene da ostanu. Ja sam
svoj ostanak kupio jeftino, njima je ostati tek tako...
Usporio
sam korak, čak sam se namjerno i malo isprljao kako bih prvo produžio pored
kuće, do vode. Da bih očistio pantalone i čizme, ali i umio lice. Uspio sam
sebi narediti da pokušam biti bar malo pristojniji kad ovima budem saopštio
zbog čega sam zvat i šta je odlučeno, nego što je to Sutko prema meni bio.
-
Imam tri vijesti – sa smiješkom sam ulazio u kuću
– prvu ću odmah reći, ovo današnje postrojavanje je zbog potpisivanja zakletve,
zato se bataljon postrojava. A što se druge dvije tiče, jedna je loša za mene,
a druga za još trojicu. Šta ćete prvo da čujete?
-
Tu svoju – nakon par sekundi, Zaim progovori,
također sa smiješkom.
-
Ja ostajem ovdje!
-
I, baš, još trojica s tobom!? – i Džemo je brzo
shvatao.
-
Bravo! Jedan si ti...
-
A druga dvojica smo ja i Zaim – ni Mufo više nije
imao dilema.
-
K'o kad ste mi pametni!
-
Kakva je razlika između te dvije vijesti? – Mufo
ovim pitanjem preduhitri Džema, koji se već spremao saznati kako sam mogao
pristati na to.
-
Razlika je ogromna. Ja nemam izbora, meni je
naređeno. A vi ako hoćete po svaku cijenu da idete gore, samo otiđite do Sutka
i tražite da vam on objasni.
-
Ako se nekom ide, mogu ja ostati, šta ima veze –
Salko Pendek, kao da je nešto slično jedva čekao.
-
Ja ću – Džemo je bio najbrži, mada je možda isto
kanio i Zaim, za Mufa baš i ne vjerujem.
Kao
na licitaciji, sačekao sam nekoliko sekundi. To je i meni bilo dovoljno da
shvatim kako, sam ovakav prijedlog nije nekorektan. I Salko je sada naš, samo
je do noćas bio pod Ćasarinom komandom. A znam da ni Sutko neće imati ništa
protiv, mislim da je pomalo brinuo za moguće reakcije.
Kako
ne bih dao više vremena Zaimu, pa ni Mufu, požurio sam da Sutka obavijestim o
nastaloj izmjeni, saopštavajući to ostalima, kao i da požure sa spremanjem.
Kod
Sutka me dočekao još jedan gutljaj, koji sam najprije pomislio odbiti, ali mi
se činilo kako bi tako moglo izgledati da sam nešto ljut.
A
u narednih pola sata sam se naslušao raznih komentara. Negodovanja dijela ovih
s Vučeva kojima nije u uši ulazilo da su toliki put prešli samo zbog toga, pri
čemu su noćas još ili tijesnili nas ili se zavlačili u nekoliko okolnih štala
ili koliba, nasuprot su bili oni koji su isticali kako se radi o prvom
postrojavanju, odnosno formiranju bataljona „Sutjeska“, što je ipak događaj
koji je vrijedan svega ovoga.
Nas
četvorica smo bili lišeni tih razmišljanja, pa sam u tih pola sata uspio doći
do dva svoja nova vojnika. Ne znam, možda se njima učinilo to kao moja namjera
da im se predstavim kao komandir, pri čemu sam mogao izgledati strožiji nego
što kanim biti, tek ni jedan nisu bili raspoloženi za puno priče. Nije bilo ni
vremena, a ni ja nisam navaljivao, jer ni ove ranije bolje ne poznajem. Ipak
sam zapamtio toliko da imadnem šta u dnevnik upisati.
Osman
Tahirović će biti računač, pri čemu sam, s obzirom da ni on nije služio bivšu
vojsku, ovaj put lako pogodio šta mu je preporuka. Prije razgovora s Adminom to
ga ne bih ni pitao, vjerovao bih kako je njegov otac Arif jedini zaslužan za
to. Ovako mi je bilo draže, čuo sam da je u cijelom ovom kraju bio najbolji
matematičar.
Nermin
Rizvanović je, nekim mojim pogledima, blaga suprotnost Adilu Kovačeviću. I
njemu je osamnaest godina, ali mu crte lica ne bi dale više od
četrnaest-petnaest. S obzirom da mi ga je i predstavio njegov brat Vahid, za
kojeg me veže dobro prijateljstvo od boravka na Bjelašnici, to nisam ni
ponavljao pitanje upućeno Titu. Momčina od osamnaest godina bi se stidio kad ne
bi pušku nosio! To što je među artiljerijskim izviđačima je možda i samo zbog
toga što takvih nije nađeno dovoljno...
