V - 38 / I dalje me je boljela ista bol

Djevojka je sunce bratimila:
       „Vruće sunce, moj po Bogu brate!

       Stani malo nad gorom zelenom,

doklen bratu košulju navezem.

 

Na ramena labudova krila.

Među pleći međedovu šapu.

 

Uz rukave ševteli-behare.

Uza skute Ajkunine prute

 

 

 

Ipak sam zavoj dodao Senadu, a vidio sam i Faruka kako izlazi iz skloništa. Bio sam siguran da će oni biti dovoljni Mufu, ako je potrebno popraviti previjanje. Ja ustadoh, Mufa prekoračih, i potrčah naniže. Orijentir su mi vatre, oko kojih su sad već zagorijevala janjad, ali koje su još uvijek veoma jasne.

Ipak, između mene i tih vatri bilo je previše mraka. Pred očima, ali i u duši. Crnom nismo mogli pomoći, Mufo je imao više sreće. Vidio sam da me nije lagao, da nije teško ranjen, ali sam iscrpio svu snagu kojom bih mu sasvim povjerovao. Potpadao sam pod pogrešan osjećaj da mu život zavisi od vode koju traži, koju mu ja trebam donijeti.

Osjećaj koji me još više zasljepljivao. Vidio sam vatru kraj koje se bidon s vodom nalazio, ali ne i mrak koji me od njih dijelio.

Dozvolio sam da mislim osjećanjima a ne glavom. Mislio sam kako ću u nekoliko koraka, računajući sa svojom mladošću i hitrinom, koji bi u nekim drugim situacijama sigurno došle do izražaja, već biti s bidonom u ruci. Bilo mi je važno izvesti to u što manje koraka, znajući da u povratku moram uzbrdo. Tjeralo me i uvjerenje kako bi i Mufo postupao isto, da su nam uloge zamijenjene. Bez da sam razmišljao u kojoj bi on mjeri primjećivao mrak.

Put sam izgubio već kod trećeg koraka, zaglavivši u jednom većem grmenu. Brzo se podigoh, brže nego što skontah koliko sam i na koju stranu skrenuo. Kao da se nije radilo o putu koji smo ovih dana toliko puta prešli, u oba smjera. Da sam i jednom o tome razmišljao, zapamtio bih kako nije vodio sasvim pravo.

Zabijam se i u jedan tanki borić. Ošamari me po licu. Nije me zaboljelo, osim što pomislih kako gubim još jednu dragocjenu sekundu.

Sitnog grmenja, tankih borića i sličnih prutića, debelih i površini izloženih žila starih borova i drugog drveća, kao i krupnog i sitnijeg, oblog i oštrijeg kamenja, kojih u ovom području sve samo nije nedostajalo, ipak bi više nego što po sjećanju mogoh povjerovati. Osta jednako modrica i masnica po mojim koljenima i laktovima, te još uvijek uplakanom licu.

I dalje me je boljela ista bol, osjećaj da kasnim.

Oči i prisebnost su me još toliko služile, da se mogoh prema vatri i dalje orijentisavati. I, i pored svega, polako se približavati bidonu.

I konačno ga zgrabiti. Vode je bilo dovoljno. Koliko Mufo traži, i koliko mu mogu donijeti. Pošto mi je opet trčati.

Sad sam bez orijentira. Osim što znam gdje bi Mufo otprlike trebao biti, gdje sam ga ostavio. Uzbrdo mi je, još teže, ali vjerujem kako sam već uspio povaljati sve kamene i izrasle prijepreke.

Već sam puno vremena izgubio. I dalje mi je žuriti. Snage još imam za trčanje. Znam, imao bi je i Mufo.

Samo da sad put nije ovoliko gori. Nikako da potrčim više od pet metara. Uvijek me nešto dočeka. Ili me vrati korak nazad, ili mi jednostavno ne da naprijed. Džaba što se gotovo nikako ne dam pasti. Možda samo zbog težine bidona, kojem ne smijem dozvoliti da mi ispadne.

Odrvenio sam. Ne osjećam kad nogom udarim u kakav kamen, a ne postoje više ni tako jake grane da mi lice ne bi zanemarilo njihovo šibanje. Jedino prihvatam borbu s vremenom. Živim za taj sljedeći trenutak, kad ću stići Mufa vodom napojiti. Učiniti jedino što je od mene tražio.

