Sejdefu majka buđaše:
„Ustani, kćeri moja,
Sejdefo!“
„Zar misliš, majko, da
ja spim;
ja ti se, mlada, s
dušom dijelim.
Zovi mi, majko,
komšije,
i prvo moje gledanje.
Što smo se, majko,
gledali,
u šajku, lađu na
more.“
Mada sam i sam osjetio kako, prvo zora a zatim i
jutro, ulaze u „našu“ baraku, kao da toga postah svjestan tek kada čuh Nailov
glas:
-
Ustajte! Evo,
svanulo je.
Za manje od minut svi smo bili na nogama. Bilo je
očito da smo i bili budni, samo smo čekali da neko pozove. Nije nam se tek tako
pokazivao vještački osmijeh. Zadovoljstvo što smo poslije svega ipak živi nije
moglo potpuno prikriti brigu za sudbinama ostalih.
Nismo više toliko umorni da trebamo odugovlačiti.
Nije od nas niko ni tražio da se zadržavamo zbog toga da bi složili ćebad.
Možda je i jutarnje „protezanje“ suvišno. Ipak, sve to smo spontano odradili. Bio je to rezultat naših unutarnjih
nemira, ali i podsvjesni, prkosni osjećaj da smo noćas završili epizodu izvlačenja iz sela, spašavanja golih vlastitih života, a da ovim buđenjem već se počinjemo osjećati borcima!
Znali smo da je bilo - šta je bilo, i da se s time moramo suočiti, želja za spavanjem je u stvari bila želja da što prije svane, ali je strah od mogućeg nadjačavala sve.
Jutro je došlo kao i sve od čega se ne može
pobjeći!
Niko nije žurio da se sretne s tim jutrom, lakše
je bilo ustati nego poći iz barake.
-
Ustali ste!? –
iznenadi nas glas dječačića koji otvori vrata barake, kao da je pogađao naša
mučenja u mislima – rekli su mi da vas odvedem do Trebove.
Ovo, kao da nas još više zbuni.
-
Znamo mi put –
Nail je opet najbrži – ali, ako i ti ideš gore...
Mali je ćutao. Ipak, trznuo nas je.
Možda je tako
i bolje. Ionako se ono što se već dogodilo ne može promijeniti. A na društvo
ovog dječačića se već nekako naviknemo.
-
A, čiji si ti? –
Jako prvi prekinu tišinu, koja nam je mučnija od bilo kakve priče.
-
Sulja Kovača, iz
Tođevca!
-
Znači, Semirov
brat – pošto niko drugi ne potvrdi da mu je to poznato ja se javih - a i ličite.
-
Ti znaš Semira?
– i u glasu ovog dječačića se osjetilo kako mu je drago da nije baš nepoznat.
-
Kako da ne.
Veliki smo jarani. Jednom sam ti i bio u kući. Gdje mi je Semir?
-
Na Trebovoj.
-
A gdje mi je
Alče?
-
Ko?
-
Almir Ožegović.
Hamedov.
- Aaa... mislim da
se sjećam kad si dolazio. I on je gore. Zapravo, svi smo. Ja, Semir, babo,
majka, Almir, Hamed... imam i mlađeg brata.
-
Almir i ja smo i
rođaci!
-
Sjećam se.
-
A, kako je tebi
ime? – nakon nekoliko sekundi tišine, umiješa se Memo.
-
Emir. Zovu me
Caka!
-
Pa, Caka, reci
nam, kolko je iz Trošnja došlo naroda na Trebovu?
-
Ne znam tačno.
Nije puno, mislim. Možda dvadeset, što ja znam. Ali, nešto se i noćas čulo,
možda je još neko stig'o... Jah, k'o da sam jutros vidio jednu grupu tamo... baš
k'o da su tek došli.
-
Kolko je jutros
došlo?
Caka je zaćutao nekoliko trenutaka. Osjećao je
koliko nama ove informacije znače, pa se i bojao da ne bude pogrešan. Zbog toga
je prebirao u mislima, kao da se prvo pokušava uvjeriti da je jutros doista
vidio novopridošle.
-
Ama, nisam
siguran... Ako su ono bili iz Trošnja, bilo je i njih dvadesetak.
-
Jesu li bili
žene i djeca? – Memo je u Cakinim riječima nalazio nadu koja se ponovo naglo
budila.
-
Ne znam. Bilo
je i žena i djece... i ljudi.
