I - 13 / Tako divno cvrkuću

Tamo dolje, niz mahalu,
omilje mi komšo momče.

Ni zbog šta mi ne omilje,                                                    
neg' što mi se l'jepo javi.   

                                                                                                       
Ni zbog baba, ni zbog majke;
već je momče nazićane!

Otvorih oči, vidim Envera kako se priteže, odjeću i obuću. Zatvorim ih ponovo, na nekoliko sekundi, da lakše prihvatim stvarnost gdje se nalazimo.

Nije mi teško. Zrak je čist za pluća, međutim nozdrve još nose miris paljevina. Snažan toliko da u momentu dozva sve ono što se jučer izdogađalo. I čega, čini mi se, tek sada postajem potpuno svjestan.

Odvratni miris je tu samo da podsjeti kako postoje i podnošljive stvari. Kako ćemo podnijeti neka druga saznanja? Koliko je jučer ubijenih, zarobljenih? Šta je s našima, koje smo ostavili, jesmo li pogriješili? Zaboravljam paljevinu jer osjetih ogromnu prazninu u duši.

Volio bih da se prisjetih sna, a ne jave. Ipak, snove sanjamo, a javu živimo!

Pođoh provjeriti pertle na cipelama, ali mi se pogled zakova na put kojim smo došli. Tragovi su bili vidljivi, što i nije izgledalo strašno u usporedbi sa strminom kojom smo se popeli. Uspon sam osjećao još tokom penjanja, ali ga tek doživljavam u punini.

-          Šta gledaš, kuda smo se popeli – Mufo pokaza da je i on budan, i spreman za pokret – i meni se čini, da sam ovo sinoć vidio ne bih se usudio.

-          Možda je nešto u ovome i dobro. Ako ko i nađe naše tragove teško će se usuditi poći za nama!

-          Tješite se poslije – Enver nas požuruje – nisam posve siguran, ipak mi se čini kako i nismo daleko. Svanjava, moramo požuriti. Hajde, Mufo, izlazi na „put“, da možemo i mi.

 

Memo je naglasio riječ put, mada i nije morao. Znamo gdje smo zastali, znamo i da nam je do planine nastaviti jednako.

I dalje se penjemo četveronoške. Izgleda strašnije nego noćas, ali sad vidimo. Kretaćemo se puno brže, možemo koristiti i nisko rastinje kao pomoć u pentranju. Sem toga, ni kamenčići ne čine onakvu buku. Možemo biti i glasniji.

Pomenuh krmaču. Nasmijasmo se. Ali, ne kao noćas. Važnije nam je ovo što je pred nama.

Povremeno smo u glavama dodatno preslagali i sve ono od jučer. Da li je moglo drukčije, da li smo mi trebali drukčije...

Iznenada se nađosmo u nekakvoj poluravni. Samo stotinjak metara ispred, nazire se kraj šume i početak livade. Meni se činilo da smo skoro mogli još noćas...

-          Sakrijmo se! – komandova Enver.

 

Zagrlismo po jedan žbun i zaustavismo disanje.

Uživah u tišini.

Nakon par minuta osjetih i glad. Iz džepa izvadih i drugu krušku, i počeh je jesti. Jeo sam je polako, uživao sam u tome. Odgrizah po komadić, i pratih kako mi niz grlo i crijeva puni stomak. Ni vršak nisam otkinuo. Pojedoh je cijelu!

Minut-dva poslije Memo me, išaretom, ponudi kruškama.

-          Daj, samo jednu. Da dam Mufu, ja sam doručkov'o!

 

Nisam lagao. Doista sam se osjećao sit. Zato sam se, valjda, i čudio Mufu, što krušku pojede iz dva zalogaja.

Razmišljam o spoznavanju čovjeka. Sebe. Kako se može imati jaka sugestija. Da se jednom kruškom utoli glad!

A, tek kad osjetih da ptice cvrkuću!

Značilo je to i buđenje jutra, ali i nešto puno važnije. Jučer, cio dan provedosmo u prirodi. Naslušasmo se zvižduka metaka, bolova, patnji, ubijanja, smrti. Niti jednom se nije čuo ptičji zvižduk. Osjeti životinja! Osjetile su opasnost, miris baruta i krvi, i negdje se sklonile.