Ostaće vode i za mene. Da se umijem. Da ponovo otvorim oči. Sad to ne mogu. A nije ni potrebno, i tako se ne vidi ni prst pred nosom. I ne vode me oči, već osjećanja!

Koja ne lažu, ali znaju zavarati. Svakako sam već trebao biti sasvim blizu, bez obzira što sam neko grmenje morao obilaziti. Po skoro nestaloj snazi u nogama, još ranije sam morao stići. Nisam planirao ostati bez snage, kao što sam i stalno računao na vrijeme kao najvećeg protivnika.

Zaustavljam se. Ne treba mi odmor, ali trebam provjeriti je li Mufo gdje bi trebao biti, odnosno jesam li ja gdje mislim da jesam. Da preostalom snagom zaboravim na sve drugo, da u tih još nekoliko koraka dođem do njega, makar koračao po zraku, i tako izbjegavao svo ovo rastinje, koje kao da je nicalo i u ovih zadnjih petnaestak minuta. Baš sam u jednom žbunu tako zaglavljen, da od njega ne vidim ništa. Nisam siguran ni s koje bih ga strane trebao obići. Ni da li imam vremena čekati na osjećanja.

Možda je bolje da ga dozovem. Da mi se javi. Da znam na koju ću stranu izvesti taj vazdušni peterokorak.

-          Mufo! Mufo! – javih se, ne sasvim glasno, računajući kako to nije neophodno, a i štedeći snagu za poduhvat na koji sam spreman.

-          Ah... eh... mh... – ječao je, procijenio sam pravac, nisam snagu trošio ni na otvaranje očiju.

-          Gdje si? – trebala mi je potvrda, ne mogoh se odmah složiti da mi njegov glas dolazi iz tog pravca i te daljine.

-          Ovamo...

 

Više nije bilo dileme. Odazivao se sasvim oddesno, i još gore, s udaljenosti jednakoj kao i kad sam tek pošao nazad. Pođoh nešto opsovati, ali se suzdržah. Ne kaže se džaba kako je čovjek u ovakvim situacijama najveći vjernik.

Okrenuh se i ponovo potrčah. Prema glasu. Obećah da ću još više pokušati zanemariti sve na šta nailazim. Sve što moram još savladati da što prije dobije vodu. Još više ću žuriti, mogao sam ja sada biti tako žedan.

Više sam žurio, ali se sporije kretao. Crpio sam rezerve snage. Ali mi ni to nije pomoglo da se bolje orijentišem. Ponovo sam ga dozivao, još više se čudio i ljutio na sebe. Otišao sam prenisko, tek sam na pola puta od vatre do Mufa.

Bijesno jurnuh naviše. Pukoh glavom u nešto deblje od borića. Osjetih svega na svom licu. I suza i znoja, i trnja i smole. Samo čvorugu ne osjetih, a bila je. Opsovah. Boga!

-          Tobe jarabi. Bože, oprosti – požurih se ispraviti, svjestan zbog čega mi se ovo dešava i zbog čega sve ovo moram i istrpiti.

 

Tom boriću ću se sutra osvetiti, valja mi ponovo jurišati. Dvadesetak koraka, poslije kojih ću još jednom provjeriti gdje sam, dokle.

Nije bilo potrebe. Čuo sam Mufa kako diše.

Opet sam ga prošao. Ali sada ne više od deset metara. Procijenio sam to na petnaest koraka. Ako ne budem trčao. Petnaest sekundi me još dijeli da i Mufo sazna da sam uspio. Da smo uspjeli! Nije mi pomagao samo dozivanjem!

Korak po korak, sekund po sekund, stižem. Dva puta mi se javljao. Zbog čega mi je krivo, ali se ne ljutim. Njemu je teže, njemu se i više žurilo.

Valjda se ni on nije na mene ljutio. Zna da sam činio što sam mogao. Pred osjećanjima sam morao popuštati.

Učinio sam koliko sam mogao. Ne onoliko koliko bih tražio da mi jednog dana zahvali. Zahvaliti mi može odmah. Da mu ova voda pomogne. Da preživi, i poživi da se obojica jednoga dana ovoga sjećamo.

                                                               Popov most