Oj Vrbasu, vodo hladna,
odnesi mi jade moje.
Odnesi ih mome dragom,
mome dragom pod pendžere.
Nek ih dragi razabere,
nek ih meni i ne vraća.
Sjeo sam. Poslije svega, još da uzdišem. Bilo je kasno da bidon skrivam.
Možda i ne bih, ne želim se i zbog toga osjećati krivim.
Mufo je znao. Tražio je odmah vode. Faruk mu nije dao, upozorio ga je.
Ja se u medicinu ne razumijem, ali žeđ shvatam. Faruku vjerujem, Mufu isto.
Ali, opet držim da bi Mufu bilo bolje da je samo usne nakvasio, da se je
Farukovim savjetima počeo povinavati još dok ih je i sam znao. Ne bismo sad
slušali predavanja o tome kako ranjeniku koji je krvario, vodu ne treba davati.
Predavanja, koja zanemaruju ono što se zove žeđ.
Ma koliko Faruk bio u pravu, preče je bilo vidjeti šta dalje. A nije mi
puno vremena trebalo da shvatim kako se ponovo prvo čeka moje mišljenje.
-
Vidim kako još nismo svi
– prekidajući Faruka, govorim prvo što mi je palo na um – svakako bismo trebali
sačekati i ostale. Koliko sam primijetio, na Sniježnici ne postoji groblje.
Možda bi Crnog i trebali ovdje ukopati...
-
Šta pričaš – Džemo me prekide
– nećemo sad o tome, ne može se kopati dok mejt ne prenoći!
-
U pravu si. Dobro, o
tome ćemo sutra – osjećao sam praznu glavu, bolje reći prepunu košmarnih misli,
zbog čega sam šakama prekrio lice, želeći ih tako otjerati i otvoriti prostor
za neke normalnije.
-
Ja predlažem da odmah
krenemo odavde – Salko je vjerovao kako dijeli mišljenje većine.
-
To nećemo – sklonih
šake, iz Salkovih mi riječi dođe ono što sam od podsvijesti otimao – moralno to
ne možemo učiniti. Ejub Mešak jeste poginuo, znam da ga vratiti ne možemo, ali
ni ostaviti tek tako. Nemamo pravo tako razmišljati, i odmah ukraj ići s
guzicom. Pa, makar još nekom bilo suđeno da pogine.
-
Ko te jebe! Ne znam ni
koji te kurac više slušam – Salko je svojom galamom iznenadio sve – ni ko te
odredi da nam komanduješ, ni što sam ja ovamo dolazio. Jebe mi se više šta ti
misliš! Ja odoh.
-
Izvoli samo! Izvoli!
Idi, ko te zaustavlja – ako je Salko bio ljut, i mene je naljutio, donja usna
mi je poigravala, a glas su mi morali čuti Tito i Asim, ako su još bili u
usjeku – bio si pošao, ne znam što si se
vraćo. Kad već nećeš da me slušaš!? Idi odmah, samo povedi i braću Madeško!
-
Ti ćeš meni reći da sam
kukavica – Salko je pokušavao biti glasniji – ti si mi ko neki heroj, balavče
jedan!
-
Nisam ti ja reko da si
kukavica. Sam si se tako ponio!
Fizički je bio jači. Ali, u ovom trenutku, i ne toliko. Osjećao sam neku
ludu snagu, kao da sam sva trenutna osjećanja pretvorio u nju. Bio sam je spreman i pokazati, ako do toga dođe.
Stajao sam u mjestu, a on
je koračao ka meni. Odlučih ga pustti na pola metra. Tada ću udariti prvi, ma
šta poslije bilo.
-
Halo! Prekinite! – Džemo
je skočio, ne želivši saznati dokle smo nas dvojica spremni ići.
Džemove riječi zaustaviše obojicu. A pokrenuše Zaima. Koji je rukama
gestikulirao ono što je Džemo govorio.
Salko je bio u dilemi da li da ih posluša. Kao da mu je bilo krivo što je
onako reagovao, a kao da će mu biti još krivlje ukoliko se sad povuče. Sukobljen s takvim
mislima učini korak ka meni. Ka njemu su iskoračili Džemo i Zaim, pri čemu je sada
Zaim rukama sugerisao kako smo obojica krivi. Ukoliko nastavimo s prijepirkom.
Ja sam stajao mirno. Spreman, ako ga ne mognu zadržati. Ali i da priznam
kako su Džemo i Zaim u pravu. I da je nebitno šta smo jedan drugom rekli, šta
nam se još po glavama motalo, kao i ko je prvi počeo.
Salko se povrati dva koraka nazad. Priznajući isto. Sjeo je uz pomoć Džema
i Zaima.