Zato, sad tako divno cvrkuću.

Uživaću ja još neko vrijeme u toj razdraganoj ptičjoj pjesmi, dok je Memo više osluškivao situaciju.

Nakon nekog vremena, priđe nam i predloži:

-          Ići ćemo rubom šume. Pratićemo livadu, ali nećemo, za svaki slučaj, izlaziti na nju. Odmorićemo na Jabuci, i tu vidjeti šta dalje.

 

Poslije naporne noći i prvih minuta jutra, probijanje ispod Piljaka, Kikala i Ždrijela ličilo je na veseli ptičji cvrkut. Nismo se libili provlačiti kroz trnje, preskakati sitno žbunje, spuštati niz oštro kamenje. Nismo se puno izlagali, ali ni previše skrivali. Gdje bi naišli na čistinu, jednostavno bi je pretrčali.

Cilj je, što prije do Jabuke, tog jednog od poznatih toponima Maluše a koji meni kao i većina i nije poznat, ali odakle su nam, po Memovim predviđanjima, izgledi za spas puno opipljiviji.

Jedino, ja povremeno zaostajah. Primijetim šumske jagode, uberem ih. Ne propuštam ni travu koju smo znali kao „zečji kupus“. Ne zbog gladi, više kao zamjenu za vodu. Bez vremena da ih bolje berem, otkidao sam ih. I gutao, jagode skupa s plodom i listom, a zečji kupus s listom i drškom koja je bila i ukusnija i vodenija! Obraduje me i srijemuša, samo je slabo srećemo...

 

                                    ***

Sve je izgledalo kako smo mogli poželjeti. Prvo uznemirenje se javilo kad smo nedaleko čuli zvono ovaca!

Očekivah da ćemo se ponovo pritajiti, osluškivati i nagađati jesu li to iz našeg sela - bez čobana, ili srpska - s čobanom s puškom na gotovs.

Umjesto toga, i bez ikakvog obrazloženja, Memo pojača brzinu i zaustavi se tek kad se ono zvono više nije čulo.

A kada je, poslije, namjerno usporio, znao sam da smo sasvim blizu Jabuci. Kada je visoko podigao ruku, kao znak da stanem, više nije bilo sumnji.

Vidjevši da smo stali, nesta iz našeg vidokruga. Znao sam da izviđa, ali se i nadah da neće dugo. Tu gdje sam zaustavljen, ne bi ni jagoda, ni zečjeg kupusa, a nisam siguran da će nas navesti na izvor o kojem su mi već pričali.

Iako se zadržao punih pola sata odmah me obradovao viješću o izvoru. Kako smo svi osjećali da u blizini nema nikoga, idemo se odmah napiti.

Poslije nas je malo odmakao od izvora, te ponovo ostavio nakratko. Kao da još jednom želi nešto provjeriti, što je već gledao.

Upravo tako, samo par minuta je prošlo kada se njegova silueta pojavila na mjestu gdje se prethodno izgubila.

-          Imaju jasni tragovi. Polegnuta trava, kao kad neko žuri. Mora da je neko od naših. Ne mogu da ocijenim koliko su stari, ali mislim da nisu od juče. Ja bih ih pratio! Oprezno. Da ih probamo pristići. Nećemo se javljati dok kako ne skontamo jesu li naši.

 

Nisam imao šta reći. On je jedini vidio te tragove, njegove su procjene i jedine. Pogledao sam samo u Mufa, i u njegovim očima vidio istu mudrost.

 

                                    ***

Ne mogu reći da sam već stekao imunitet na strah, ali mi se kretanje ovim putem, uz rub šume, jako dopalo. Puno više od ranijeg probijanja kroz šumu.

Nije mi smetalo što smo na svakom prijevoju zastajali, i što je Memo, puzajući promaljao glavu kako bi osmotrio sljedećih deset, dvadeset ili sto metara. A, ni što bi povremeno put ponovo zalazio u šumu.

-          Stanite! – u jednom od tih prvih zalazaka Mufo nam dade znak da je nešto primijetio.

