Kad morija Mostar
morijaše,
sve umori, i staro i
mlado,
i umori majci
Ibrahima.
Žao joj ga u groblje
kopati,
već ga kopa u
zelenu bašču.
25/26. septembar 1992.
Svako ga je jutro
oblazila,
a jedno ga jutro
dozivala:
„Jel ti tvrdo, Ibro,
bez dušeka?
Jel ti nisko bez brusa
jastuka?
Jel ti zima bez kumaš
jorgana?
Jesul teške tahte
javorove?“
Stražar nas je zaustavio. Bez lozinke. Džemo se
brzo sporazumio s njim.
Mufo je momački izdržao. Odbijao je da ga nosimo,
govorio je da se na nogama osjeća življim. Povremeno se oslanjao na nekog od
nas, žalio je i izvinjavao se zbog toga. Pristajali smo na češće predahe,
kraće, na nogama, bez sjedanja.
Stražar Emin, brat Fuda Madeška, ravno nas je
vodio Ćasari, za koga reče da se vratio pred akšam. Na putu do kolibe još nam
je potvrdio da je samo Sajo gore. U vezi Tita i Asima se, i da smo htjeli,
nismo stigli zabrinuti, a i oni su se čuli za nama. Dok nas pristigoše, Emin
potvrdi da smo ostali samo s jednom stanicom. Odnosno, da ovdje niko nije u
toku onoga što se dolje zadnje dešavalo.
Ćasara je, izvjesno, već bio zaspao. Nikad tvrdim
snom, na drugi tihi poziv je otvorio vrata kolibe. Njegova duga, crna,
kofrdžava kosa se i u mraku jasno razaznavala. Paljenje fenjera je pokazalo
zabrinuto lice.
-
Šta je bilo? – i
riječima je dao do znanja da sluti.
-
Crni poginuo,
Mufo ranjen – Emin je bio kratak.
-
Šta!? Kako?
Uđite – Ćasara nas pozva unutra, zaboravljajući na pospanost, i lomeći ruke u
visini prsa – dajte tog ranjenika, neka odmah prođe i legne.
-
Neka, polahko –
Mufo se i dalje suzdržavao veće pažnje – dobro sam, sješću.
-
Emine, idi budi
sve iz svoje kolibe – Ćasara nije dijelio Mufovo mišljenje, bilo je dovoljno
samo da baci pogled na ranu, na zavoj koji je već bio crven od krvi, stvarajući
jasnu sliku da krv još povremeno teče – odmah treba osloboditi jednu kolibu.
Ili, bolje da očistite onaj Zijov šator. Njega smo nekad i zamišljali kao
bolnicu. Ima onaj krevet, nađite negdje dobro čiste posteljine, zategnite i
lijepo sredite. Požurite, hoću za po sata da je gotovo. Reci Fudu i da napravi
još jedno stražarsko mjesto, neko kraj Mufa stalno da dežura!
-
Mi ćemo – Džemo
htjede odbiti Ćasaru, Mufo je čak vrtio glavom, ali je Emin klimao i već
izlazio iz kolibe.
-
Neka, vi morate
odmoriti. Sajo mi je pričo kako je bilo. Niste trebali ispaljivati tu minu, kad
ste znali da će vas otkriti. Ali, hajde. Još mi Sajo priča da ste naglabali, te
hoćete vatru ugasiti, te nećete. Ni ja ne vjerujem da su mogli vidjeti vatru
ili dim, al vrag će ga znati. On reče da je, čim je jedna blizu pala, odmah nabro
naviše. Sklonio se u onom jarku, dok je padalo. Kad je prestalo, malo se
mislio. Veli „Sve mi miris janjetine u nosu, al kontam glava mi preča“. Baš je
tako reko, a dodao je da se njemu učinilo kako je jedna pala tu negdje. Tako
smo i odavde procjenjivali, ja taman stigo, konto sam do vas otići, rekoh, prvo
malo da se odmorim, kad eto odozdo Miša i Fuda. Čak sam ja još jutros bio
planiro da dođem i obiđem vas, ali me sve nešta zadržava. Džaba, suđeno nekom
da živi, nekom da pogine. Ko zna kako bi sa mnom bilo da sam kreno čim sam došo.
