Bujrum, uđi, pašinice
mlada,
na minderu šećer-kahvu
popi.
Pa poslušaj pjesme iz
davnina,
i bekriju što žice
prebira.
Butum ćeš mu u naručje
pasti,
zaboraviti pašu i
dvore, 4/5. juli 1992.
svu čaršiju i dunjaluk
cijeli
ti ćeš dati za mlada
bekriju!
Jači sevdah od
vjernosti paši,
odvede je u kuću
bekrija.
I ljubi je mlado
momče,
ko nekad kad bješe
djevojče!
Polusvjesno stanje, u kojem se zatekoh, okrenu me
u pravcu odakle je dolazio glas. Još sam bio na nogama, i jasno vidio figuru
čovjeka neuredne brade, i plave uniforme na sebi.
Ni sam ne znam kako, bacih se unatraške niz kosu.
Ostali su već bili zalegli. Mufo i Nail su se zabili u plot, dok je Jako, možda
zbog poziva za bacanjem puške, kompletan probio plot. Pogledah i u Mema, čvrsto
je stezao pištolj.
Svi smo čekali šta će se dalje događati. Pritom
smo pogledom istraživali prostor iza, ispitujući mogućnost izvlačenja. U tih
desetak sekundi stigli smo se i zapitati, zbog čega smo pozvani da stanemo a ne
odmah pokošeni rafalom. Ličilo je na zasjedu, ali smo se i nadali.
-
Ko ste? –
očigledno isti glas se opet javi.
-
A, ko si ti? –
Džemo je smatrao obaveznim da on odgovori.
Uslijedilo je nekoliko sekundi tišine, u kojima
smo svi zauzeli bolje položaje za slučaj negativnog razvoja situacije, pri čemu
su se Mufo, Nail i Jako uspješno oslobodili plota.
Ja sam stigao Mufu došapnuti svoja razmišljanja:
-
Četnici, sto
posto! Vidio sam bradu i plavu uniformu.
Zbog čega me je plava uniforma asocirala na
četnike ni sam nisam znao. Mufo me je, uglavnom, sumnjičavo gledao. Činilo se
kako mi čak ne vjeruje ni da sam išta vidio. Ostao sam bez njegovog, ali i
mišljenja ostalih.
Iz sekunde u sekundu u nama je jačalo uvjerenje
da je jedino pametno čekati da se onaj odozgo još jednom javi. Čekati, ali i
biti spreman. Dovoljno je da čujemo samo jedan korak prema nama...
Nakon bar nekoliko
minuta, koje smo trebali shvatiti kao konsultacije njih gore, već smo bili
uvjereni da nismo zaustavljeni od jednog čovjeka, dočekasmo i nešto konkretno:
-
Ako ste iz
Trošnja, izađite slobodno!
Nešto znamo, ovi koji su nas zaustavili pretpostavljaju
ko smo, ali mi još nismo sigurni šta nam je činiti. Može biti da smo
zaustavljeni od naših iz Basarića, ali i Srba iz Vrbnice. I jedni i drugi
su mogli saznati šta se s Trošnjem dogodilo. Čak, možda, Srbi prije!
-
Prvo se ti nama
predstavi! – ovaj put je Memo govorio u naše ime.
-
Ja sam Smajo
Bešović! – tajanstveni glas se predstavio prije nego smo očekivali.
Osjetismo olakšanje. Odmah se počesmo sagledavati.
Ipak, pojavljuje se novi problem. Jedan po jedan, priznajemo kako za Smaja
nismo ni čuli. Neki se uzalud pokušavaju sjetiti.
Izgleda da je Nail uspio:
-
Ko? – u njegovom
se glasu osjetilo nešto...
-
Sma - jo Be - šo
- vić! – pretpostavljajući da nismo dobro čuli nepoznati je svoje ime izgovorio
glasnije, namjerno razvlačeći slogove.
-
A, kako ću ja
znati da si ti Smajo?
Opet tišina. Dok čekasmo odgovor ja se probah
raspitati za Smaja. Nail je tvrdio da ga zna, ali da bradu sigurno ne nosi!
Svakako nam je čekati.
Ipak, umjesto odgovora, dobismo ponovljeno
pitanje:
-
A, sad recite ko
ste vi?
-
Ne možemo ti
reći, dok se ne uvjerimo. Izađi da te vidimo! – Nail je iznenađujuće djelovao
smireno.
-
Hoću, ako se i
ti predstaviš!
-
Jebiga, sam si
rek'o da smo iz Trošnja! Ja znam Smaja, nekako mi glas... nije... Nego, izađi da
te vidim!
Nekoliko dugih sekundi. U njima začusmo neke
šumove. Oni su nam govorili da budemo spremni na sve.
-
Evo me. Ja sam
izašo. Sad ti izađi! – prestankom šumova, kako smo i pretpostavljali, Smajo se
ponovo oglasi.
Nada sve više potiskuje strah. Uvjereni u tu nadu
gledamo u Naila, kao da ga hrabrimo. Nije bilo potrebe, on je već bio donio
odluku.
Jedan... dva... tri koraka, i Nail je na međi.
Još samo nekoliko sekundi...
-
Pa, Smajo, jesi
li to ti? – u Nailovom glasu se osjetila sva veličina njegove sreće, koja se
automatski prenosila i na nas.
Ustajemo, otresamo se od trave, lišća i blata.
Iskoračujemo i počinjemo dijeliti radost. Prvo - međusobno. Nail se već grlio
sa Smajom.
-
Haj'te, slobodno.
Naši su!
Ove Nailove riječi su označile naše oslobađanje
dijela teškog tereta, koji nosimo dva duga dana. Onaj drugi dio, dublje urezan
u dušu, još će sačekati...