Ja sam sačekao da on prvi sjedne. Pokušavajući da i sam to učinim, tek
shvatih koliko je ova kratka prijepirka uticala na mene. Nisam se ni na zemlji
mogao smiriti, činilo mi se da odskačem. Pomislio sam da me jedino riječi mogu
smiriti, one su me i uznemirile. Prvo sam morao usne smiriti, da se u glasu ne
osjeti kako me bijes još drži.
Džemo nije bio siguran da će od nas čuti i jednu pomirljivu riječ, pa nas
preduhitri:
-
Ne mogu da vjerujem!
Meni je, fakat, na rukama umro. Pa nisam odmah izgubio glavu! Ljudi moji, rat
je. Ginulo se, i ginuće se. Možda je neko od nas već sutra na redu! Ne do mi
Bog, da mi jedan od vas trebadne pomoći! Kako biste nastavili borbu, kad bi
pored vas neko pogino!?
Mufo je zajecao. Glasno. Ovaj put, ne od bolova. Već da bi meni i Salku,
ali i svima ostalima, dao jasnu poruku, potvrdu ovog što je prethodno Džemo
izgovorio.
Na mene su djelovali. Upola me smirilo. Tako da sam mogao reći ono što sam
bio zaustio:
-
Vidite da je prestalo
granatirati. A mi još ne znamo šta je s Titom i Asimom, i Sajom.
-
Sajo nije bio s nama u
skloništu – Faruku se prvom dopao mirniji ton – vjerujem da je on već na
Sniježnici. A, smio bih se kladiti, i braću nećemo prije gore naći.
-
Moguće. Ali bih ja,
ipak, malo da prošnjuhamo ovaj potok. Mene noge bole, vjerujte mi. Svakako neko
treba uz Crnog biti, a uz Mufa je najbolje da bude Faruk. Ostali se podijelite
u dvije grupe, jedni tamo do klanca, drugi ovuda gore, zviždućite, dozivajte
ih. Ako su još negdje ovdje, daleko sigurno nisu. Usput svi možemo razmišljati
šta ćemo dalje. Ja svakako moram i telegram završiti, odnosno novi napisati,
sad tamo misle da smo, bogzna, svi izginuli.
-
Idite ti i Senad odmah
taj telegram pošaljite – Džemo je već imao svoj plan – nama, šta treba: pet
minuta da odemo jedan do klanca, drugi ovamo, a jedan malo putem gore. Jednom
ih, dvaput, zovnemo, ako se jave-jave. Ako su na Sniježnici, džaba ćemo gubiti
vrijeme. Mi Crnog ostaviti samog ne smijemo. Treba samo vidjeti može li Mufo
sam ići, obojicu sami iznijeti ne možemo.
-
Mogu ja! – Mufo je još
jednom davao do znanja kako se ne osjeća teško ranjenim, ili je samo želio reći
kako nam ne želi biti na teretu.
-
To ti misliš – Džemo
nastavi – ali ćemo čuti šta Faruk misli. Nije problem, ma kako sad to zvučalo,
živi moraju biti veća briga. Ma ko da je u pitanju, isto uradite i sutra, ako
ja, ne daj Bože, poginem! Dakle, ako tebe moradnemo nositi, onda ćemo samo
jednog odrediti da uz Crnog ostane. Ako niko drugi ne htjedne, ja ću. Nije me
strah ni sam biti, a ni mrtvaca.
Petnaestak sam sekundi čekao da se uvjerim kako niko drugi ništa neće
dodati. Potom sam ustao i krenuo ka stanici.
Nisam čak ni Senada zvao, ali mi
je bilo drago vidjevši ga da me slijedi. Posebno što sam primjećivao kako se
potpuno oslobodio straha koji je sve do maloprije teško savlađivao. Usudio bih
se reći kako je u ovih sat vremena odrastao više nego u svih sedamnaest svojih
godina ranije.
-
Svaka čast – potvrđivao
je moje osjećaje, čim smo se izdvojili – nije mi jasno kako neko može govoriti
da si ti za sve kriv!
-
Neka, Hadžija, nema
veze. Ja i jesam kriv. Za sve nisam, ali jesam najviše. Ja sam toga svjestan,
ja to nisam ni htio kriti. Možda bi ljepše zvučalo ako bih rekao da osjećam
odgovornost, a ne krivicu. Ali, vjeruj mi, to ti je isto. Nema tu neke razlike.
-
Znam, ali zar nisi svima
govorio da u skloništu nije sigurno. Nismo ga trebali ni kopati, pored ovolikih
homora.
-
Zaboravi i to, ionako će
se na kraju sve pripisati sudbini. Ti nisi bio u Zamrštenu, Crni se rahmetli
jedini bunio da ide ovamo. Ja sam siguran da će ih biti koji će reći da sam ga
ja natjero, da sam mu bio sedep. Niko neće razmišljati šta bi bilo da je neko
drugi pošo umjesto njega. Ne mogu sad o tome... Bio si sa mnom, vidio si... Kako
neko može onako da se ponaša, trči ovud i viče “Bježimo, ima mrtvih”!? To je
mene najviše naljutilo. Salko se, samo, prvi nakačio. Mada, vrlo lahko, i ja
bih se ponašao kao on, na njegovom mjestu!? Mislim, tamo kod vatre, kad se
posvađasmo.
