Oj Vrbasu, vodo hladna,
odnesi mi jade moje.
Odnesi ih mome dragom,
mome dragom pod pendžere.
Nek ih dragi razabere,
nek ih meni i ne vraća.
Sjeo sam.
Poslije svega, još da uzdišem. Bilo je kasno da bidon skrivam. Možda i ne bih,
ne želim se i zbog toga osjećati krivim.
Mufo je
znao. Tražio je odmah vode. Faruk mu nije dao, upozorio ga je.
Ja se u
medicinu ne razumijem, ali žeđ shvatam. Faruku vjerujem, Mufu isto. Ali, opet
držim da bi Mufu bilo bolje da je samo usne nakvasio, da se je Farukovim
savjetima počeo povinavati još dok ih je i sam znao. Ne bismo sad slušali
predavanja o tome kako ranjeniku koji je krvario, vodu ne treba davati.
Predavanja, koja zanemaruju ono što se zove žeđ.
Ma koliko
Faruk bio u pravu, preče je bilo vidjeti šta dalje. A nije mi puno vremena
trebalo da shvatim kako se ponovo prvo čeka moje mišljenje.
-
Vidim kako još nismo svi – prekidajući Faruka, govorim
prvo što mi je palo na um – svakako bismo trebali sačekati i ostale. Koliko sam
primijetio, na Sniježnici ne postoji groblje. Možda bi Crnog i trebali ovdje
ukopati...
-
Šta pričaš – Džemo me prekide – nećemo sad o tome, ne
može se kopati dok mejt ne prenoći!
-
U pravu si. Dobro, o tome ćemo sutra – osjećao sam praznu
glavu, bolje reći prepunu košmarnih misli, zbog čega sam šakama prekrio lice,
želeći ih tako otjerati i otvoriti prostor za neke normalnije.
-
Ja predlažem da odmah krenemo odavde – Salko je vjerovao
kako dijeli mišljenje većine.
-
To nećemo – sklonih šake, iz Salkovih mi riječi dođe ono
što sam od podsvijesti otimao – moralno to ne možemo učiniti. Ejub Mešak jeste
poginuo, znam da ga vratiti ne možemo, ali ni ostaviti tek tako. Nemamo pravo
tako razmišljati, i odmah ukraj ići s guzicom. Pa, makar još nekom bilo suđeno
da pogine.
-
Ko te jebe! Ne znam ni koji te kurac više slušam – Salko
je svojom galamom iznenadio sve – ni ko te odredi da nam komanduješ, ni što sam
ja ovamo dolazio. Jebe mi se više šta ti misliš! Ja odoh.
-
Izvoli samo! Izvoli! Idi, ko te zaustavlja – ako je Salko
bio ljut, i mene je naljutio, donja usna mi je poigravala, a glas su mi morali
čuti Tito i Asim, ako su još bili u usjeku
– bio si pošao, ne znam što si se vrać’o. Kad već nećeš da me slušaš!?
Idi odmah, samo povedi i braću Madeško!
-
Ti ćeš meni reći da sam kukavica – Salko je pokušavao
biti glasniji – ti si mi k’o neki heroj, balavče jedan!
-
Nisam ti ja rek’o da si kukavica. Sam si se tako ponio!
Fizički
je bio jači. Ali, u ovom trenutku, i ne toliko. Osjećao sam neku ludu snagu,
kao da sam sva trenutna osjećanja pretvorio u nju. Bio sam je spreman i
pokazati, ako do toga dođe.
Stajao
sam u mjestu, a on je koračao ka meni. Odlučih ga pustiti na pola metra. Tada ću
udariti prvi, ma šta poslije bilo.
-
Halo! Prekinite! – Džemo je skočio, ne želivši saznati
dokle smo nas dvojica spremni ići.
Džemove
riječi zaustaviše obojicu. A pokrenuše Zaima. Koji je rukama gestikulirao ono
što je Džemo govorio.
Salko je
bio u dilemi da li da ih posluša. Kao da mu je bilo krivo što je onako
reagovao, a kao da će mu biti još krivlje ukoliko se sad povuče. Sukobljen s
takvim mislima učini korak ka meni. Ka njemu su iskoračili Džemo i Zaim, pri
čemu je sada Zaim rukama sugerisao kako smo obojica krivi. Ukoliko nastavimo s
prijepirkom.
Ja sam
stajao mirno. Spreman, ako ga ne mognu zadržati. Ali i da priznam kako su Džemo
i Zaim u pravu. I da je nebitno šta smo jedan drugom rekli, šta nam se još po
glavama motalo, kao i ko je prvi počeo.
Salko se
povrati dva koraka nazad. Priznajući isto. Sjeo je uz pomoć Džema i Zaima.
