Kad morija Mostar
morijaše,
sve umori, i staro i
mlado,
i umori majci
Ibrahima.
Žao joj ga u groblje
kopati,
već ga kopa u zelenu bašču.
25/26. septembar 1992.
Svako ga je jutro
oblazila,
a jedno ga jutro
dozivala:
„Jel ti tvrdo, Ibro,
bez dušeka?
Jel ti nisko bez brusa
jastuka?
Jel ti zima bez kumaš
jorgana?
Jesul teške tahte
javorove?“
Stražar
nas je zaustavio. Bez lozinke. Džemo se brzo sporazumio s njim.
Mufo
je momački izdržao. Odbijao je da ga nosimo, govorio je da se na nogama osjeća
življim. Povremeno se oslanjao na nekog od nas, žalio je i izvinjavao se zbog
toga. Pristajali smo na češće predahe, kraće, na nogama, bez sjedanja.
Stražar
Emin, brat Fuda Madeška, ravno nas je vodio Ćasari, za koga reče da se vratio
pred akšam. Na putu do kolibe još nam je potvrdio da je samo Sajo gore. U vezi
Tita i Asima se, i da smo htjeli, nismo stigli zabrinuti, a i oni su se čuli za
nama. Dok nas pristigoše, Emin potvrdi da smo ostali samo s jednom stanicom.
Odnosno, da ovdje niko nije u toku onoga što se dolje zadnje dešavalo.
Ćasara
je, izvjesno, već bio zaspao. Nikad tvrdim snom, na drugi tihi poziv je otvorio
vrata kolibe. Njegova duga, crna, kofrdžava kosa se i u mraku jasno
razaznavala. Paljenje fenjera je pokazalo zabrinuto lice.
-
Šta je bilo? – i riječima je dao do znanja da
sluti.
-
Crni poginuo, Mufo ranjen – Emin je bio kratak.
-
Šta!? Kako? Uđite – Ćasara nas pozva unutra,
zaboravljajući na pospanost, i lomeći ruke u visini prsa – dajte tog ranjenika,
neka odmah prođe i legne.
-
Neka, polahko – Mufo se i dalje suzdržavao veće
pažnje – dobro sam, sješću.
-
Emine, idi budi sve iz svoje kolibe – Ćasara nije
dijelio Mufovo mišljenje, bilo je dovoljno samo da baci pogled na ranu, na
zavoj koji je već bio crven od krvi, stvarajući jasnu sliku da krv još
povremeno teče – odmah treba osloboditi jednu kolibu. Ili, bolje da očistite
onaj Zijov šator. Njega smo nekad i zamišljali kao bolnicu. Ima onaj krevet,
nađite negdje dobro čiste posteljine, zategnite i lijepo sredite. Požurite,
hoću za po sata da je gotovo. Reci Fudu i da napravi još jedno stražarsko
mjesto, neko kraj Mufa stalno da dežura!
-
Mi ćemo – Džemo htjede odbiti Ćasaru, Mufo je čak
vrtio glavom, ali je Emin klimao i već izlazio iz kolibe.
-
Neka, vi morate odmoriti. Sajo mi je prič'o kako
je bilo. Niste trebali ispaljivati tu minu, kad ste znali da će vas otkriti.
Ali, hajde. Još mi Sajo priča da ste naglabali, te hoćete vatru ugasiti, te
nećete. Ni ja ne vjerujem da su mogli vidjeti vatru ili dim, al' vrag će ga
znati. On reče da je, čim je jedna blizu pala, odmah nabr'o naviše. Sklonio se
u onom jarku, dok je padalo. Kad je prestalo, malo se mislio. Veli „Sve mi
miris janjetine u nosu, al' kontam glava mi preča“. Baš je tako rek'o, a dodao
je da se njemu učinilo kako je jedna pala tu negdje. Tako smo i odavde
procjenjivali, ja taman stig'o, kont'o sam do vas otići, rekoh, prvo malo da se
odmorim, kad eto odozdo Miša i Fuda. Čak sam ja još jutros bio planir'o da
dođem i obiđem vas, ali me sve nešta zadržava. Džaba, suđeno nekom da živi,
nekom da pogine. Ko zna kako bi sa mnom bilo da sam kren'o čim sam doš'o. Ili
da sam jutros... Možda ja ne bih dao nikom da ide. Nije ni ovdje ništa
sigurnije, opet su više ovuda padale, meni ni sad u glavu ne ide da još nikog
nije strefilo... Nego, de pričajte kako je to bilo.