***
Kad
je baterija postrojena, zajedno s onima koji nisu u sastavu ali su noćas ovdje
noćili, uz Sutka koji ju je postrojio, nas četvorica smo već najbolje mogli
zamisliti šta će se to danas dogoditi, negdje na Trebovoj. Vrijedilo je s
Vučeva ili iz Jeleča doći, direktno se postaje dijelom historije. Sada
osamdesetak ljudi, iako sasvim šarene i nejednake opreme, većinom s lovarama
ali i ponekim automatom, čak i jednim puškomitraljezom, uredno i vojnički
postrojeni, više nego liči na jednu bateriju ili četu! Nije problem to
pomnožiti nekoliko puta i doći do izgleda bataljona kakav će danas biti.
Stavljanje potpisa je popratna aktivnost, to će prije svega ostati upamćeno kao
prvo zvanično postrojavanje bataljona „Sutjeska“. Od kako nas je Bešović
okupio, uvijek smo bili jedna jedinica, ali smo najprije bili nešto između
odreda i dvije i po čete, pa postali samostalni bataljon, što mi se nije sasvim
sviđalo, obradovalo me saznanje našeg ulaska u stvaranje Prve fočanske brigade,
pa malo i ja počinjem žaliti što neću biti direktni sudionik tog zvaničnog
dijela.
Nekad
ćemo pokušati reći kako su odabrani morali ostati da obezbjeđuju ovaj trenutak historije,
i kako smo time i mi njegov dio. Ali, već onog momenta kad se kolona počela
udaljavati, mi postajemo svjesni praznine kojoj smo ostavljeni.
Za
svega nekoliko trenutaka ne samo da postasmo svjesni kako smo jedini u širokom
krugu oko nas, već to poče da prerasta u osjećaj kako smo jedini na cijelom
svijetu. Toliko ta praznina posta snažna.
Toliko
snažna i toliko tužna, da nismo poznavali načine da taj osjećaj istjeramo iz
sebe. Neće nam pomoći razgovori među sobom, svaka izgovorena riječ samo u stopu
prati kolonu koja ide prema Trebovoj. Svaka misao se dodiruje s tom istom
kolonom, svaki pokušaj da osmatramo teren ispod nas unaprijed je osuđen da se
vrati. I tako će biti dok sve ne prođe.
Ono
što će oni osjetiti jednom, u trenutku postrojavanja bataljona i tokom
stavljanja potpisa, mi smo osjećali stalno. Doživljaj je vjeran i uzvišen, naša
osjećanja varljiva i potištena.
Prisjećam
se Muse, da bih još više žalio. Ne dade mi se vidjeti zastavu s ljiljanima kako
se vihori na Trebovoj. Znam koliko je njemu truda trebalo da je izveze, toliko
sam ja želio vidjeti je. Zamišljam je i osjećam hiljade onih koji joj se dive,
a ne mogu se utješiti time što nas ima i više nego što će ih biti u stroju.
Sve
znam, sve osjećam, a oko mene se ništa ne događa. Jedino, sunce polako putuje
nebom. Isto sunce koje gleda i postrojeni bataljon. I brine da prvo
postrojavanje bataljona „Sutjeska“ prođe bezbjedno, da oni koji danas stavljaju
sveti potpis ne misle ni na šta drugo. Čak ni na sunce koje danas ne prži, već
bdije. Nad svima. Jedno sunce za nas sve.
Isti
osjećaj bezbjednosti pruža i nama. Bio stvaran ili nevjerovatan, to je najjači
osjećaj koji dijelimo. Jednostavno, tako mora da bude. Ne zato što je Major
izabrao baš današnji dan, već zato što to osjećamo i što tako mora.
Nismo
sa Salkom sinoć i jutros puno toga prozborili, nećemo ni sada. Niti ćemo ga
pitati što se ponudio ostati umjesto Džema, niti mu se jaditi što umjesto nas
nije imao ko. Ne opire se ni on da svoje misli pridružuje našima, da pogled
skreće kamo su nam želje otišle. Nećemo ni pogađati kako je onima gore...
Znamo!
Znamo
i da sve ide po planu, bez problema. Kao što sunce nebom putuje.
Ne
moramo više ni u sunce gledati. Znamo koliko je prešlo, dokle je stiglo i
koliko još ima. Naša osjećanja jačaju, toliko su snažna da sada već ona pokreću
to sunce. Zato više ni ne gledamo u njega, gledamo u svoja osjećanja.
A
kad nam osjećanja počnu slabiti to će značiti da smo uspjeli, da smo istrpili
sebe i ovo što se događalo oko nas. Da smo bili tamo gdje nas niko nije vidio!
I
neće dugo potrajati. Koliko god to u stvarnosti bilo, nama će izgledati kao
jedna sekunda. Sekunda u kojoj će sunce opet postati sunce, a naša sjećanja
oslabiti toliko da ćemo ponovo samo vidjeti ono što vidimo, čuti ono što
čujemo, i znati ono što znamo.
I
biti spremni, danas još jednom dati zakletvu. Jednom smo to već učinili, skupa
sa svima ostalima!