Ja sam
sačekao da on prvi sjedne. Pokušavajući da i sam to učinim, tek shvatih koliko
je ova kratka prijepirka uticala na mene. Nisam se ni na zemlji mogao smiriti,
činilo mi se da odskačem. Pomislio sam da me jedino riječi mogu smiriti, one su
me i uznemirile. Prvo sam morao usne smiriti, da se u glasu ne osjeti kako me
bijes još drži.
Džemo
nije bio siguran da će od nas čuti i jednu pomirljivu riječ, pa nas preduhitri:
-
Ne mogu da vjerujem! Meni je, fakat, na rukama umro. Pa
nisam odmah izgubio glavu! Ljudi moji, rat je. Ginulo se, i ginuće se. Možda je
neko od nas već sutra na redu! Ne d’o mi Bog, da mi jedan od vas trebadne
pomoći! Kako biste nastavili borbu, kad bi pored vas neko pogin’o!?
Mufo je
zajecao. Glasno. Ovaj put, ne od bolova. Već da bi meni i Salku, ali i svima
ostalima, dao jasnu poruku, potvrdu ovog što je prethodno Džemo izgovorio.
Na mene
su djelovali. Upola me smirilo. Tako da sam mogao reći ono što sam bio zaustio:
-
Vidite da je prestalo granatirati. A mi još ne znamo šta
je s Titom i Asimom, i Sajom.
-
Sajo nije bio s nama u skloništu – Faruku se prvom dopao
mirniji ton – vjerujem da je on već na Sniježnici. A, smio bih se kladiti, i
braću nećemo prije gore naći.
-
Moguće. Ali bih ja, ipak, malo da prošnjuhamo ovaj potok.
Mene noge bole, vjerujte mi. Svakako neko treba uz Crnog biti, a uz Mufa je
najbolje da bude Faruk. Ostali se podijelite u dvije grupe, jedni tamo do
klanca, drugi ovuda gore, zviždućite, dozivajte ih. Ako su još negdje ovdje,
daleko sigurno nisu. Usput svi možemo razmišljati šta ćemo dalje. Ja svakako
moram i telegram završiti, odnosno novi napisati, sad tamo misle da smo,
bogzna, svi izginuli.
-
Idite ti i Senad odmah taj telegram pošaljite – Džemo je
već imao svoj plan – nama, šta treba: pet minuta da odemo jedan do klanca,
drugi ovamo, a jedan malo putem gore. Jednom ih, dvaput, zovnemo, ako se
jave-jave. Ako su na Sniježnici, džaba ćemo gubiti vrijeme. Mi Crnog ostaviti
samog ne smijemo. Treba samo vidjeti može li Mufo sam ići, obojicu sami
iznijeti ne možemo.
-
Mogu ja! – Mufo je još jednom davao do znanja kako se ne
osjeća teško ranjenim, ili je samo želio reći kako nam ne želi biti na teretu.
-
To ti misliš – Džemo nastavi – ali ćemo čuti šta Faruk
misli. Nije problem, ma kako sad to zvučalo, živi moraju biti veća briga. Ma ko
da je u pitanju, isto uradite i sutra, ako ja, ne daj Bože, poginem! Dakle, ako
tebe moradnemo nositi, onda ćemo samo jednog odrediti da uz Crnog ostane. Ako
niko drugi ne htjedne, ja ću. Nije me strah ni sam biti, a ni mrtvaca.
Petnaestak
sam sekundi čekao da se uvjerim kako niko drugi ništa neće dodati. Potom sam
ustao i krenuo ka stanici.
Nisam čak
ni Senada zvao, ali mi je bilo drago vidjevši ga da me slijedi. Posebno što sam
primjećivao kako se potpuno oslobodio straha koji je sve do maloprije teško
savlađivao. Usudio bih se reći kako je u ovih sat vremena odrastao više nego u
svih sedamnaest svojih godina ranije.
-
Svaka čast – potvrđivao je moje osjećaje, čim smo se
izdvojili – nije mi jasno kako neko može govoriti da si ti za sve kriv!
-
Neka, Hadžija, nema veze. Ja i jesam kriv. Za sve nisam,
ali jesam najviše. Ja sam toga svjestan, ja to nisam ni htio kriti. Možda bi
ljepše zvučalo ako bih rekao da osjećam odgovornost, a ne krivicu. Ali, vjeruj
mi, to ti je isto. Nema tu neke razlike.
-
Znam, ali zar nisi svima govorio da u skloništu nije
sigurno. Nismo ga trebali ni kopati, pored ovolikih homora.
-
Zaboravi i to, ionako će se na kraju sve pripisati
sudbini. Ti nisi bio u Zamrštenu, Crni se rahmetli jedini bunio da ide ovamo.
Ja sam siguran da će ih biti koji će reći da sam ga ja natjer’o, da sam mu bio
sedep. Niko neće razmišljati šta bi bilo da je neko drugi poš’o umjesto njega.
