Kolo igra na zelenoj travi,
u tom kolu lijepa Zlatija.
Suncem glavu povezala,
mjesecom se opasala,
zv'jezdama se nakitila.
Na nogama žute mestve,
na rukama belenzuke.
A kakva je l'jepa Zlata:
Sve bi Turke prevjerila,
kaluđere izženila,
digla momke u hajduke.
Kako ne bi to činila;
Kakve su joj obrvice,
valjaju joj Višegrada.
Kakve su joj trepavice,
valjaju joj Carigrada.
Kakve su joj b'jele ruke,
valjaju joj Banja Luke.
Kakve su joj ruse kose,
valjaju joj c'jele Bosne!
Polusvjesno
stanje, u kojem se zatekoh, okrenu me u pravcu odakle je dolazio glas. Još sam
bio na nogama, i jasno vidio figuru čovjeka neuredne brade, i plave uniforme na
sebi.
Ni
sam ne znam kako, bacih se unatraške niz kosu. Ostali su već bili zalegli. Mufo
i Nail su se zabili u plot, dok je Jako, možda zbog poziva za bacanjem puške,
kompletan probio plot. Pogledah i u Mema, čvrsto je stezao pištolj.
Svi
smo čekali šta će se dalje događati. Pritom smo pogledom istraživali prostor
iza, ispitujući mogućnost izvlačenja. U tih desetak sekundi stigli smo se i
zapitati, zbog čega smo pozvani da stanemo a ne odmah pokošeni rafalom. Ličilo
je na zasjedu, ali smo se i nadali.
-
Ko ste? – očigledno isti glas se opet javi.
-
A, ko si ti? – Džemo je smatrao obaveznim da on
odgovori.
Uslijedilo
je nekoliko sekundi tišine, u kojima smo svi zauzeli bolje položaje za slučaj
negativnog razvoja situacije. Pri čemu su se Mufo, Nail i Jako uspješno
oslobodili plota.
Ja
sam stigao Mufu došapnuti svoja razmišljanja:
-
Četnici, sto posto! Vidio sam bradu i plavu
uniformu.
Zbog
čega me je plava uniforma asocirala na četnike ni sam nisam znao. Mufo me je,
uglavnom, sumnjičavo gledao. Činilo se kako mi čak ne vjeruje ni da sam išta
vidio. Ostao sam bez njegovog, ali i mišljenja ostalih.
Iz
sekunde u sekundu u nama je jačalo uvjerenje da je jedino pametno čekati da se
onaj odozgo još jednom javi. Čekati, ali i biti spreman. Dovoljno je da čujemo
samo jedan korak prema nama...
Nakon bar nekoliko minuta, koje smo trebali
shvatiti kao konsultacije njih gore, već smo bili uvjereni da nismo
zaustavljeni od jednog čovjeka, dočekasmo i nešto konkretno:
-
Ako ste iz Trošnja, izađite slobodno!
Nešto
znamo, ovi koji su nas zaustavili pretpostavljaju ko smo, ali mi još nismo
sigurni šta nam je činiti. Može biti da smo zaustavljeni od naših iz Basarića,
ali i od Srba iz Vrbnice. I jedni i drugi su mogli saznati šta se s Trošnjem
dogodilo. Čak, možda, Srbi prije!
-
Prvo se ti nama predstavi! – ovaj put je Memo
govorio u naše ime.
-
Ja sam Smajo Bešović! – tajanstveni glas se
predstavio prije nego smo očekivali.
Osjetismo
olakšanje. Odmah se počesmo sagledavati. Ipak, pojavljuje se novi problem.
Jedan po jedan, neki priznajemo kako za Smaja nismo ni čuli. Jedni se uzalud
pokušavaju sjetiti. Koji ga i znaju, jednako su sumnjičavi.
Neko
od nas mora prelomiti, Nail se odvažuje:
-
Ko? – u njegovom se glasu osjetilo nešto...
-
Sma - jo Be - šo - vić! – pretpostavljajući da
nismo dobro čuli nepoznati je svoje ime izgovorio glasnije, namjerno razvlačeći
slogove.
-
A, kako ću ja znati da si ti Smajo?
Opet
tišina. Dok čekasmo odgovor ja se probah raspitati za Smaja. Nail je tvrdio da
ga zna, ali da bradu sigurno ne nosi! Svakako nam je čekati.
Ipak,
umjesto odgovora, dobismo ponovljeno pitanje:
-
A, sad recite ko ste vi?
-
Ne možemo ti reći, dok se ne uvjerimo. Izađi da
te vidimo! – Nail je iznenađujuće djelovao smireno.
-
Hoću, ako se i ti predstaviš!
-
Jebiga, sam si rek'o da smo iz Trošnja! Ja znam
Smaja, nekako mi glas... nije... Nego, izađi da te vidim!
Nekoliko
dugih sekundi. U njima začusmo neke šumove. Oni su nam govorili da budemo
spremni na sve.
-
Evo me. Ja sam izaš'o. Sad ti izađi! – prestankom
šumova, kako smo i pretpostavljali, Smajo se ponovo oglasi.
Nada
sve više potiskuje strah. Uvjereni u tu nadu gledamo u Naila, kao da ga
hrabrimo. Nije bilo potrebe, on je već bio donio odluku.
Jedan...
dva... tri koraka, i Nail je na međi.
Još
samo nekoliko sekundi...
-
Pa, Smajo, jesi li to ti? – u Nailovom glasu se
osjetila sva veličina njegove sreće, koja se automatski prenosila i na nas.
Ustajemo,
otresamo se od trave, lišća i blata. Iskoračujemo i počinjemo dijeliti radost.
Prvo - međusobno. Nail se već grlio sa Smajom.
-
Haj'te, slobodno. Naši su!
Ove
Nailove riječi su označile naše oslobađanje dijela teškog tereta, koji nosimo
dva duga dana. Onaj drugi dio, dublje urezan u dušu, još će sačekati...
