Što sam mlada, da sam voda
hladna,
ja bih znala gdje bih izvirala:
Kraj dućana Ahme bazerdžana,
ne bi l' Ahmi žeđa dodijala!
Ne bi li se vodice napio,
ne bi l' mene u vodi popio.
Ne bi li mu na srce panula,
i na srcu ranu učinila.
Uz sve, jedna priča me posebno zanimala. Latifu
Odobašiću priđoh tiho, ne bivši siguran da je još raspoložen. Sve je ukazivalo
da mu je žena ubijena, sinovi od dvije i dvanaest godina vjerovatno zarobljeni.
A, ta njegova žena - Fadila, bila je možda i jedina žena u selu koja je meni
neizmjerno vjerovala, i podržavala moju
i Latifovu ubjeđenost da nam svaki minut čekanja može značiti jednaku opasnost
kao i sami četnici. Uz Šeću Barlov, Edhema Barlova i Džema Pekasa, mi smo
uporno prizivali donošenje odluke o neodložnom pokretu i napuštanju sela prije
nego se dogodi tragedija. Latif je, uz sve to, više puta tražio da mu se
pridruži još samo jedna porodica, kako ne bi bilo da je selo zbog njega izgorjelo.
Podršku je imao od Džema, koji je čak naglas razmišljao da bi sam zapalio svoju
kuću, ne bi li to pokrenulo selo. Međutim,
napadan je zbog svoje ledičnosti. A i Šefik mu je jedne prilike kazao, kao džaba
bi je zapalio - opet, niko ne bi napustio selo. Zika ga je hrabrio: na njegovom
mjestu, bez žene i djece, on se sekunde ne bi razmišljao...
Džemo nije bio porodičan, a Latif, sam sa svojom porodicom
nije htio, znao...
Sve pobijene sam jednako žalio, Fadilu posebno.
Zbog njenih razmišljanja. Ništa nije mogla učiniti, a toliko je pokušavala...
Znam da će dani koji dolaze polako brisati bilo
čiju odgovornost unutar nas samih. Neće niko gorjeti od želje da se bilo kome
šta predbacuje, ali ćemo neki biti ponosniji kada se, bar mi preživjeli, budemo
ogledali licem u lice. Od tog ponosa više će me boljeti to što će uspomene na
one koji su željeli nešto uraditi neminovno blijediti. Sem, u sjećanjima nas
koji smo im vjerovali...
-
Sa mnom ti je
bio pravi haos!? – Latif je počeo sasvim sabrano, očito mu je dan odmora mnogo
značio – svi smo bili u jednoj bajti: Husini, Izetovi, Smajovi, moji. Meni,
nešto, pravo da ti kažem, nije bilo ni do čeg. Im'o sam baš neki predosjećaj. A
i Fadila, baš noć prije, viče „Mene će ubiti!“. Ja stražario do dva, neka me
kriza uhvatila, prispalo mi se. Skinem ja čizme, i zaspim... ne mogu ti ja u
čizmama zaspati, „nema boga“. I, tako, ja sam ti spav'o kad je zagrmilo. Vidim,
Fadila zgrabi djecu, i zove me. Sve je već ustalo, i hoće da krenu. Ja skočim, onako
u čarapama, i potrčim za Fadilom. Stignem je, i vidim - djeca bosa. Žao mi,
posebno onog malog. Pitam je gdje je obuća, kaže - ostala! Ja ti se, trk,
vratim, zgrabim Amirove cipelice, i potrčim za njima... Eh, sreća moja, odnekle
se obre Šera ispred mene. I, ja za njim. Sve kontam, svi idemo zajedno. Nisam
ni primijetio da su se Izet i Husa zaputili prema Kremeniku. U Izeta je bila
puška...
-
Izeta?
-
Jeste... Ramova.
Zapravo, nama je data jer nas je puno bilo. Inače je Fijo... kod Fija je bila.
Vidio sam kad mu je Izet uzeo. Mali se, valjda, malo i uplašio...
-
Znači, Izet je
pucao!?
-
Ne znam da li je
on. U njeg je bila, kad smo krenuli... I, kažem ti, ja za Šerom! Leti on ko
strijela. Trčim i ja za njim, sve kontam oni su ispred. Nosim one cipelice, bez
duše da ostanem. Nikako da skontam da su oni otišli na drugu stranu. I okret'o
sam se, nema nikog. Elem, izgubim i Šeru! Uglavnom, ja sam ti bos, s onim cipelicama
u rukama, nekako živ iziš'o u planinu. Niti ja znam kuda, ni kako...
-
Kol'ko je to bilo
sati?
-
Pola devet.
-
Pola devet!? I
već si bio izvan sela?
-
A-ha. Izletio
sam ja brzo. Tu se negdje malo sklon'o, odmorio, čeko neće li ko naić'. Ništa.
Ope se bojim, ufatiće me. Najgore, što ja pojma nemam po planini. Šta sam ti
ja, tri-četiri puta izašo u životu...
-
Ko i ja!?