Ne mogu sad o tome... Bio si sa mnom, vidio si... Kako neko može onako da se
ponaša, trči ovud i viče “Bježimo, ima mrtvih”!? To je mene najviše naljutilo.
Salko se, samo, prvi nakačio. Mada, vrlo lahko, i ja bih se ponašao kao on, na
njegovom mjestu!? Mislim, tamo kod vatre, kad se posvađasmo.
-
Ne bi! – Hadžija je osjećao obavezu da sada on hrabri
mene.
-
Jah, prazna je i to priča, ne može niko biti na tuđem
mjestu – već smo stigli, i pripremali svijeću kako bih mogao napisati telegram
– baš zato i pričam o svojoj krivici, odgovornosti. Nikako nisam smio dozvoliti
da po noći gađamo! Nešto mi kroz glavu ide da su oni i Sutka zvali. On ih
odbio, pa navalili na mene. Čuo si da me Admir molio. Ne mislim da bi to uradio
bez jaka razloga, da tamo nije bilo pravo gusto. Glupo je, ružno da sad o tome
razmišljam, ali smo, možda, spasili tamo nekoliko naših boraca. Još je gluplje,
ružnije, ako kažem da se ne kajem toliko, i da bih ponovo isto uradio. Mogao je
poginuti bilo ko od nas. Ja, ti, Salko Pendek... ali je Mešku bilo suđeno. Eto,
moj Mufo je ranjen. Ja sam ne mogu zamisliti kako bih se ja sad osjeć’o da je
on pogin’o. Čovjek je čovjek, ovo je i najružnije što sam rek’o, ali...
Odlučio
sam prekinuti svoj monolog. Senada sam zamislio, a siguran sam kako će mislima
ići u pravom smjeru. Koliko je to moguće. Previše se upliće riječi kao što su
“možda bi”, “da smo”, “trebali smo”, “mogli smo”, “da je”... sve onih, za koje
sam ja jednom prilikom, ne mogu se sjetiti kojom, rekao kako bi ih najradije
izbacio iz upotrebe!?
A i, ne
znam zašto, žurilo mi se s telegramom.
“Ejub
Mešak poginuo. Mufo ranjen. Povukao sam ljude. Šta ima novo tamo? Isključujem
se do ujutro. Vjerovatno ćemo morati tražiti novi položaj. Javiću se.” –
pročitao sam naglas, usput još jednom provjerivši tačnost šifri.
-
Znači, ići ćemo odavde? – Senad je požurio provjeriti
moju ozbiljnost.
-
Ne znam, ne mogu o tome večeras da razmišljam. Svima nam
treba malo odmora, makar, ako sna već nećemo moći imati. Jutro je, stari su
govorili, pametnije od večeri. Zato želim da nas makar do ujutro ne bihuzure. A
i stanica je, baterija, pri kraju. Osim toga, vrlo je moguće da su nam četnici
prokužili šifre, iako smo ih jednom mijenjali. Nisu ludi, mogli su upratiti
koji se broj najčešće ponavlja, to je A. Onda, po principu suglasnik-samoglasnik,
a imaju i oni pametnih ljudi. Ne bojim se, nego onako govorim. Jer, onda ovo
može biti i mali trik - da pomisle da idemo odavde. Pa mi sutra našima javimo
da smo promijenili položaj, a nađemo neko mjesto iza, ne više od pola kilometra
odavde. Bojim se da je Ćasara bio u pravu da boljeg položaja nema. Može biti
još dobrih, ali boljeg... Ali, o tome ćemo sutra.
Pozvao
sam Trebovu. Malo se trznuh ne čuvši glas Senada Pekasa. Ali mi laknu, jer mi
nije puno trebalo da prepoznam i Adema Durića.
-
Halo! Pa, gdje ste vi čovječe. Šta bi s vama? Jel’
baterija bila crkla? – u njegovom se glasu jasno primjećivalo olakšanje zbog
uspostavljanja veze.
-
Imam telegram. Jesi li spreman? – ja sam, logično, bio
sasvim drukčijeg raspoloženja.
-
Nisam! Već pola sata čekam s telegramom za tebe!
-
U redu – nije mi bilo ni do polemike.
Telegram
me prvo iznenađivao dužinom, potom i sadržajem. Nisam ga direktno prevodio, ali
sam pratio otprilike njegov sadržaj. Pitali su šta se desilo, vidjeli su kako
je u našem rejonu palo dosta granata. Da li imamo gubitaka, jesam li u vezi s
Ćasarom, šta je s njegovim ljudima. Na kraju su pomenuti neki ciljevi, te da
budemo spremni.
Potvrdio
sam prijem, ali i zatražio od Adema da odmah preuzme naš. Smatrao sam ga i
odgovorom. Samo sam se plašio da baterija izda, zbog čega sam čitao malo
sporije, ali vrlo razgovjetno, da ne bih morao ponavljati, želio sam da
telegram ovaj put ode čitav.