Prvi
sam pričao. O dijelu koji sam i sam znao. Prihvatao sam odgovornost koju sam
osjećao, ali ne i preko toga. Vatra i dim se sasvim ne mogu isključiti, ali je
baš Crni uz mene najviše bio da vatru ne gasimo. U to sam siguran, nas je
otkrila samo zadnja ispaljena mina! Dim i vatra su jedino mogli dodatno biti
četnicima orijentir. Ističem kako je za njih odgovornost na svima, ali za
ispaljenje jedino na meni.
Dok
sam govorio, ostali su mi u pomoć pozivali sudbinu, sve pripisujući njoj. Skoro
sjetno priznajući kako smo je malo i izazivali. Još sjetnije podsjećajući kako
je za jednog čovjeka, njegovu porodicu, sve to skupa nebitno.
Ćasaru
su zanimali detalji, a i tako smo trebali čekati da se Mufu pripremi šator.
Pričali smo sad naizmjenično, svi jednako tiho i polako. Bez presijecanja,
prekidanja i upadanja. Do momenta kad sam ja govorio zašto nisam s ostalima
otišao do skloništa, već sa Senadom za homoru. Radi boljeg prijema.
-
Jebla li te stanica – Mufo je i imao pravo da se
ubaci – i prema njoj se koordinate mogu odrediti. Vidio si da su i noćas odmah
gađali, čim si se javio stanicom!
Nisam
mogao protivurječiti, a i nisam htio. Ako je Mufo ovako razmišljao, to samo
može značiti kako mu je bolje nego smo slutili.
Ako
u svemu nije u pravu, u jednom jeste. To je još jedna greška, koju ubuduće neću
smjeti činiti. Četnici nas nisu frekvencijom otkrili, već onom minom, ako ko
hoće nek vjeruje da su i vatrom i dimom, ali im stanica služi da znaju kad smo na
položaju. Za to im nije potrebno da nam provale šifre. Ali, možda ću i to
nekako moći iskoristiti. O čemu ću razmišljati sutra, kad i o svemu ostalom.
Sad su se i meni slušali detalji koje nisam znao, a ni stigao ranije saznati.
Crni je prvi ušao u sklonište.
I odmah sjeo naspram ulaza. Pomjerio se kako bi Džemo sjeo do njega. Zaim i
Salko su sjeli na drugu stranu, ostavljajući Mufu mjesto preko puta Džemu.
Faruk, Tito i Asim su prošli u dno skloništa, namjeravajući odmah stvoriti
prostor za Senada i mene.
Dok smo se mi predomislili i
otišli za homoru, unutra je krenula priča. Složili su se kako smo trebali još
odmah doći, neizazivati sudbinu. Divili su se osjećaju sigurnosti, isticali
kako tek vide da ovom skloništu nikakva granata ništa ne može i kako im ne bi
smetalo ako bi četnici nastavili tući do zore. Kao jedini problem su nalazili
ko će i kako po janjad otići.
Džemo
je zaplakao pričajući kako je Crni
pomenuo da razmišlja u skloništu čak i spavati. Izračunao je da mjesta ima za
petoricu-šestoricu. Sudbina je njega jedinog odredila!
Mufo
podsjeti na još jedan njegov predosjećaj. Uz
vatru, malo pred polazak u sklonište, što također bi njegova ideja, zakleo se
svim i svačim da ima još samo jedan cigar duhana. Ostavio ga je za sklonište,
dalo se podebelo smotati, taman je bilo za tri kruga. Predosjećao je, ali nije
znao da tako dijeli posljednju želju. I da je halal od svih zaradio još za
života!
U
duši me je najviše zaboljelo slušajući kako su geleri ušli u sklonište. Homora, za koju smo svi vjerovali kako nam
samo može koristiti, na kraju se pokaza kobnom. Granata je udarila direktno u
nju, po njihovim, ali i mojim procjenama, sedam do deset metara od podnožja.
