I - 15 / Suviše je dugo do noći

Omer-beg se kroz ruže veraše,
ružica mu rukave deraše.
Rumen' ružu Omer kunijaše:
"Rumen' ružo, ne deri rukave!
Nije mi ih moja majka tkala,
niti seka na đerđefu vezla,
nego ljuba u ruhu donesla!"

 

 

 

Biti u većoj grupi ima i mane i prednosti. Sigrno su nešto veće šanse da budemo otkriveni, no opušteniji smo. U pozitivnom smislu, s više vjere i nade. Što se iz minuta u minut pojačavalo.

Znakove smo slijedili vjerno. Oni su nas naveli i na Koprevinu, jako planinsko vrelo, na koje mi sami, vjerovatno, ne bi naišli. Prevladavalo je mišljenje kako bismo baš tu mogli naletjeti na zasjedu. Ipak su tragovi i znakovi nešto što nas je dodatno opuštalo, tačniji činilo hrabrijima. U samoj blizini vrela nismo osluškivali duže od pet minuta.

Sem što smo se dobro napojili vodom našli smo i jednu flašu, za koju nije bilo dileme da je tu ostavljena još davno. A koja će nam značiti jedan problem manje.

Sljedećem problemu smo se brzo približavali. Svi koji su znali ovaj put, ukazivali su na opasnost koju može predstavljati cesta koju ćemo morati prijeći.

Na to je i Džemo ukazao:

-          Moramo biti spremni da su četnici tu negdje. Moramo biti vrlo oprezni. Prelazićemo jedan po jedan. I to, odmah u šumu. Opasno bi bilo da idemo cestom. Kad uđemo u šumu, dalje ćemo da se orijentišemo. Probaćemo naći neki put. Prvo ćemo malo odahnuti... Mora da su tuda prešli Sajo i ostali. Mislim, držaćemo se nedaleko od ceste dok ne naiđemo na njihove tragove. Ali, i ako ih ne nađemo, snaći ćemo se. Čagoštu moramo proći, probaćemo je zaobići. Ali, o tome u šumi. Sad vas molim sve, posebno ove što puno pričaju, nailazimo na najopasniji dio puta, moramo biti najtiši što možemo. Ja i Nail znamo dobro put. Sami bi lakše prošli, ali nam nije to cilj. Ne želimo nikog ostaviti, ali ni zbog kakve budale glavu zijaniti.

-          Dobro, dobro – Memo je osjetio vrijeme da se nadoveže – niko nikog neće ostaviti. Punoljetni ste, pametni, ne treba vam k'o djeci govoriti. Izvukli smo se, hvala Allahu, živi iz sela, bilo bi glupo da nas sad uhvate! Moramo izdržati dok ne prođemo Čagoštu. Kad nju prođemo, sjest ćemo i vidjet' za dalje.

-          Znači, dogovorili smo se – naravno da je i Nail morao reći koju – odmaramo još pet minuta. Mi idemo prvi, izviditi cestu. Onda, pretrčavamo. Jedan po jedan. Sklanjamo se u šumu. Mi, opet, izviđamo, tražimo tragove. Vi čekate. I, ni riječi. Polazite - kad vas zovnemo!

 

Cestu smo prešli, kako smo se i dogovorili. Bez riječi. S njene druge strane, dok smo ćutke čekali da ova trojica donesu povoljne vijesti, ponovo sam razmišljao. Razumio sam oprez na koji smo upozoravani.

Cesta, iako u srcu planine, izgledala je opasno. Idealna za postavljanje zasjeda. Skoro sam bio uvjeren da su i ovi prije nas slično postupili. Zato sam uši spremio na trenutak kad će se neko od naše izvidnice pojaviti. Najmanje što će nam reći je da su tragovi pronađeni. Mada već očekujem i više!

Računao sam, oni su se morali sporije kretati, stalno izviđati, još su i znakove postavljali. Mi, uglavnom, slijedimo njih, tek povremeno izviđamo. Već bi bilo vrijeme i da ih stignemo.

Ipak, desilo se sasvim suprotno.

-          Nigdje nema tragova! - Nail je hladnokrvno saopštio.

 

Sem trenutnog razočarenja, podsjetih se i jednog događaja od prije dvanaest godina. U selu, u improvizovanom kinu, prikazivan je film „Udaljena truba“. Kaubojac, svi jedva čekamo da počne. Prepuštamo se uživanju u prvim kadrovima. A datum, četvrti maj. Onda, ulijeće Nail. Ne obraćamo pažnju, mislimo da samo kasni. Da bi se odmah skamenili. Čuli smo „Umro Tito!“

Eto, takvim tonom je Nail i ovu vijest saopštio.

Samo, sad se nećemo kameniti. Valja nama dalje. S Titom, ili bez njega!

 

                                   ***

Žbunje kroz koje se sad probijamo odiše svojom prirodom. Ništa vještačko ga nije dohvatilo. Naše kretanje je naporno. Moramo se držati ceste, što nam ne daje mogućnost da puno biramo. Ili cestom, ili kroz ovo šipražje.

Nakon oko pola sata, isplatilo se. Dovoljno primaknuti cesti, konačno smo uočili tragove. Ohrabreni tišinom koja nas prati, Memo i Nail su sišli da ih pogledaju.

Ako je ranije i bilo kakvih sumnji sada su otklonjene. Poznali su tragove čizmi, rudara, znali smo da bi mogli biti Remzijini; vojničkih čizama, kakve je Dževad nosio; kao i hatezejki, u kojima je bio Salko. Sve je ukazivalo i da ih namjerno nisu željeli prikriti.