-          Misliš, da je namjerno?! – pitah, kontajući na šta misli.

-          Ne znam, al' ne vidim kako bi se neko nehote sageo i ovako slomio granu.

-          Još bolje bi bilo da je neko namjerno, bili bi sigurni da pratimo naše – zaključi Memo.

 

Svaki naredni ulazak u šumu, novi slični znakovi.

Sve dok nismo naišli na zašiljenu strijelu, tad je Mufo uskliknuo:

-          Remzija! Poznam mu stil!

 

Čovjek lako prihvaća ono što mu odgovara. Tako da brzo povjerovah u Mufove pretpostavke. Jer, ako je Remzija ispred nas, znači da su tu i Dževad, Sajo, Salem i Salko. To znači i da smo na pravom putu. Znao sam kako Sajo zna najbrži, najkraći, najlakši, i što je najvažnije - najsigurniji put.

Još više ubrzavamo. Sve da što prije naiđemo na sljedeći znak. Bilo ih je svuda, nalazili smo ih i po livadi. Čak smo jednom našli tri grančice, postavljene tako da formiraju strjelicu. Više nije bilo dileme, ko god je sve to ostavljao - želio je pomoći onom ko slijedi.

Bunilo nas je, jedino, to što su tragovi na travi bili friškiji od onih pravljenih pomoću grančica i kamenčića. Moglo je biti da neko pred nama već slijedi iste znakove. A to već mogu biti i četnici!

 

                                    ***

Ipak smo, nošeni željom i nadom, i dalje žurili. Do momenta kad smo ispred sebe čuli žamor. Ličilo je na ljudske glasove. Kao po komandi, zalegosmo i pretvorismo se u šest ušiju.

Sad, ne čujemo ništa. Ipak, nije moglo biti da se sve trojici pričinilo!

Kao da su i ti ispred osjetili nas, pa i oni osluškuju. A takva situacija nikom ne odgovara. Memo se podiže i hrabro krenu naprijed. Hodamo tiho, poput uplašenih šumskih životinja. Pokušavamo vjerovati svom instiktu.

Opet se nešto ču. I, opet čučnusmo. Ali, opet ništa!

Ovaj put, malo duže čekamo. Mislim da je Memo taman razmišljao da krene, kad nas trže oštar zvižduk. Meni nepoznat, ali ne i Mufu.

-          Hašim! Ili, Džemo! – uzviknu sigurno, a jednako radosno požuri i da objasni – samo njih dvojica znaju ovako zviždati u čahuru lovačkog metka!

Hašim, Džemo, ili neko treći, javi se još jednom. Stvarno, zvučalo je savršeno. Oponašanje neke ptice, opet ja ne znam koje. Moglo bi biti da je Mufo u pravu.

A i Memo je, očito, povjerovao. Odluči se odazvati. Zviždukom. Bez čahure, ali je ličilo na neku drugu pticu.

Pet sekundi. U kojima se možda odluči naša sudbina!

Otud, novi zvižduk. I oponašanje neke nove životinje.

Dobro je. Sad sam i ja siguran da je jedan od dvojice pomenutih lovaca.

-          Džemo! – opet Mufo pokazuje svoju sigurnost – samo je on u stanju da se pretvori u živuljku koju poželiš!

-          Znam, Mufo – Memo je još razmišljao – kontam, je li bio koji od Srba, lovaca, da je znao...

-          Džemo, sto-posto! – Mufo potvrdi još jednom samouvjerenost.

 

Ćutanje potraja jedan minut. Nas dvojica smo gledali u Mema, čekajući da nešto kaže. Mufo je bio nervozniji, svakog momenta se moglo desiti da ustane i prvi krene naprijed.

-          U redu – Memo, ipak, prije prelomi – idemo naniže, pa šta bude!

starija (mahom) generacija Trošnjana: 
Pašo Pekas, Ramiz Barlov, Jusuf Durić, Ibro Barlov, Mehmed Ćerimagić, Mustafa Ćerimagić, Suljo Ćerimagić, Šefik Ćerimagić

Nedžib Čolo, Fadil Barlov, Halil Barlov, Sejo Barlov, Redžo Pekas, Avdo Lendo, Aziz Barlov