Tragično, baš pod uglom koji je omogućio da tri gelera „pronađu“ naš ulaz.
Jedan je završio negdje pored Džemove glave, drugi je bio smrtonosan za Crnog,
presjekavši mu arteriju, dok je treći pogodio Mufa u ruku, koji je držao
tompson ispred sebe, među nogama, obuhvatajući mu kundak lijevom šakom, tako da
je dlan bio priljubljen. Zato mu i jeste ruka u pitanju. Bio je to veći geler,
koji je probio šaku, pokidao tetive, pošto mu tompson nije dao da izađe. Tako
je izlazna rupa puno veća, kako rekoše u nju bi oveći orah mogao stati.
Uzdišući,
složismo se kako se u tom djeliću sekunde svi nađosmo na mjestu i položaju koji
bijahoše izraz Božje volje. Bog i sreću dijeli, danas je Džemu najviše pružio.
Kao što je Senada i mene sklonio da sve to ne gledamo, da ni ne budemo svjesni
svega što se dešavalo.
Zato
sad jesmo. Svjesnost nam bolnom gorčinom popuni dušu. Slušajući neproživljene
detalje, svjesno zanemarujemo postupke braće Madeško, Zaima Barlova i Salka
Pendeka, pri čemu ja odgovorno preskočih to i pomenuti. Neka to ostane trenutak
koji neće dobiti nikakvu važnost. Bolne je gorčine dovoljno od onog što je
prethodilo.
Prisjetih
se jednog drugog detalja! Biće prilike da o njemu pričamo. Ionako ćemo i njega
ubaciti u lonac sudbine, u volju Božju. Razlog što ga sad prećutujem je
dvostruk. Siguran sam da nema potrebe, da ćemo ga svi primijetiti, neki su to
možda stigli i prije mene. Ali i oni ćute, iz ovog drugog razloga. Tako
izbjegavamo pomenuti i ono što se desilo između Salka i mene. Kao što nije
bitno ko je prvi počeo, nije bitno da li je i koliko i to moglo uticati.
Istina
je da je Salko bio najuporniji da ulaz u sklonište okrenemo na drugu stranu,
kao što je i istina da nije znao objasniti razloge. A možda smo ga mogli
razumjeti i bez pojašnjenja. Zašto ja svojoj intuiciji vjerujem jedino kad
slijedi Majorovu. Nije Major mogao biti ovdje, nije mogao reći da osjeća kako
ulaz treba biti na suprotnoj strani. Da jeste, siguran sam da bih ga poslušao.
Svi geleri bi završili o zidu skloništa, Mufo ne bi bio ranjen, Crni bi još bio
živ... Ako, u tom slučaju, granata ne bi pala s druge strane!?
Ništa
ne može promijeniti ono što se već dogodilo. Samo, koliko god se puta budemo
prisjećali detalja s Kikala, sve više ćemo shvatati koliko rukopis sudbine zna
biti zamršen. Nekad se čovjeku čini da se na sudbinu može uticati...
Pred
nama je još puno teksta koji nam je sudbina pripremila. Jednako zamršenog,
nečitkog, razumljivog tek kad se desi. Sudbina ga piše, sudbina nam zatvara
oči. Ali nam zato otvara mozak, kada po njoj dođe vrijeme da se u tom tekstu
prepoznamo.
Ako
nam oči zatvara, ona nas i vodi. Ka onom što trebamo učiniti, makar to i ne
vidjeli, i ne bili svjesni.
-
Sjedite vi tu – Ćasara će, pošto je procijenio da
smo ispričali što smo imali, i što smo htjeli – ja odoh vidjeti dokle je Fudo.
Idem i nekog probuditi da usiječe kakvih naslona, makar bašluke.
U
vezi svojih nakana nije više ništa rekao. Otišao je s njima, u kolibi je
ostavio jasnu odlučnost da će uraditi sve da dženazu Crnog obavimo najbolje što
nam okolnosti i mogućnosti pružaju.
Nemamo
greblja, nemamo gasulhanu, nemamo ni hodže...
Imamo
sebe. I taj, posljednji dug prema Crnom.