Ili da sam jutros... Možda ja ne bih dao nikom da ide. Nije ni ovdje ništa
sigurnije, opet su više ovuda padale, meni ni sad u glavu ne ide da još nikog
nije strefilo... Nego, de pričajte kako je to bilo.
Prvi sam pričao. O dijelu koji sam i sam znao.
Prihvatao sam odgovornost koju sam osjećao, ali ne i preko toga. Vatra i dim se sasvim ne mogu isključiti, ali
je baš Crni uz mene najviše bio da vatru ne gasimo. U to sam siguran, nas je
otkrila samo zadnja ispaljena mina! Dim i vatra su jedino mogli dodatno biti
četnicima orijentir. Ističem kako je za njih odgovornost na svima, ali za
ispaljenje jedino na meni.
Dok sam govorio, ostali su mi u pomoć pozivali
sudbinu, sve pripisujući njoj. Skoro sjetno priznajući kako smo je malo i
izazivali. Još sjetnije podsjećajući kako je za jednog čovjeka, njegovu
porodicu, sve to skupa nebitno.
Ćasaru su zanimali detalji, a i tako smo trebali
čekati da se Mufu pripremi šator. Pričali smo sad naizmjenično, svi jednako
tiho i polahko. Bez presijecanja, prekidanja i upadanja. Do momenta kad sam ja
govorio zašto nisam s ostalima otišao do skloništa, već sa Senadom za homoru.
Radi boljeg prijema.
-
Jebla li te
stanica – Mufo je i imao pravo da se ubaci – i prema njoj se koordinate mogu
odrediti. Vidio si da su i noćas odmah gađali, čim si se javio stanicom!
Nisam mogao protivurječiti, a i nisam htio. Ako
je Mufo ovako razmišljao, to samo može značiti kako mu je bolje nego smo
slutili.
Ako u svemu nije u pravu, u jednom jeste. To je
još jedna greška, koju ubuduće neću smjeti činiti. Četnici nas nisu
frekvencijom otkrili, već onom minom, ako ko hoće nek vjeruje da su i vatrom i
dimom, ali im stanica služi da znaju kad smo na položaju. Za to im nije
potrebno da nam provale šifre. Ali, možda ću i to nekako moći iskoristiti. O
čemu ću razmišljati sutra, kad i o svemu ostalom. Sad su se i meni slušali
detalji koje nisam znao, a ni stigao ranije saznati.
Crni je prvi
ušao u sklonište. I odmah sjeo naspram ulaza. Pomjerio se kako bi Džemo sjeo do
njega. Zaim i Salko su sjeli na drugu stranu, ostavljajući Mufu mjesto preko
puta Džemu. Faruk, Tito i Asim su prošli u dno skloništa, namjeravajući odmah
stvoriti prostor za Senada i mene.
Dok smo se mi
predomislili i otišli za homoru, unutra je krenula priča. Složili su se kako
smo trebali još odmah doći, neizazivati sudbinu. Divili su se osjećaju
sigurnosti, isticali kako tek vide da ovom skloništu nikakva granata ništa ne
može i kako im ne bi smetalo ako bi četnici nastavili tući do zore. Kao jedini
problem su nalazili ko će i kako po janjad otići.
Džemo je zaplakao pričajući kako je Crni pomenuo da razmišlja u skloništu čak i spavati. Izračunao
je da mjesta ima za petoricu-šestoricu. Sudbina je njega jedinog odredila!
Mufo podsjeti na još jedan njegov predosjećaj. Uz vatru, malo pred polazak u sklonište, što
također bi njegova ideja, zakleo se svim i svačim da ima još samo jedan cigar
duhana. Ostavio ga je za sklonište, dalo se podebelo smotati, taman je bilo za
tri kruga. Predosjećao je, ali nije znao da tako dijeli posljednju želju. I da
je halal od svih zaradio još za života!
U duši me je najviše zaboljelo slušajući kako su
geleri ušli u sklonište. Homora, za koju
smo svi vjerovali kako nam samo može koristiti, na kraju se pokaza kobnom.
