V - 31 / Govorio je bez šifri

 

Dvi planine viš Travnika grada:

Bukovica, spram nje Vilenica.

 

Vilenica Bukovicu pita:

„Ah, što mi se Travnik zamaglio, 

ili gori, il ga kuga mori?“

 

„Niti gori, nit ga kuga mori,

djevojka ga vatrom zapalila,

čarnim okom kroz srčali pendžer!“

 

 

Skoro me je Munib iznenadio trčeći ka meni i pozivajući me. Otpuzah nazad toliko da mogu sjesti, i uzeh slušalicu.

Poznah Majorov glas lično, govorio je bez šifri da metnem kartu preda se. Dozvao sam Zaima da je donese, a ja sam „glumio“ da je već imam. Pamtio sam kako je Major objašnjavao šta trebamo gađati, pretvarajući se da sam to već našao na karti. Nije bilo teško, samo naći „drugo e“ u „Tjentište“, i „otići“ do prvog većeg brijega pod šumom. Nije bilo vremena da razmišljam o tome što umjesto opisa nismo dobili koordinate, i to šifrovane, dovoljna je smisao da se javio lično Major.

Znali smo da moramo biti precizniji nego i jednom do sada, ali i da vremena nemamo puno. Na karti pronađeni brijeg je trebao biti onaj na koji je Major mislio, daljinu smo izmjerili koordinatomjerom, ugao kružnom mrežicom, a uračunali smo samo razliku u nadmorskoj visini i derivaciju.

Za to vrijeme sam ja htio biti potpuno siguran. Koordinate sam pretvorio u šifre, te prozvao Trebovu.

-          Imam spreman telegram – žurio sam se, pa sam odmah i izdiktirao prvi dio – je li prošlo?

-          Šta je tebi, čovječe – prepoznajem ponovo Majorov glas, shvatajući da je još on na direktnoj vezi – kakav telegram, kakve šifre... Nema toga u direktnoj borbi. Nego, reci slobodno šta imaš!

-          Spremni smo. Pratite – ovo sam promucao, te odmah postiđeno prekinuo vezu, rukom Džemu dajući znak.

Bar smo brzinom iznenadili Majora, čak sam i ja ka osmatračnici krenuo tek poslije opaljenja.

Na vrijeme sam vidio gdje je pala, ali sam odahnuo tek kad sam čuo Zaima da diktira korekturu. I to samo po pravcu.

Nimalo mi nije bilo krivo što sam preskočen, moj zadatak i jeste osmatračnica. Posebno kad svi ovako rade svoj dio posla.

Zaim računa nepogrješivo, kao što Džemo i Crni nišane, ostali pomažu i pripremaju mine. Posebno je Senadu i Faruku draže što su bliže minobacaču nego torbicama, kao što Sajo nikad lakše neće podnositi samoću jedinog društva peći. Munib zna da je lijepe vijesti najlakše precizno prenositi, kao što su Mišovi shvatili da se najlakše braniti od neprijatelja koji ne napada.

A kad se crni dim pojavio tačno na mjestu gdje sam sada podesio krstić dvogleda, nisam mogao a da se ponovo ne okrenem i sve njih obuhvatim novim, još zadovoljnijim pogledom. Zastao sam na dolini, gdje sam znao da Sajo vrijedno radi oko pripremanja janjadi. Kao da sam htio reći da smo zaslužili i koje janje više!

Kada sam ostalima prepričao kakvoj me lekciji Major naučio, dobio sam najočekivaniji odgovor.

-          Koji si broj – Zaim je bio najbrži.

 

Vratio sam se osmatračnici, a do sljedećeg poziva, više od sat vremena sam dvogled najčešće držao na onom brijegu. Tu četnici više nisu napadali. Ta tišina je puno lakša od jutrošnje.

U njoj sam se samo mirno okrenuo i ispratio rad posluge. Gdje nam je ova pala nisam vidio, ali sam bio zadovoljan što ni korekture nije bilo. Siguran sam kako smo pogodili gdje je od nas traženo.

