Od miloga do dragoga,
nigdje plota ni
potoka,
n'o sve zumbul i
ružica.
Zumbul-goru
prijeđosmo,
pod ružom se
sastadosmo.
Ko nas dvoje sastavio,
Bog ga s dobrim
sastavio!
Memo
je bio predodređen da ih prvi vidi, ali sam ja bio najbrži u namjeri da ih sve
izgrlim.
Na
Memovom licu se dalo primijetiti i malo razočarenje, nadao se da će u ovoj
uvali zagrliti rođenog brata. A, vjerovatno je i među njima bilo sličnih
razmišljanja. Ipak, kao i sve drugo, i ovo je brzo prihvaćeno kao realnost,
sudbina.
Poljupci,
zagrljaji, poneka suza, poneka riječ, pitanje, sve traja petnaestak minuta.
Dovoljno da se steknu prvi utisci o novim saputnicima.
Selim
Selćo Pekas, suprotno onom što sam od njeg očekivao, izgledao je dosta
zbunjeno. Kao da još nije svjestan da ovo što se događa pripada stvarnosti.
Ako
je Selćo izgledao zbunjeno, Ferid Pekas je bio skoro izgubljen. Prvi razlog
tome je ležao u njegovoj odjeći, u kojoj ga je sve ovo zateklo. Novo radničko
odijelo, ali upečatljive, lako uočljive plave boje. U potpunosti je odudarao od
svih nas. Vidjelo se kako je i sam svjestan toga, tako da sam vjerovao kako mu
Memo, bar dok ne budemo na sigurnom, to neće predbacivati. I Mufu je, zbog
vojničke smb košulje, tek maloprije prigovorio.
Enver
Pekas Kemura je djelovao nekako najvedriji, najnasmijaniji, najraspoloženiji,
skoro i najsigurniji. Možda, čak malo i pretjerano.
Dočim,
Jasmin Jako Barlov je izgledao odsutno, tužno, kao da je uvjeren kako mu je sva
porodica pobijena, a ne, kako nam već stigoše reći da ni oni, baš kao i mi, za
svoje pouzdano ništa ne znaju. A jedini je imao automat, valjda je bio spreman
i upotrijebiti ga, čim je još bio kod njega. Time je njegova odsutnost posebno
upadala u oči.
Nail
Jazo Barlov, kakav je uvijek i bio, činio se promjenjivog raspoloženja. Prije
svega oprezan, pomalo i uplašen. Dosta siguran, ali i s dozom umjerene
sumnjičavosti. U jednom, kad je on u pitanju, nije moglo biti dileme, više će
koristiti nego odmagati!
Na
kraju, Džemo Pekas je, kako se moglo i očekivati, već imao ulogu vođe. Nije ni
čudo što je djelovao potpuno svjesno, razborito, odvažno, sigurno i dovoljno
hrabro, bez da bi mu nedostajalo i onog neophodnog opreza. Svakako, nameće se
kao neko ko će i dalje biti na čelu.
Odmah
je to i pokazao. Dok se nekima žurilo, on je želio ovo vrijeme maksimalno
iskoristiti. Za odmor, ali i razvijanje nekog plana, kako bi u daljem kretanju mogli
praviti samo manje pauze.
Prije
mudrosti, pokazao je i nešto cinizma, dok smo „ručali“. Jedini je nosio ruksak,
hranu. Bilo je tu suhih krušaka, ali i suha mesa, čak i hljeba. I, čuturica!
Dijelićemo sve, sada na devetero, bez obzira što je Džemo stigao istaći kako
smo svi, sem njega, nespremno dočekali ovo jutro.
Znao
sam da nije baš tako, zato sam ovaj put odbio ponuđeni komadić hljeba i mesa,
odnosno krušku, objasnivši da ja imam još za ovaj obrok. Treća kruška mi nije
najela stomak, ali jeste dušu.
Nismo
bili sličnih navika i manira, siguran sam da u ovom sastavu nikad ne bismo
sjedili za istim stolom. Ipak, osjećam da možemo! Brzo ćemo izgraditi potrebno
jedinstvo, koje će nam, možda, više koristiti i od Jakove puške, Enverovog
pištolja, Džemovog ruksaka. Jedinstvo kojem neće smetati Feridova plava radna
bluza, Mufova smb košulja, kao ni to što u prosjeku imamo malo viška kilograma,
ali ni žeđ, glad, umor. Ništa. Ne da osjećam da možemo, nego i da moramo!
Jedinstvo,
koje će nas voditi, neće ugroziti ni sitna razmimoilaženja u mislima, kojih će,
svakako, biti.
Kao
i na samom početku, kad je neko predložio da trebamo odrediti jednog koji će
biti glavni, kojeg ćemo svi slušati. Dosad ga nije bilo, ni u našoj, ni u
drugoj grupi. Bar - ne zvaničnog. I Džemo i Memo su bili logičan izbor. Valjda
su sad pojedinci u tome vidjeli mogući problem, prije svega znajući da njih
dvojica kao osobe nisu imali puno bliskosti.
Tako
je Džemo počeo odmah da vrda, prvi se negativno izjasnivši oko potrebe da neko
bude glavni, odnosno vođa. Kao da mu je zasmetalo samo potezanje tog pitanja.
Time se, biće, pojavljivala odgovornost. A, od nje nije bio jedini koji je
bježao. Čemu to što je Ferid najstariji, što Jako jedini ima automat? U pitanju
su druge stvari, prije svega pitanje povjerenja. Tako da je Džemo bio i jedini
preostali, mogući izbor.