-
Možda jednom
više... Sad, ja ne znam ni kud ću, nit ja imam predstave. A ne smijem ni da
čekam. Ja sam kont'o da su i Šeru ufatili. Pomislio sam i da sam, možda, jedini
živ izgamiz'o... Ono, znam da bi Tjentište trebalo biti negdje desno. Idem, pa
šta bude. Negdje moram izbiti. Ako ne potrefim Zelengoru, mislim s nekog ću
brda vidjet Neretvu. Pa ću kako Konjicu, a kad se primaknem kakvom selu,
razumiću se je li muslimansko... Probij'o sam se kroz šikare i trnje... bacio
sam ja davno Amirove cipelice, i čarape mi se, debele, već prodrle na petama...
-
Debele? A ja
bos, znaš da sam alergičan na sunce, ni tanke čarape nisam mog'o nositi. Jedva
sam i ovako izdrž'o. Nemam lijekova, noge me svrbe, ali sam istrpio. Dok hodam
lakše mi je. Bojim se da će me sad baš stisnuti, možda već ujutro osvanem s
plikovima... Opet, hvala Bogu što sam dovde izdržo!
-
Nisam ja planir'o
bos ići... Zvrlj'o sam ti ja tako, pojma nemam kuda, možda sam se neko vrijeme
vrtio i ukrug...
-
Jesi li ikako iš'o
putem?
-
Nemam pojma.
Valjda jesam... Kakav put, kakva cesta... pojma ja nemam gdje sam cestu preš'o...
Bilo je svega, ma nisam ja smio plaho nikud iz šume. Samo mi je bilo stalo ići
što više pravo... Elem, već se počelo smrkavati... šta počelo, bilo se dobro
smračilo; i izbih ja na jedno brdo! Vidim neka svjetla u daljini, u dolini...
Šta misliš, šta sam pomislio gdje sam?
-
Šta znam...
-
Konjic. Nemoj
se smijati, stvarno sam to pomislio. Ali, ne mogu biti siguran. Ne smijem se
još usuditi sići...
-
Izvini, a gdje
si tad bio, znaš li?
-
Eto, tu gore. Na
tom brdu, vidiš... – rukom je pokazao brdo iznad samog ulaza na Trebovu, kuda
smo i mi došli.
-
Tu? Onda si se
ti dobro nahod'o, kad si pomislio da si više Konjica. Samo, kako da ti se od
planine učini Konjic?
-
Vidjećeš
večeras... kad se u svim kolibama upale lampe i fenjeri. Ovo ti s brda liči na
grad, ili veće selo. Eto, meni se učinio Konjic... Noge mi prokrvavile, ja
premoren. Kontam, spustiću se bliže i sačekati zoru. Tako i uradim. Siđem tačno
iznad puta. Tu se zgurim, malo i drjemnem. Ne znam jesam li, sve skupa, dvadeset
minuta. Ne smijem, da me zora ne prevari... Poče svitati. Ustanem ja, i tek me
tad poče hvatati neki strah. Tek vidim da nije Konjic. Vidim samo štale i
kolibe, kontam neko selo. Sačekaću, velim - da vidim neku ženu. Ako bude imala
dimije i šamiju, dobro je. Prošlo je i po sata, kad vidim neka žena ide otud iz
Tođevačkog katuna. Prema potoku. Spustim se i ja, viš' sami potok. Kontam, pošla
prati haljine. Uđe u potok, vidim dimije. Mene sunce ogrija. Taman da joj se
javim, ona čučnu. Skide dimije, piša. Kako ću sad pred nju, znaće da sam je
gledo. Hajde, malo sačekaću... Oplaka ona nju fino, navuče dimije, i pođe
nazad. Idem za njom, rekoh, pa šta bude! Malo sam je prepo, al šta ću. Kažem
joj ko sam i odakle sam, i pitam gdje sam. Ona mi reče da je ovo Trebova, i da
su neki, to biva Zahir i njegovi, došli sinoć. Meni drago, pitah je gdje su,
ona mi pokaza ovamo gdje su Sejdini, Zahidina rodbina. I tako, ja im se
pridružih. Nađoše mi n'ak'u obuću, dadoše mi da jedem. Poslije su došli Zaim,
Šera, ta njihova grupa...
-
Sve ti vjerujem,
sem da se toj hanumi nisi mogo javiti prije nego je pišala.
-
Jebi se...
Prije nego će Latif završiti, prišao nam je Mufo.
Sačekao je da čuje kako je Latif zaspao iznad Konjica, a probudio na Trebovoj,
pa me onda zovnuo:
- Dođi ovamo, da
te nešto pitam... – nastavio je čim sam mu prišao – malo sam se raspit'o, ovdje
ti je, meščini, kako se ko snađe. Zahirovi su kod Sejdina, Šećini kod Krša,
ovaj kod ovog, onaj će kod onog... Moramo se i mi snalaziti!
-
Reci konkretno!?
-
Ono, ti nisi
dobar sa zeljanicom?
-
Kad god mogu da
biram.
-
Znači da može
doć' u obzir?
-
Samo se nadam da
nije od grabovog, ja l' javorovog lista.
-
Naš'o sam jednog
rođaka, s majkinu stranu – kroz smijeh završi – pozvati smo na ručak, a već sam
rek'o i za tebe. Ne brini, gdje su meni vrata otvorena, i tebi su!