I - 20 / Ne treba ništa dodavati

Tri su ptice lastavice,
jednim glasom pjevale:
„Mladi Salko u tamnici,
čeka smrtnu presudu.“

Kad na vrata tri dželata:
„Jesi l' spreman, smrtniče?“                                                         
„Pričekajte tri dželata,                                                                        
da se s majkom halalim!“

„Selam ćeš mi braći, majko,
neka vino ne piju;
Ja sam, majko, vino pio,
pa sam baba ubio!“

Ništa manje uzbuđeni, nego što smo i sami bili, slušali su nas Ramo i Dževad, dok smo im prepričavali događaje od prije dva dana. Pričali smo naizmjenično, nadopunjavajući se. Nismo željeli propustiti ni jedan detalj.

Sve vrijeme, kada su Mufo i Enver preuzimali uloge očevidaca, meni se pogled zakivao par koraka tu, pored nas. Skršeni bolom i zlom slutnjom, jedan kraj drugog, sjedjelo je šest Čorba: braća Rašid i Alija, sa svojim sinovima Remzijom, odnosno Salkom, Salemom i Safetom. I oni bi jedan drugome rado nešto rekli, ali nisu imali šta.

A u Ramovim i Dževadovim očima smo primijetili poneku suzu, ali i poglede koji su nevješto skrivali prijekor. Ti pogledi su govorili ono što su se usta suzdržavala. Međutim, ništa taj prijekor nije bio jači od našeg samoprijekora, koji smo po ko zna koji put upućivali u mislima, pitajući se zbog čega, kada smo već bezbrižno dočekali noć, nismo se povratili u Dubrovnice...

Nismo se ni pravdali. Jedino nam je bilo stalo da budemo iskreni, bez bojazni da nas se osuđuje. Jer, niti će nas iko ikada moći više osuditi nego zaslužujemo, ni više nego smo spremni sami sebe osuditi.

 

                                    ***

Našu smo priču završili - noćenjem u baraci nedaleko od Vrbnice. Tu je Ramo preuzeo priču, s obzirom da su i oni prošli kraj te barake, jutros dok smo mi još „spavali“.

-          Kad sam otiš'o od tebe, Envere, bio sam siš'o do viš' Šefikovu kuću. Čujem, nešto zagrmlje. Ne mogoh se odmah dohavizati. Blizu potok, al' čujem neku huku odozgo. Oslušnem bolje, i skontam šta je. Gdje ću, moram naviše. Ja uz Njivicu, okrenem se, kad u Podvodi, tačno kod žice između mog i Šefikovog, neko zaleže. Vala, ne mogu se zakleti, al' ono je bio Nešo Mićin. Mog'o me je pucati, vidio me je. Da li nije stig'o otkočiti pušku, ili nije htio, jadi ga znali...

 

Kao i mi dok smo pričali, i Ramo je zastajkivao kao da ponovo preživljava sve što priča. I ovdje se zamislio kao da je još uvijek iznad Njivice, i kao da tek treba odlučiti kud dalje.

-          Kontam u sebi, Memo je, garant, već negdje u šumi. Kud ću, šta ću... I opet, velim: odoh ispod Bista, pa uz potok. Znam da je Redžo u Junđi, probaću se snaći s njim. Taman ja u potok, vidim neko preda me. Ada! To je tačno na prijelazu iz Bista u Junđu. On mi rukom pokazuje ovako...

 

Ovdje je rukama gestikulirao kako mu je Adil Barlov Ada sugerisao da ne ide u Junđu, već za njim. Da su četnici u Junđi. Zatim je nastavio s pričom.

-          I, kako Ada vidje da sam ga skont'o, pojurismo uz potok. Tada ste vi čuli Milovana, da nas je vidio. To je pucalo... po potoku... Ni sad mi ne ide u glavu kako nas nisu pogodili! Vjerujte da su i oni bili sto-posto sigurni da su nas pogodili... čim nisu odmah pošli za nama! Mi smo trčali, znate kakav je onaj potok, nekoliko smo puta posrnuli. I, sve ja kontam pogodili njega, on - mene. I nismo se zaustavljali do navrh Alijinih Bista. Tek tu mi je Ada rek'o da su Redža ufatili. Eto, hiljadu sadaka pa sam baš tad naiš'o u Junđu, da sam minut kasnije... pravo bih im u ruke.

 

U daljem toku svoje priče Ramo je detaljno opisivao svaki metar koji su prešli. Nepoznavajući lično baš svo to područje pokušavao sam shvatiti ono osnovno. Negdje su se odvojili od potoka, da bi se hvatili Osoja i u luku obišli selo. Negdje su tu, u nekom grmenu, dočekali noć. Jednako kao i većina, Malušom se nisu kretali putevima, već su obilazili sva otkrivena i poznata mjesta. To ih je, ipak, navelo na još neke grupe. Ukupno ih se sabralo dvadesetak. I dalje su se kretali vrlo oprezno, što dalje od puteva. Zato su, iako su prije nas bili na Maluši, tek jutros naišli na Vrbnicu...

 

                                    ***

Dževadova priča nije sadržavala tako dramatične trenutke, ali je svjedočila o još dramatničijim:

-          Mi smo, k'o i obično, prije zore bili vani. Salko baš rasklopio pušku, da je očisti. Dok je on sklopio mi smo nabacili na se rusakove, i krenuli. Bili smo - kako će se Senadovoj kući, kad čujemo krkljanac ispod Kremenika. Ma i nije to dugo trajalo: pet, deset minuta najviše. Kad je stalo, prekinulo, mi smo odlučili vidjeti šta se dogodilo...

