“Sarajčice hajdemo, bona hajdemo,
mome selu zajedno, zajedno.
Konja ću ti osedlati,
aman, pa ćemo bježati.
Imam šumu golemu, bona golemu,
i bašticu šarenu, šarenu.
Na sred bašte trešnja zrela,
aman, slađa od šećera!”
“Blago tebi momčiću, bolan momčiću,
kad jašeš na konjčiću, konjčiću.
Zlatan dizgin i uzdice,
aman, mame djevojčice.”
“Sarajčice ne luduj, bona ne luduj,
nikom ništa ne kazuj, ne kazuj.
Vodiću te, zlato moje,
aman, gdje slavuji poje.”
“Šumica je golema, bolan golema,
a ja cura malena, malena.
Mogla bi me ujest guja,
aman, slušajuć slavuja.”
/Jozo Penava/
Moja strahovanja su bila opravdana, ali razlozi nisu bili isti. Stigao sam
do pola riječi “vjerovatno”, kad je nova granata preletjela iznad nas i
završila negdje u “Titovom usjeku”. Strašan se huk prolomio, učinilo mi se kako
mi se odbija od pete.
Podsjeti me i na ono što smo bili zanemarili, na drugoj
su se strani još mogle čuti povremene borbe, samo im je artiljerija od kobne
granate mirovala. Ako su njihovi pješadinci odlučili noć provesti na položajima
na kojima ih je zatekla, to su i artiljerci ostavili cijevi u zadnjim pravcima.
Dovoljno je bilo da je neko od njihovih artiljeraca malo više popio, ili neko
iz njihove Komande, pa da šenluče na ovaj način. Mada bi nama bilo draže da je
razlog u saznanju kako je poginuo neko od njihovih vojvoda.
Prekidam sa slanjem telegrama, ostajem u ležećem položaju dok se ne završi četničko
“šenlučenje”. Uzdahnuh, jer i ova granata
potvrdi kako nam je položaj skoro idealan. Mada je nisko preletjela, završila
je skroz u klancu. Ipak, ne možemo biti sigurni da će se na ovome završiti.
Već sljedeća je zviždala jače, opasnije. Zaustavila se na samoj ivici
klanca, tako da smo Hadžija i ja preživjeli kišu gelera. Preživjeli, to je
najvažnije. Pola smo minute bili prepušteni tišini, srećom niko nije zapomagao.
Tek, oko dvije minute kasnije smo čuli Džemov glas. Nije bilo sumnjičavosti
u njemu, obično dozivanje.
-
Hej! Hajte, šta čekate!?
-
Moram završiti telegram.
-
Jebo te telegram.
Požurite!
Pođoh odbrusiti, ali kao da osjetih Senadov polumolećiv pogled na sebi.
Koji je govorio da nije vrijeme za duga premišljanja. Granate padaju, geleri
frkću, teško je reći da Džemo bez razloga izlaže sebe kako bi nas opomenuo,
postoji nešto što se zove osjećaj, koji često isključuje i važnije stvari od
jednog telegrama, čiji se kraj ionako može doslutiti. Ne mogu reći da Hadžija
pokazuje strah, ali se pitam šta ako prepoznaje taj osjećaj.
Neću više odgovornosti, krivice, nego što ih već osjećam. Neću da me Senad
moli, a da mu ne znadnem objasniti. Nabacujem stanicu na leđa, telegram se može
dovršiti i s nekog drugog mjesta, i trčim za Džemom.
Srećom, ili se mjesec malo smilovao na nas, ili su se moje oči malo srodile
s mrakom, ili u tome ima i primjesa straha, tek se ne mogu prepoznati u odnosu
na prije sat-dva. Sve konture se jasno oslikavaju, na metar-dva uočavam homore,
a i svaki grmen, pa se lakše boriti s kamenjem i žilama.
Kad je ponovo zatutnjalo, bez problema smo se našli na zemlji. S osmijehom
smo ispratili granatu, ponovo do ivice klanca. Sačekali da “svih nekoliko”
gelera završi negdje mimo nas, te opet potrčali naprijed.
U potoku, već nije bilo nikog. Znao sam da i Džemo samo sluti, a i da mi ne
vrijedi postavljati pitanje napuštanja položaja. Skoro da sam ja njega
pogurivao, najvažnije je saznati šta je s Mufom.
Dolazimo do daha, stalno spremni ponovo zaleći, vjerujući kako je bolje do
tada što dalje odmaći, polahko i shvatajući kako se na drugoj strani situacija
smiruje. Ne čuju se ni puške, a oni zaduženi za nas su se kao namjerno
zaustavili na tri ispaljene granate, valjda nas i takvom simbolikom želeći
isprovocirati.
Vraćati se ne valja, ali je malo predahnuti dobro.
-
Šta je s Mufom? – odmah
koristim predah.
-
Ko da se čuju,
pristižemo ih... Rekao je da može sam. Ipak su Faruk i Zaim uz njega.
-
Znači, dobro je!?
-
Razvalilo mu je dobro
ruku. Ali nije ništa vitalno!
-
A Crni?
-
Ništa. Ostavili smo ga u
skloništu. Šta ću, možda su u pravu. Pogino je, pomoći mu ništa ne možemo.
Vidjećemo ujutro šta ćemo, kako ćemo ga iznijeti. Valjda će htjeti još ljudi
poći s nama.
Razmišljao sam i o Saju i drugoj dvojici Madešaka, zbog čega sam stanicu
prebacio na drugu frekvenciju. Munib se nije javljao, što je moralo značiti da
je policajka “konačno” crkla. Ona dva preostala kanala. Inače bi bili na prijemu.
To što nikog nismo imali u susret, slutilo je da Tito i Asim nisu gore.
Ali, šta je s njima, sad sam smatrao suvišnim pitati. Osjećam da su negdje
sačekali ove ispred, ili su svjesno odlučili noć provesti sami na položaju, u
onom svom klancu, da poprave svoj večerašnji postupak.
Nisu oni to što osjećam da mi nedostaje!
Stalno popravljah stanicu na leđima, da me manje žulja, osjećajući kako me
žulja još nešto. Ne uspijevah dokučiti, do mjesta kad sasvim pristigosmo
ostale.
-
Ostala mi je puška! –
lupih se po čelu.
-
Jebem ti takog borca! –
Džemo se okrenu i kiselo osmjehnu.
Nije morao, i sam sam isto pomislio.
plato Vratnice