Njegov
ruksak s tim nije imao nikakve veze. Znao je ponajbolje put, imao je lovački
osjećaj i iskustvo, djelovao je možda i najsmirenije, a osim toga, bez obzira
na izvjesna neslaganja, ni s kim nije bio u posebno lošim odnosima.
Na
kraju je pristao, kako ne bi izgubili više od pet minuta u bespotrebnoj priči.
Logično
je da on ide naprijed, tako će i biti. Tako smo, bez prethodnih dogovaranja,
formirali i ostatak kolone. Jednostavno, svako je „našao“ svoje mjesto. Iza
Džema će ići Nail i Memo, oni će svakako, po potrebi, stvarnoj ili
svojesujetnoj, povremeno da se ubacuju u Džemova razmišljanja. Onda idu Jako i
Selćo, pa Kemura i ja, da bi na kraju išli Mufo i Ferid.
Trojka
na čelu će, dakle, razmišljati za sve nas. Jako i Selćo su tu, da budu što
bliže tim razmišljanjima. Kemura i ja, na mjestu koje će nam omogućiti da tokom
putovanja pričamo, hrabrimo se, ali i druge, bez obzira što ćemo često biti
opominjani. Nama je osjećaj kazivao da je ovaj susret potvrda da ćemo uspjeti.
Slično su počeli osjećati Mufo i Ferid, ali su oni svu svoju snagu morali
trošiti samo kako bi držali korak za nama.
***
U
priči s Kemurom, jedan drugom smo ukratko objasnili kroz šta smo prošli, i mi i
oni, prije susreta. Govorili smo tiho i naizmjenično, povremeno su nas
nadopunjavali ostali, s izuzetkom čelne trojke, koji su pričali svoju priču.
Uglavnom,
za oko sat smo svi znali duplo. A, opet, skoro ništa. Mi smo saznali da su oni
preksinoć, kao i ranijih noći, boravili u svojoj bajti, koja se nalazila u
nekom šumarku, negdje u sredini gornjeg dijela sela, dovoljno daleko od svih
kuća. Ipak, u toj priči mi je, posebno, uši zaparalo saznanje kako su sve do te
posljednje noći u svom društvu imali i Armina Fija Pekasa, Kemurinog amidžića.
Uvjeravali su ga da ostane s njima, i sam je to želio, ali je izabrao da tu
večer bude s ocem, sestrom i majkom. U
Kemurinim sam riječima primijetio iskrene emocije, osjećaj sažaljevanja,
saosjećanja, nevjerice, bola i tuge, ali i kritike i samokritike!
O
svojima nije ništa mogao reći, sem da su zanoćili u bajti koju mi je baš tog
dana pokazao. Iako se u trenutnoj situaciji držao odlično, smireno, unutrašnji
nemir koji svako od nas ima, ni on nije mogao skrivati. Slutio je najgore, tako
su govorile njegove emocije. Ja sam osjećao drukčije, hrabrio sam ga.
Jezivo
je govorio o događajima podno Kremenika. Bili su bliže, do njih su jasnije
dopirali jauci mučenih. Ni za kog nisu tačno znali, ali su slutili dosta
poginulih, zarobljenih.
Jedini
za kojeg su znali da je pogođen bio je Ibro Barlov. On je pogođen još i prije
nego se izašlo iz sela i pošlo prema Kremeniku. Neko je to rekao, čuli su,
govorio je o teškom ranjavanju tako da su skoro uvjereni da se nije uspio
izvući.
O
Kremeniku je Kemura i nerado pričao. Slutio je previše, želio je ono malo nade
ostaviti da živi...
***
Zato
mi je detaljno opisao ono što se dogodilo u šumarku u kojem su oni proveli dan,
i koji su napustili s padom mraka, nešto ranije nego smo mi krenuli.
Šumarak
rijedak, dan dug. Jedina šansa - mukla tišina! Do negdje oko podne je i išlo
nekako. Tad su dobili neočekivanu posjetu. Jedan od seoskih kerova ih je
osjetio i pridružio im se. Dugo su se pokušavali riješiti njegovog opasnog
društva. Nije išlo, pa su prešli na pokušaje obuzdavanja u puštanju avaza.
Između ostalog, naizmjenično su ga gladili po glavi, repu, pa i mudima. Na
kraju, kako je vrijeme sporo prolazilo, odlučili su ga se osloboditi. Jedini
način koji im je preostao bio je da ga zakolju! Najviše snage za to, imao je
Jako!
Pored
priče, ja i Kemura smo imali još jedno zanimanje. Nisam više bio jedini koji se
često saginjao. Samo što mi je Kemura još proširio vidike, kad su u pitanju
blagodeti prirode. Pošto jagoda, srijemuše i zečjeg kupusa nije bilo na svakom
koraku želudac smo počeli navikavati na razno lišće. Trudili smo se nadmašiti i
partizane, koji su se ograničavali na bukvu. Isprobavali smo sve redom, pa bi
ponekad i zažalili. Iza nas je ostalo nekoliko vrsta drveća čiji smo list
probali samo jednom.
Imali
smo dvije teze. Prvu, da je bitno „da mašina melje“. A drugu, da nas
bespotrebno napadaju zbog ponašanja, priče i žvakanja neprovjerenog lišća,
pošto smo mi držali da upravo idemo od opasnosti a ne prema njoj!