Iako nas je bilo koji smo ih željeli direktno pratiti, Džemo je odlučio drukčije. Još ćemo se držati šume, odnosno još malo probijanja kroz šipražje. Ionako će i oni uskoro skrenuti, pa je smatrao suvišnim da se bespotrebno spuštamo.

Baš tako, s razlikom da su oni tačno znali gdje s ceste odvaja put za Čagoštu. Ne znam, jedino, kako su bili uvjereni da se mogu odvažiti i do njeg ići ravno cestom. Možda, zbog činjenice da su svi imali kakvo-takvo naoružanje.

Uglavnom, opet smo na njihovim tragovima. Idemo prema Čagošti!

Lakše se krećemo, iako ni ovaj put ne spada u neko prirodno biserje. Uzan, rastrgan i neravan, prepun žila, kamenja i rupa, ali u usporedbi s trnjem i žbunjem, kroz kakvo smo se sve do maloprije provlačili, itekako je podnošljiv.

Na ovako tvrdom i kamenitom putu skoro je nemoguće bilo uočiti prethodne tragove, ali smo vođeni osjećajem.

Naprijed su često zastajkivali, tražili da se saginjemo, pretrčavamo, katkad i pužemo. Sve češće kako smo se približavali selu.

 

                                    ***

Najprije smo uočili livade, s druge strane potoka. Koristili smo svaki slobodan sekund da pogled usmjerimo tamo. Sve je izgledalo neobično tiho. Kao da sela tu i nema.

Ipak, uskoro se ukazaše prve kuće. Kroz rijetko lišće jasno su se razaznavali krovovi kuća, poneka štala ili koliba. Još se selo nije sasvim ukazalo, ali i mi koji nikad ovuda nismo prošli već možemo stvoriti jasnu sliku o njemu. Najviše desetak kuća, do kojih dolazi ovako jadan put, šumska cesta tek nešto niže, ne ubraja ga u ona mjesta u kojima bi čovjek poželio živjeti.

Ali, nama je sad preče kako ga neopaženo proći. Pred nama je, uskoro, najopasniji dio. Tridesetak metara čistine! Ograde nema da bi nas zaklonila, a skroz kamenito tlo ne dozvoljava puzati. Suviše dugo do noći, da bi čekali. Moramo pretrčavati.

Petnaestak minuta smo čekali, stotinjak metara prije. Prilično zaklonjeni, ali smo i osmatrali samo dio sela. To što ništa nismo ni čuli ni vidjeli malo nas je ohrabrilo. Ipak, na oprez ne smijemo zaboraviti.

Plan je bio jednostavan. Tih stotinjak metara četveronoške. Onih trideset pognutog sprinta. Ulazak u šumu koji će značiti, onom koji se prebacivao da je uspio, a sljedećem da je na redu.

Plan je bio jednostavan, nije bilo šta za nerazumjeti. A i jedan sporedni detalj kod njegovog predočavanja mi nije promakao. Više puta su ranije sva trojica s čela upućivali nekad tihe prigovore, nekad oštrim pogledima podsjećali na opasnosti koje stvara to u kakvoj su se odjeći pojedinci zatekli.

U ovoj situaciji Mufova košulja nije problem, ali bi Feridova bluza itekako mogla biti. Ipak su to sada svi odćutali. Oni su odćutali a meni vjerovatno ne bi ni palo na um, da ne uhvatih momenat kad Ferid sam sebe odmjeri niz bluzu.

                                    ***

Ispratih šestoricu, prije nego dođe red na me. Svaki put me obuzimala ledena zebnja, često sam molio Boga da nam pomogne. Srce je lupalo, kao da želi iskočiti i biti uz onog koji četveronoške prelazi onaj dio, koliko-toliko zaštićen niskim i rijetkim rastinjem. A, kada sprintom krene u borbu sa strahom, vremenom, ružnim putem, sopstvenom vještinom i nepoželjnim pogledima, srce bi mi zastalo, a pogled bih okretao u pravcu odakle su mogle doći sve opasnosti. Nisam to činio da bih vidio onog koji će pucati, ubiti, već da ne vidim ono što mi se pred očima može dogoditi!

Srce bi mi opet počelo kucati onog časa kada bi ispred mene krenuo drugi. Za radost što je jedan uspio vremena nije bilo, odmah me napada nova zebnja, i opet u određenom trenutku skrećem pogled.

Zapratih tako i Kemuru. Sve isto, još i jače. Gotovo sam požalio što nisam na njegovom mjestu. Pratim svaki pokret. Ovaj put pogled ne okrećem, kao da će mi od toga nestati snage kad dođe vrijeme. Osjećam čudnu bol u očima. Od straha, ili ne znam čega, na momenat mi se učini kao da ću oslijepiti.

Ne znam ni da li sam vidio kad je Kemura prešao, ni da li sam ja doista želio krenuti za njim. Mozak mi je bio osvojen istim bolom kojom su oči zaslijepile!

Nešto, neka sila jača od mene, pokrenu me. Pod laktovima i koljenima, osjećam i žile i kamenje. Niti me boli, niti šta vidim, niti šta razmišljam.

U momentu izlaska na čistinu iščeznu i posljednja trunka straha, vrati mi se snaga koja mi ponovo otvori oči. Vidim put koji moram pretrčati. Samo što mi se učinilo kao da ga nisam ni dodirivao, kao da sam ga preletio.

Uslonih se uz Kemuru, i osjetih srce koje je opet normalno kucalo. Pogledah u nebo, kao da gore tražim Onog kojem ćemo na ovome zahvaliti. A, možda, nisam mogao pogledom brata dočekati...

Na kraju smo, sjedinjenim pogledima, prigrlili i Ferida. Uspjeli smo. 

            

                                                                   

                                          na putu do slobode, puno je koristila i sama priroda