 

                        ***

Kako se dan primicao kraju, činilo se da četnička ofanziva dodatno jenjava. Sve je podsjećalo da smo mi za danas završili, a da četnici ulaze u besaniju noć.

Do takvih me  misli odveo još jedan, posljednji projektil koji smo ispalili. I sam sam bio upratio potok u koji je zašla jedna četnička grupa. Tu je pala. Tačno.

Gubitke im nisam mogao prebrojati, ali ih je sigurno bilo, iako mi se na prvi momenat učinilo da ih je više bježalo iz šume nego prethodno ušlo. Poželio sam odmah gađati livadu preko koje su se prebacivali, ali nam nije odobreno. Poslije čega sam najavio da smo u tom slučaju završili, da zbog ovakvog položaja već kroz pet minuta nećemo smjeti djejstvovati. Prije svanuća.

Naš razgovor je prekinut, zbog hitnog telegrama koji je stizao od jedne čete na položaju. U njemu je pomenuto kako traže pomoć, kako sumnjaju da će moći izdržati, da imaju teško ranjenih, da nisu sigurni, ali da je moguće da imaju i poginulih... Komanda je odmah reagovala, pomoć je poslata. Rečeno im je da budu na vezi, stalno izvještavaju o stanju...

Ostalima sam odlučio odmah ne pominjati. Sačekati da veza bude slobodna, doći do punih informacija, imena. A i mrak se sve brže primicao. I o vlastitoj sigrnosti trebamo brinuti, samo u posljednjih sat vremena na nas su ispalili preko pedeset različitih granata. I, mada je, za razliku od svih ranijih dana, četnička ofanziva još trajala, mi više ne možemo biti od pomoći.

Poslao sam Muniba i Senada da obavijeste Miša da se i oni povuku. Vjerujući kako drukčije dočekivanje mraka na drugoj strani neće predugo trajati. Pješadijske borbe što su se još čule, najviše su podsjećale na bijes i ljutnju četnika.

Minobacač smo pokrili, dvije pripremljene mine vratili u šumu, i svi se sjurili u dolinu u kojoj je Sajo već počeo s okretanjem ražanja. S artiljerijom su i četnici prestali, ponovo sve liči na pravu priliku da današnji dan završimo na najljepši način. Oko logorske vatre. Da oko sebe skupimo svu radost svijeta.

Rakija je već bila spremna, podijeljena. Nešto je odvojeno Faruku, za svaki slučaj. Ostalo, da se ispije. Kad, ako ne večeras. Gutljaj-dva je sasvim dovoljno, samo da se obilježi dan kada smo velikim uspjesima naših diverzanata i pješadije, dodali i ovaj jedan naš. Samo da se obraduju grla, onih koji to žele. Iz ruksaka se vadi što se ima, suho meso, med, kajmak, da se založi dok janjad budu gotova. Iz nečijeg je „ispalo“ pecivo kahve, a i Crnom se negdje na dnu bila „zaturila“ kesa s duhanom.

Ovo je posebna noć. Noć u kojoj čestitamo jedni drugima, u kojoj se slavi, dijeli sve što imamo...

 

                                    ***

Mene još uvijek muče misli, ali mi se nikako ne da zvati Trebovu. Sujeta me bije, ali prelamam. Vrijeme je da se rakije riješimo. Prošli smo put prekinuli, zbog Seja rahmetli. Sad, ponovo nečem sluti. Zato mi je i drago što je brzo nestade. Što je bilo, izmijeniti se ne da. Niti se vratiti može.  A i rat je...

Brzo prihvatam opšte raspoloženje ostalih, sve manje pogledavam na stanicu, a sve više na ražnjeve. Slušajući stalno ponavljanje onog „koji si broj“, sretan što je rakije nestalo, ponovo se vraćam uvjerenju kako smo zaslužili i janje više.

I noć i zrak čisti, u njima nigdje traga da imalo pretjerujemo, da gubimo granicu. Ni pomisli da se išta može desiti što bi bilo kako poremetilo slavlje koje smo sami sebi priredili. Kao da nas sama noć uvlači u svoju nezaboravnost!

pojas iznad Prijeđela