-
Je li bilo male
djece, koja nisu mogla sama ići?
-
Ne znam...
možda.
Nada koja je na trenutak javljena u Memovoj, ali
i Mufovoj i mojoj duši, brzo je opet ugašena. Ma koliko Cakine informacije bile
neprecizne i nesigurne ostavljale su vrlo malu mogućnost da su naši, poslije
neprespavane noći, smogli snage i usuda krenuti za nama. To je u nama trojici
ponovo probudilo sjetu i vratilo bol u rane koje nisu prestajale boljeti, ali
na koje smo pokušavali neko vrijeme ne misliti.
-
Ako se Elvinu
nešto dogodilo, sebi neću nikad oprostiti – prvi put sam misao koja me
proganjala izgovorio naglas.
Vođen neskrivenim osjećanjima, zagrlio sam Caku.
On me nije razumio, ali Mufo i Memo jesu.
-
Ne možemo sebi
ništa prebacivati! – tješio me Mufo, ali i sebe.
-
Svjestan sam i
ja svega – Memo je htio biti odmjereniji – ali moramo shvatiti da je sve ovo
Božja volja. Moramo se sad okrenuti sebi, što manje misliti o onom što je bilo.
I, opet se uzdati u Allaha Dragog!
Imah osjećaj da je bio zaustio još nešto reći.
Zastao je, jer ni sam nije vjerovao da će se biti lahko držati onog što govori.
Da se sve odnosilo samo na mene i Mufa, ili nekog drugog, našao bi on još dosta
riječi utjehe. Međutim, kad čovjek želi samog sebe utješiti, prave riječi je
nemoguće pronaći. Onda je ćutanje najprirodnije.
Cakine riječi su možda ugasile jedne nade, ali ne
sve. Ostali su koračali žurnije, znajući da svakim korakom, možda, postaju
bliži najvećoj radosti koju trenutno mogu poželjeti.
Prateći ih, kako puni nade grabe naviše, mogao
sam se kladiti da na svakom trećem koraku u mislima grle nekog od najdražih.
Nisam ih želio smetati. Ni ja, ni Mufo, ni Enver. Ni Caka. Ćutali smo i
spremali se s njima podijeliti dio njihove sreće, potpuno svjesni da dolazi
vrijeme kada ćemo radost komšije i prijatelja doživljavati kao ličnu.
I radost, i tugu!
Zato je njima u ovim trenutcima puno teže. Nas,
na Trebovoj gotovo ništa i ne čeka, ali njih čeka jedan od dva različita
geografska pola, južni ili sjeverni. Svaki korak, svaka sekunda ih približava
jednom od njih. Kojem?
Istim putem idemo svi. A nećemo svi stići na isto
mjesto. Ovo se kosi sa zakonima fizike, ali ne sa zakonom života, sudbine.
Jedni će stići tamo, drugi ovamo. Mi treći, i tamo i ovamo. Osjetićemo najveću
radost onih koji su se sretni rodili, i najveću tugu onih koji su mislili da su
takvi rođeni. A, opet, biće puno više tuge nego sreće. Već dugo smo svi jedna
porodica...
Svi ćutimo, svi sa svojim mislima. U trenutku,
jednako zamišljen, stavih ruku u pridžepak pantalona. Osjetih komadić papira.
Znao sam šta na njemu piše. Stihovi, napisani
jednoj djevojci. Ništa posebno, zamolila me da napišem pjesmu o njoj, iako je
znala da volim drugu. Učinio sam to prije par dana, ali joj nisam stigao
uručiti. Ako sad bude gore, biće to lijep poklon, jedini normalan u ovom
trenutku...
Uzdahnuh. Šta ako ona bude tu, a ne bude ona koju
jedino volim. Tad, ne bi bilo smisla. Možda bih to trebao čuvati kao ličnu
uspomenu, do dana kad svi ponovo budemo na okupu. Ionako, uza se ništa drugo
nemam.
Taman mi se učinilo kako ćemo ćutke i dočekati
susret s Trebovom, kad Mufo konačno prekinu tišinu, obrativši se Nailu:
-
Kol'ko, veliš,
gene, da nam još treba?
-
Je l' ti se to
guzica osafunjala, gene?
-
Ne sikirajte se
za me. Rek'o sam, što vi izdržite mogu i ja!