***
Krenusmo s upoznavanjem. Smajo je, doista, pustio
bradu. Srećom, ne toliku da ga ispod nje Nail ne bi prepoznao. Samo je, pri
slabijoj mjesečini, malo i ugla iz kojeg sam ga ja ugledao, više zbog tad
prisutnog straha, meni izgledala puno veća.
Od ostalih nikog nisam lično poznavao. Tačnije,
za jednog sam bio čuo. Elvedin Hajdarević, poznatiji pod nadimkom Pekar, rođeni
je brat mog kolege s posla Senada, inače zvanog Leha.
Ostali su, također, lično znali tek po nekog.
Ipak, ništa nije omelo da se, odmah, svi skupa
osjetimo kao najrođeniji.
Prvi počinjemo s pitanjima. Ali nam naši domaćini
nisu mogli puno toga reći. Čuli su za stradanje našeg sela, znali su i da je
nekoliko grupica već stiglo, ali o preciznijem broju nisu mogli govoriti.
Jedino što su znali je da je na Trebovu prvi stigao Zahir Barlov, sa ženom i
još nekim Barlovima, te neki Pekasi...
Inače, oni su ovdje na položaju, do Trebove odu
rijetko, da se okupaju i vide s porodicama. I hrana im se ovdje doprema. S
hranom stanje nije sjajno, ali se više žale na nedostatak pušaka i municije.
Priznaju da je nešto od naoružanja još početkom predato četnicima. Ali dodaju da
bi situacija bila i mnogo gora da se, u
međuvremenu, nije pojavio Zaim Bešović, kojeg ovdje svi jednostavno zovu Major.
A čiji je i dolazak bio u cilju dizanja ustanka.
Svjesno su, odmah na početku, željeli istaći
njegovu ulogu. Kako smo razumjeli, da nije njega bilo ni mi ne bi imali sad
gdje doći. Ovako, stižu istaći kako već liče na pravu vojsku, ovo što je ovdje
sve je pod oružjem. Ima tu svega, najviše lovara i karabina, ali i poneki
automat, papovka ili četeresosmica, kao i pokoji mitraljez. I, nisu oni
jedina grupa. Napravljeno je nekoliko vodova od ljudi s lijeve strane Sutjeske,
a već su uvezani i s drugom četom na Vučevu, koja je obuhvatila one s desne
strane Sutjeske. U kontaktu se je i s Borčanima i Jelečanima, cilj je napraviti
jedan jak odred. Ljudstva ima, a kažu - biće i pušaka.
Iako je u našim
očima već iskrila želja da im se odmah pridružimo objasnili su nam da i to mora
malo sačekati. Na Trebovoj su civili, žene, djeca, starci, kao i svi koji su
još bez oružja. I mi ćemo prvo gore, da se odmorimo, pa onda kako Major
odluči.
Kako smo prvi koje
su i lično vidjeli, željeli su čuti dio naših priča. Nije prošlo bez suza...
Negdje na kraju
priča pomenusmo i tajanstvenog konjanika, koji nas je i odbio od Trebove.
Nasmijali su se, „kladeći se“ da je to bio Hajrudin Hajdarević Krnjo, jedan od Majorovih kurira, a koji ima
običaj da se, tako, za razliku od drugog kurira Avda Kovačevića Okruglog, ponekad pred večer i bez potrebe prošeta na konju... do Vrbnice,
na primjer, koja je poput i Čagošte, dolaskom Majora i organizovanjem našeg naroda,
„ preko noći“ iseljena.
Od svih
informacija ova nas je najviše zatekla. Osim odgovora na neka pitanja, kod
Mema, Mufa i mene, izazvala je i kajajuće uzdahe, često ponavljane...
Na kraju se
dogovaraše šta s nama. Večeru su nam htjeli prepustiti. Mi je nismo htjeli prihvatiti,
ali ni mogli odbiti. Podijelili smo je. Mogli su nam dati vodiča za Trebovu,
ali im se činilo da nam je odmor preči. Nama se, naravno, išlo odmah gore, ali
smo i sami bili svjesni neophodnosti odmora, i fizičkog i psihičkog.
Izdržali smo još
malo. Skoro da nas je san počeo hvatati sjedeći. Rado bi i tu odspavali, ali se
neko od njih dosjeti nekakve barake.
Prikupili su nam
nešto svojih ćebadi, dali vodiča, ostatak se s nama pozdravio...
***
Baraka nije bila
daleko, tu negdje ispod, odmah kraj ceste. Unutra je bilo mračno. Bez
izbiranja, pribismo se jedan uz drugog. Konačno imamo priliku da na miru, svak
u svojoj glavi, odvrtimo film prethodna dva dana.
Ja se zaustavih na
informaciji da su Čagošta i Vrbnica prazne. Da na putu od Trošnja do Trebove
nije ni bilo naseljenih srpskih sela. Da smo svi, koji smo preživjeli napad, mogli
izaći. I žene i djeca, Šefik i Mehmed... Nije me izdavala nada da će žene i
djeca biti pošteđeni, pa i stariji, ali... Ježim se na podsjećanja o četnicima,
koja sam slušao mnogo puta, a koja su se odnosila na prethodni, Drugi svjetski
rat. Tada su djecu omjerali o pušku... Elvin ima trinaest godina, kritičnih. Mi
smo ga smatrali djetetom, da li će ga i četnici tako smatrati...
Umor,
nenaspavanost, kao i sve kroz šta smo prošli, sve jače me steza zagrljajem sna.
Ono što me još
neko vrijeme drža potpuno budnim, i često me trza iz polusna, bi misao zbog
koje ću i u snu uzdisati.
-
„Ako se Elvinu
nešto dogodi, nikad sebi neću oprostiti!“ – i budan, i polubudan, neprestano
ponavljah u sebi.