 

Dževad je dva-tri puta duboko uzdahnuo. Kao da se radije ne bi podsjećao na to. Kao da ga više potresa pričati o tome, od samog trenutka kad je to išao gledati. Zato i nije detaljisao, samo nas je podsjetio na konačni epilog:

-          Deset ubijenih, na tom malom prostoru. Strašno je to bilo vidjeti. Sajo ih je sve i obiš'o, jednog po jednog. Uz'o je i neke stvari. Pred veče se, i ponovo vrać'o. Budala! Bili smo jednom izašli iz sela, a pošto nismo vidjeli da je iko više izaš'o, navrati nas da se vratimo. I, opet pod Kremenik. Opet ne nađosmo nikog od naših. Hajd' sad ponovo iz sela, opet istim putem...

 

                                     ***

Šakama je prekrivao lice, da skrije suze. Memo ga je zagrlio, dok smo Mufo i ja produžili do Alije Čorba, koji je baš Zahiru i Zahidi Barlov, te još nekima okupljenim oko njega, opisivao ono što je on doživio i vidio. Prišli smo i uključili se u slušanje.

-          Kažem ja Rašidu „Ti sačekaj, ja odoh vidjeti ko je ubijen, pa šta bude!“ Odmah vidim Muja rahmetli. Njega sam najlakše pozn'o. Iznad Izet, Fizo i Dženita. Izet zaglavljen među dva drveta. Hlače mu do pola svučene. Vidi se da su ga mučili... Tamo dalje, Zika. On je preklat iza vrata! Do njega, Husa. Tu sam naš'o sohu. I sohama su ih tukli... Skroz lijevo, mali Fijo i Selima. Malo niže, Fadila i Meho...

 

Kako je među slušaocima bilo i onih koji su već čuli i Sajovu priču Alija je često prekidan pitanjima:

-          Sajo kaže da je i Adem pogin'o? – neko je pitao.

-          Ja Adema nisam naš'o. Izeta i Fiza jesam.

-          U koja si ti doba bio gori?

-          Negdje oko dva, tri, ne znam tačno.

-          Jesi li im prilazio? – bilo je i nepovjerljivih.

-          Čuj, budale!? Jašta sam, svakom. Kažem vam, zagled'o koga ću poznati... Bilo je tu nekih ćebadi. Neke sam pokrio, neke lišćem zagrn'o...

 

To se, prema sastavljenim pričama, dogodilo između dvije posjete Sajove grupe. Stalno je traženo da potvrđuju identitete ubijenih. Alija je napomenuo da su tijela, zbog sunca koje se po podne probilo, bila u vrlo lošem stanju, da su se već bila uščula i napadnuta muhama. Da su bila požutjela, kao da su već bila bez krvi, i da je bilo vrlo teško nekog po licu poznati. Njemu je za prepoznavanje služila odjeća.

Skroz siguran nije mogao biti ni Sajo. Iako je govorio smirenije. Prvi je i povezivao ono što su obojica zaključila. Tako smo brzo imali tačna imena žrtava. Od dvije razlike u nabrajanju žrtava za jednu je bio siguran da on ne griješi. Nije ubijena Dženita, već Adem. Što se tiče Ramize, zapravo Fadile, prihvatio je kako je tu Alija u pravu; jer je on sudio po mjestu, misleći da je tu pobijena komplet porodica Čolo, za razliku od Alije koji je i njenom tijelu prilazio sasvim blizu.

Jednako su svjedočili o svirepostima zločina, slažući se da je bilo mučenja. Ipak je Sajo naglasio jednu ispravku, niko nije zaklan. Bar ne pod Kremenikom. Zika je pogođen eksplodirkom, što mu je prosulo mozak, zbog čega je Alija povjerovao da je zaklan. I ostali su, uglavnom, pogađani u glavu. Objasnio je da je sve dovoljno svirepo, da se ne treba ništa dodavati. I njega je čudilo ubistvo dvije žene.

Mi smo svjedočili da je poveća grupa, baš s tog mjesta, niz Osoje živa svedena ka cesti. Tako će, bar neko vrijeme, razlog što su Selima i Fadila tu ubijene za nas ostati tajna.

Napominjući kako je pretražio šire područje oko tog mjesta, ne našavši ništa više, znajući sad da svi nismo izašli, za koje se moglo pretpostavliti da smo mogli, požurio je Sajo iznijeti i jedan prijedlog:

-          Treba obići cijelo selo. Moramo od Majora tražiti da nam da ljudi i naoružanja, i da što prije ponovo odemo u Trošanj. Možda još ima živih, sigurno i mrtvih. Treba pretražiti svaki pedalj...

 

Slušajući ova svjedočenja, ali nemogavši ne čuti i česta uplitanja slušatelja, posebno žena, nisam mogao ne biti svjestan kako će sve ove priče pri daljem prenošenju dobijati i ponešto od utisaka prepričivača.

Zato sam žurio čuti što više autentičnih svjedočenja, plašeći se da će i sami svjedoci vremenom nesvjesno uzimati ponešto od onog što su čuli, na uštrb tog što su vidjeli. A kako Sajo reče: ova istina je dovoljna sama sebi!

Od Rašida nisam mogao puno novoga saznati. Proživio je što i Alija, s tim da lično nije išao pod Kremenik. Ali, činjenica da živ stoji ispred mene, znači da je netačna bila naša pretpostavka kako je na Stupovima on mučki ubijen. Bilo mu je teško i bolno govriiti o tome, ipak nam je sadasvima jasno da su krici koje smo tada čuli zapravo pripadali njegovoj ženi Hasni.

Remziji sam se stigao zahvaliti na znakovima koje nam je putem ostavljao, dok se on još čudio gluposti na koju ih je Sajo nagovorio, jedini su koji su se dvaput izvlačili iz okruženja. Kaže da mu je teže bilo drugi put...

           

                                                             Drina, podno Trošnja