-
Mogu te
zamisliti, da su nas četnici najurili... Možeš zamislit', Džemo, Mufa kako grabi
niz Čagoštu!?
-
On i Ferid bi
stigli prije nas. Kotrljali bi se k'o lopte.
Svi se nasmijasmo. Čak i Caka. Učini nam se da je
tako lakše. Krenuše komentari o onom što smo proživjeli, gledano iskrivljenim
očima. Ismijavali smo vlastitu muku, skupljajući tako pozitivnu energiju koja
će nekima uskoro itekako trebati.
Tako je Selćo počeo predviđati kako će nas sve s
Trebove protjerati, čim uvide da će im stoka ostati gladna zbog mojih i
Kemurinih manira.
Dok su se ostali smijali ja sam utrgao grančicu
javora i pokučio je Selću:
-
Uzmi. Znam ja
šta je glad...
Nastavak smijanja je prekinut činjenicom da smo
upravo ulazili na Trebovu. Prije nego ponovo svi zašutimo, nisam propustio da
iskažem iznenađenje ugledanim prostranstvom, opet se obraćajući Selću:
-
Ne boj se, ovdje
ima trave i lišća za sve. I za stoku, i za mene i Kemuru, a bogami i za tebe.
Pogledom pokušavamo brzo pronaći ono što nas
zanima. Prešli smo nekoliko koliba s naše lijeve strane, zaustavili se na
velikoj zemunici u dolini, ispred i oko koje je bila oveća grupa ljudi. Malo uz
pomoć oka, malo pomoću srca, shvatili smo da se radi o Trošnjanima. Uzbuđenje
raste.
Još smo daleko da bilo koga prepoznamo, pa Memo
koristi vrijeme da se još jednom obrati malom Caki:
-
Jesi li ti
uvijek ovdje?
-
Jesam. Tražio
sam da idem dole. Ne daju mi. Sad sam kurir. Jutros odnio jednu poruku, zato su
mi i rekli da vas sačekam, pa da skupa...
Niko ga više nije slušao. Gunđali jesmo, kao
lijepo je ovdje, čist zrak, imaju dobre vode, i slično.
Pogled, međutim, nismo skidali s grupe,
iščekujući momenat kada ćemo početi prepoznavati i radovati se. Vidjeli smo i
kako se ispred većine koliba iskupljaju domaćini, osjećajući kako stiže još
jedna grupa izbjeglica...
A kada smo prevalili i posljednji brijeg i našli
se dovoljno blizu onih koji nas najviše i očekuju potreba za ćutanjem je
nadjačala sve želje.
Vidjeli smo da neki stoje od ranije, drugi
ustaju, a da neki i pored svega sjede. Ti, što su sjedili, još su bili prljavi
i djelovali su, također, izmoreno, pa je bilo lahko zaključiti da su to oni
koji su tek jutros došli. Ali, svi oni su djelovali kao da znaju ko je među
nama.
Ni nama nije trebalo puno vremena. Kad su nam
neki krenuli ili potrčali u susret, i mi smo bili načisto. Reakcije su to samo
pratile.
Jasmin Barlov, Selćo i Ferid Pekas su bili
najsretniji. Mogli su zagrliti kompletne porodice.
Džemo, također. Iako među prisutnima nije vidio
roditelje brzo je doznao da su živi i zdravi izašli, da su se zaustavili u
Kršovini, selu nedaleko odavde, a da će nam se pridružiti danas-sutra.
Nail Barlov je zagrlio majku, suznih očiju. Babo
mu više nije među živima! Zagrlio je i obadva brata, ali i samo jednog bratića.
Za snahe i ostalo četvoro bratića sada zna da su među zarobljenima.
Kemura, osim amidže nije imao koga drugog
zagrliti. Ni žena, ni djeca, ni sestra, ni strina i amidžić, nisu bili tu.
Dvije oštre rane su mu probole srce: amidžić Armin, momak od dvadeset godina,
ubijen je pored majke Selime.
Memo je podijelio bratski zagrljaj s Dževadom. Mufo i ja, prvu radost dijelimo s amidžom. On i Dževad o našima nisu znali ništa,
pa ćemo prvo mi njima ispričati našu priču.
Spremni su da nas čuju pažljivo i sjetno, iako su
odmah svojim pogledima otkrivali misli.
Vjerovatno bi, na njihovim mjestima, i mi jednako
razmišljali...
Lučki
katun