-
Ne bi! – Hadžija je
osjećao obavezu da sada on hrabri mene.
-
Jah, prazna je i to
priča, ne može niko biti na tuđem mjestu – već smo stigli, i pripremali svijeću
kako bih mogao napisati telegram – baš zato i pričam o svojoj krivici, odgovornosti.
Nikako nisam smio dozvoliti da po noći gađamo! Nešto mi kroz glavu ide da su
oni i Sutka zvali. On ih odbio, pa navalili na mene. Čuo si da me Admir molio.
Ne mislim da bi to uradio bez jaka razloga, da tamo nije bilo pravo gusto.
Glupo je, ružno da sad o tome razmišljam, ali smo, možda, spasili tamo nekoliko
naših boraca. Još je gluplje, ružnije, ako kažem da se ne kajem toliko, i da
bih ponovo isto uradio. Mogao je poginuti bilo ko od nas. Ja, ti, Salko
Pendek... ali je Mešku bilo suđeno. Eto, moj Mufo je ranjen. Ja sam ne mogu
zamisliti kako bih se ja sad osjećo da je on pogino. Čovjek je čovjek, ovo je i
najružnije što sam reko, ali...
Odlučio sam prekinuti svoj monolog. Senada sam zamislio, a siguran sam kako
će mislima ići u pravom smjeru. Koliko je to moguće. Previše se upliće riječi
kao što su “možda bi”, “da smo”, “trebali smo”, “mogli smo”, “da je”... sve
onih, za koje sam ja jednom prilikom, ne mogu se sjetiti kojom, rekao kako bi
ih najradije izbacio iz upotrebe!?
A i, ne znam zašto, žurilo mi se s telegramom.
“Ejub Mešak poginuo. Mufo ranjen. Povukao sam ljude. Šta ima novo tamo?
Isključujem se do ujutro. Vjerovatno ćemo morati tražiti novi položaj. Javiću
se.” – pročitao sam naglas, usput još jednom provjerivši tačnost šifri.
-
Znači, ići ćemo odavde?
– Senad je požurio provjeriti moju ozbiljnost.
-
Ne znam, ne mogu o tome
večeras da razmišljam. Svima nam treba malo odmora, makar, ako sna već nećemo
moći imati. Jutro je, stari su govorili, pametnije od večeri. Zato želim da nas
makar do ujutro ne bihuzure. A i stanica je, baterija, pri kraju. Osim toga,
vrlo je moguće da su nam četnici prokužili šifre, iako smo ih jednom mijenjali.
Nisu ludi, mogli su upratiti koji se broj najčešće ponavlja, to je A. Onda, po
principu suglasnik-samoglasnik, a imaju i oni pametnih ljudi. Ne bojim se, nego
onako govorim. Jer, onda ovo može biti i mali trik - da pomisle da idemo
odavde. Pa mi sutra našima javimo da smo promijenili položaj, a nađemo neko
mjesto iza, ne više od pola kilometra odavde. Bojim se da je Ćasara bio u pravu
da boljeg položaja nema. Može biti još dobrih, ali boljeg... Ali, o tome ćemo
sutra.
Pozvao sam Trebovu. Malo se trznuh ne čuvši glas Senada Pekasa. Ali mi
laknu, jer mi nije puno trebalo da prepoznam i Adema Durića.
-
Halo! Pa, gdje ste vi
čovječe. Šta bi s vama? Jel baterija bila crkla? – u njegovom se glasu jasno
primjećivalo olakšanje zbog uspostavljanja veze.
-
Imam telegram. Jesi li
spreman? – ja sam, logično, bio sasvim drukčijeg raspoloženja.
-
Nisam! Već pola sata
čekam s telegramom za tebe!
-
U redu – nije mi bilo ni
do polemike.
Telegram me prvo iznenađivao dužinom, potom i sadržajem. Nisam ga direktno
prevodio, ali sam pratio otprilike njegov sadržaj. Pitali su šta se desilo,
vidjeli su kako je u našem rejonu palo dosta granata. Da li imamo gubitaka,
jesam li u vezi s Ćasarom, šta je s njegovim ljudima. Na kraju su pomenuti neki
ciljevi, te da budemo spremni.
Potvrdio sam prijem, ali i zatražio od Adema da odmah preuzme naš. Smatrao
sam ga i odgovorom. Samo sam se plašio da baterija izda, zbog čega sam čitao
malo sporije, ali vrlo razgovjetno, da ne bih morao ponavljati, želio sam da
telegram ovaj put ode čitav.
konji
na pašnjacima Vučeva
