“Sarajčice hajdemo, bona
hajdemo,
mome selu zajedno, zajedno.
Konja ću ti osedlati,
aman, pa ćemo bježati.
Imam šumu golemu, bona golemu,
i bašticu šarenu, šarenu.
Na sred bašte trešnja zrela,
aman, slađa od šećera!”
“Blago tebi momčiću, bolan
momčiću,
kad jašeš na konjčiću,
konjčiću.
Zlatan dizgin i uzdice,
aman, mame djevojčice.”
“Sarajčice ne luduj, bona ne
luduj,
nikom ništa ne kazuj, ne
kazuj.
Vodiću te, zlato moje,
aman, gdje slavuji poje.”
“Šumica je golema, bolan
golema,
a ja cura malena, malena.
Mogla bi me ujest guja,
aman, slušajuć’ slavuja.”
/Jozo Penava/
Moja strahovanja
su bila opravdana, ali razlozi nisu bili isti. Stigao sam do pola riječi
“vjerovatno”, kad je nova granata preletjela iznad nas i završila negdje u
“Titovom usjeku”. Strašan se huk prolomio, učinilo mi se kako mi se odbija od
pete.
Podsjeti
me i na ono što smo bili zanemarili, na drugoj su se strani još mogle čuti
povremene borbe, samo im je artiljerija od kobne granate mirovala. Ako su
njihovi pješadinci odlučili noć provesti na položajima na kojima ih je zatekla,
to su i artiljerci ostavili cijevi u zadnjim pravcima. Dovoljno je bilo da je
neko od njihovih artiljeraca malo više popio, ili neko iz njihove Komande, pa
da šenluče na ovaj način. Mada bi nama bilo draže da je razlog u saznanju kako
je poginuo neko od njihovih vojvoda.
Prekidam
sa slanjem telegrama, ostajem u ležećem položaju dok se ne završi četničko
“šenlučenje”. Uzdahnuh, jer i ova granata potvrdi kako nam je položaj skoro
idealan. Mada je nisko preletjela, završila je skroz u klancu. Ipak, ne možemo
biti sigurni da će se na ovome završiti.
Već
sljedeća je zviždala jače, opasnije. Zaustavila se na samoj ivici klanca, tako
da smo Hadžija i ja preživjeli kišu gelera. Preživjeli, to je najvažnije. Pola
smo minute bili prepušteni tišini, srećom niko nije zapomagao.
Tek, oko
dvije minute kasnije smo čuli Džemov glas. Nije bilo sumnjičavosti u njemu,
obično dozivanje.
-
Hej! Hajte, šta čekate!?
-
Moram završiti telegram.
-
Jeb’o te telegram. Požurite!
Pođoh
odbrusiti, ali kao da osjetih Senadov polumolećiv pogled na sebi. Koji je
govorio da nije vrijeme za duga premišljanja. Granate padaju, geleri frkću,
teško je reći da Džemo bez razloga izlaže sebe kako bi nas opomenuo, postoji
nešto što se zove osjećaj, koji često isključuje i važnije stvari od jednog
telegrama, čiji se kraj ionako može doslutiti. Ne mogu reći da Hadžija pokazuje
strah, ali se pitam šta ako prepoznaje taj osjećaj.
Neću više
odgovornosti, krivice, nego što ih već osjećam. Neću da me Senad moli, a da mu
ne znadnem objasniti. Nabacujem stanicu na leđa, telegram se može dovršiti i s
nekog drugog mjesta, i trčim za Džemom.
Srećom,
ili se mjesec malo smilovao na nas, ili su se moje oči malo srodile s mrakom,
ili u tome ima i primjesa straha, tek se ne mogu prepoznati u odnosu na prije
sat-dva. Sve konture se jasno oslikavaju, na metar-dva uočavam homore, a i
svaki grmen, pa se lakše boriti s kamenjem i žilama.
Kad je
ponovo zatutnjalo, bez problema smo se našli na zemlji. S osmijehom smo
ispratili granatu, ponovo do ivice klanca. Sačekali da “svih nekoliko” gelera
završi negdje mimo nas, te opet potrčali naprijed.
U potoku,
već nije bilo nikog. Znao sam da i Džemo samo sluti, a i da mi ne vrijedi
postavljati pitanje napuštanja položaja. Skoro da sam ja njega pogurivao,
najvažnije je saznati šta je s Mufom.
Dolazimo
do daha, stalno spremni ponovo zaleći, vjerujući kako je bolje do tada što
dalje odmaći, polako i shvatajući kako se na drugoj strani situacija smiruje.
Ne čuju se ni puške, a oni zaduženi za nas su se kao namjerno zaustavili na tri
ispaljene granate, valjda nas i takvom simbolikom želeći isprovocirati.
Vraćati
se ne valja, ali je malo predahnuti dobro.
-
Šta je s Mufom? – odmah koristim predah.
-
K’o da se čuju, pristižemo ih... Rekao je da može sam.
Ipak su Faruk i Zaim uz njega.
-
Znači, dobro je!?
-
Razvalilo mu je dobro ruku. Ali nije ništa vitalno!
-
A Crni?
-
Ništa. Ostavili smo ga u skloništu. Šta ću, možda su u
pravu. Pogin’o je, pomoći mu ništa ne možemo. Vidjećemo ujutro šta ćemo, kako
ćemo ga iznijeti. Valjda će htjeti još ljudi poći s nama.
Razmišljao
sam i o Saju i drugoj dvojici Madešaka, zbog čega sam stanicu prebacio na drugu
frekvenciju. Munib se nije javljao, što je moralo značiti da je policajka
“konačno” crkla. Ona dva preostala kanala. Inače bi bili na prijemu.
To što
nikog nismo imali u susret, slutilo je da Tito i Asim nisu gore. Ali, šta je s
njima, sad sam smatrao suvišnim pitati. Osjećam da su negdje sačekali ove
ispred, ili su svjesno odlučili noć provesti sami na položaju, u onom svom
klancu, da poprave svoj večerašnji postupak.
Nisu oni
to što osjećam da mi nedostaje!
Stalno
popravljah stanicu na leđima, da me manje žulja, osjećajući kako me žulja još
nešto. Ne uspijevah dokučiti, do mjesta kad sasvim pristigosmo ostale.
-
Ostala mi je puška! – lupih se po čelu.
-
Jebem ti tak’og borca! – Džemo se okrenu i kiselo osmjehnu.
Nije
morao, i sam sam isto pomislio.
