Razbolje se Zarka,
na majčinom krilu.
Pitala je majka:
„Šta je tebi, Zarka?“
„Ne pitaj me, majko,
moram umrijeti!“
„Jel' ti žao, Zarka,
sitnijeh sokaka?“
„Nije meni žao
sitnijeh sokaka.
Ni po njima, majko,
mladijeh momaka.
Već je meni žao
katanina mlada!“
Koračamo
brzo. Sve je izvjesnije kako će moje slutnje, kojih tek postajem svjestan,
pokazati se tačnim. U suprotnom bi Zaim već našao riječi kojima bi me primirio.
Ako
je čekao da ga sam upitam, pogriješio je. Ja se ponašam kako bih se ponašao i
da je u pitanju bilo ko drugi. Kako se svako trebao ponašati. Siguran sam da će
to Tito i njegov brat, i Sajo ako je s njima, shvatiti dolje u usjeku. Čim budu
svjesni kako su četnici za večeras završili. Ovo je zadnja granata koju su
ispalili, tužan dokaz koliko nam je samo malo više sreće trebalo...
Stižemo
skloništu. Nekoliko metara niže, čuje se disanje. Zaim skreće unutra, ja
prepoznajem disanje.
Kroz
mrak mi zape jedan grmen. Sapletoh se, ali nekim refleksom, koji nisam znao i
da imam, dočekah se na koljena. Da ne padnem naprijed, na onog ko je jedva
disao. Da ga i ja ne povrijedim.
-
Mufo!? – javih se, onako s koljena.
-
Oh... dobro sam... ja... idite Crnom... unutra
je... njemu pomozite... – stenjao je.
-
Gdje si ranjen? – plašio sam se da ne govori
istinu.
-
U ruku... pomozite Crnom!
Saginjem
se skroz do njegovog lica. Da mu vidim oči. Nije plakao. Meni su suze nadirale
na oči, iako su dočekane iskrenošću. Iskrenošću koja je tražila da je poslušam.
A
u skloništu je gorio fenjer. Učinilo mi se kako se i njegov plamičak pretvorio
u tugu. Zaim, Salko i Senad su to već osjetili. Nisu mogli kročiti dalje od
ulaza.
Džemo
kleči pokraj Crnog. Pored, još sjedi Faruk. Vidi se da je pomagao Džemu, ali
sad djeluje kao da je odustao. Ne skida pogled s farmerki Crnog, čija se plava
boja u srednjem dijelu već pretvara u crvenu. Polumrtvo pridržava desnu
nogavicu, koju Džemo nožem kaiša. Košulja mu je ranije pocijepana, čizme
sazuvene. Pod glavu podmetnut mali panjić. Slika koja svjedoči njihovoj želji,
trudu... Ali i koja sluti!
-
Dajte, Boga vam, šta ste se ukipili – Džemo se
kroz suze obraćao Zaimu i Salku – dajte, režite drugu nogavicu!
Zaim
i Salko su više pokušavali, nego što su sami znali kako bi mogli pomoći. Ja sam
se gurao između njih, iako znajući da ja mogu još manje.
Možda
bih volio da naredni prizor nisam vidio. Faruk je držao spremne zavoje i
alkohol, vidjevši da Zaim ipak prilazi. Ali ih je ponovo poturio, žureći pomoći
Džemu u skidanju pantalona Crnog. Što je ovoga sve manje mučilo, sve je teže
disao. Nije se borio za život, borio se da nešto kaže.
-
Halalite – uspio je, prije nego vidjeh kako mu
oči počinju bijeljeti.
I
prije nego su pantalone svučene, ispod kojih se zabjeliše noge. Kao snijeg.
Gubitak krvi! I prije nego ja shvatih šta su sve vrijeme radili - tražili
mjesto u koje je Crni ranjen. Našli su, tamo gdje nisu željeli pomisliti, na
mošnjama, gdje se odmah moramo prisjetiti i Seja Prazine rahmetli, i kad nam
sve postaje jasno. Iz arterije je još mlazom oticala krv, mada je već isteklo
više nego što bi davalo i minimalne šanse.
Džemo
ga ljubi u mrtvo čelo. Ne želi još da halali, želi još da vjeruje. Jeca bolno,
volio bi da ga Crni može čuti. A da može, znam da bi mu rekao kako mu zavoj
nije potreban.
Očiju
prepunjenih suzama, bez snage da ih brišem, guram Senada ka izlazu. Mrmljam mu
ono što je i on shvatio, da ni Crni ne bi preživio i da je na operacionom stolu
bio. Ispratio nas je plač koji je i Mufu kazivao sve.
-
Kako je Mešak? – ipak je upitao.
-
Stigao je halaliti svima...
I
Mufo pokuša zaplakati. Bol mu ne dade. Samo se bolno zakašlja.
-
Daj da vidimo šta je s tobom – shvatah kako je
vrijeme da se čim prije priberem, vadeći iz džepa prvi zavoj počeh tražiti
Mufovu ruku.
-
Dobro je... dobro sam... samo, ako ima gdje... malo
vode...
-
Senade – okrenuh se Hadžiću – ti si bolničar,
bolje ćeš ga previti, ja otrčah do šatora, po vodu?!
-
Zaustavio sam ja... sam... krvarenje... samo mi
vode...