Granata je udarila direktno u nju, po njihovim, ali i mojim procjenama, sedam
do deset metara od podnožja. Tragično, baš pod uglom koji je omogućio da tri
gelera „pronađu“ naš ulaz. Jedan je završio negdje pored Džemove glave, drugi
je bio smrtonosan za Crnog, presjekavši mu arteriju, dok je treći pogodio Mufa
u ruku, koji je držao tompson ispred sebe, među nogama, obuhvatajući mu kundak
lijevom šakom, tako da je dlan bio priljubljen. Zato mu i jeste ruka u pitanju.
Bio je to veći geler, koji je probio šaku, pokidao tetive, pošto mu tompson
nije dao da izađe. Tako je izlazna rupa puno veća, kako rekoše u nju bi oveći
orah mogao stati.
Uzdišući, složismo se kako se u tom djeliću
sekunde svi nađosmo na mjestu i položaju koji bijahoše izraz Božje volje. Bog i
sreću dijeli, danas je Džemu najviše pružio. Kao što je Senada i mene sklonio
da sve to ne gledamo, da ni ne budemo svjesni svega što se dešavalo.
Zato sad jesmo. Svjesnost nam bolnom gorčinom
popuni dušu. Slušajući neproživljene detalje, svjesno zanemarujemo postupke braće
Madeško, Zaima Barlova i Salka Pendeka, pri čemu ja odgovorno preskočih to i pomenuti.
Neka to ostane trenutak koji neće dobiti nikakvu važnost. Bolne je gorčine
dovoljno od onog što je prethodilo.
Prisjetih se jednog drugog detalja! Biće prilike
da o njemu pričamo. Ionako ćemo i njega ubaciti u lonac sudbine, u volju Božju.
Razlog što ga sad prećutujem je dvostruk. Siguran sam da nema potrebe, da ćemo
ga svi primijetiti, neki su to možda stigli i prije mene. Ali i oni ćute, iz
ovog drugog razloga. Tako izbjegavamo pomenuti i ono što se desilo između Salka
i mene. Kao što nije bitno ko je prvi počeo, nije bitno da li je i koliko i to
moglo uticati.
Istina je da je Salko bio najuporniji da ulaz u
sklonište okrenemo na drugu stranu, kao što je i istina da nije znao objasniti
razloge. A možda smo ga mogli razumjeti i bez pojašnjenja. Zašto ja svojoj
intuiciji vjerujem jedino kad slijedi Majorovu. Nije Major mogao biti ovdje,
nije mogao reći da osjeća kako ulaz treba biti na suprotnoj strani. Da jeste,
siguran sam da bih ga poslušao. Svi geleri bi završili o zidu skloništa, Mufo
ne bi bio ranjen, Crni bi još bio živ... Ako, u tom slučaju, granata ne bi pala
s druge strane!?
Ništa ne može promijeniti ono što se već
dogodilo. Samo, koliko god se puta budemo prisjećali detalja s Kikala, sve više
ćemo shvatati koliko rukopis sudbine zna biti zamršen. Nekad se čovjeku čini da
se na sudbinu može uticati...
Pred nama je još puno teksta koji nam je sudbina
pripremila. Jednako zamršenog, nečitkog, razumljivog tek kad se desi. Sudbina
ga piše, sudbina nam zatvara oči. Ali nam zato otvara mozak, kada po njoj dođe
vrijeme da se u tom tekstu prepoznamo.
Ako nam oči zatvara, ona nas i vodi. Ka onom što
trebamo učiniti, makar to i ne vidjeli, i ne bili svjesni.
-
Sjedite vi tu –
Ćasara će, pošto je procijenio da smo ispričali što smo imali, i što smo htjeli
– ja odoh vidjeti dokle je Fudo. Idem i nekog probuditi da usiječe kakvih
naslona, makar bašluke.
U vezi svojih nakana nije više ništa rekao.
Otišao je s njima, u kolibi je ostavio jasnu odlučnost da će uraditi sve da
dženazu Crnog obavimo najbolje što nam okolnosti i mogućnosti pružaju.
Nemamo greblja, nemamo gasulhanu, nemamo ni
hodže...
Imamo sebe. I taj, posljednji dug prema Crnom.
Volujak,
sedlo između Badnja i Tiholjice
