Pošetalo Đulagino
zlato,
sve sokakom iznad
Tašli-hana.
Susrela je dva
Imamovića.
Stariji se uklonio s
puta.
Mlađi joj se dohvatio
skuta.
Progovara Đulagino zlato:
„Hajd, ne luduj, mlad Imamoviću,
ne ljubi se zlato po sokaku.
Već se ljubi u zelenoj bašči.
Kada bude sahat po
akšamu,
ti mi dođi u zelenu
bašču,
tad ćeš, dragi,
poljubiti zlato!“
Nekoliko sekundi šutimo. Ne znamo
šta da radimo, šta da mislimo. Iz pravca odakle smo prethodno čuli zvuke, a
koje smo nesigurno razumjeli, sada je dopirala tišina kakvom smo se i sami
opremili. Ne znam je li to dobro ili loše.
Senad
je gledao u svijeću. Spustih i ja pogled na nju. Treperila je kao da hoće da
dogori.
Dok
se meni otimao tupi uzdah, i tišina se prekide. Od stanice, Pekas me je
prozivao.
Svakako
nisam znao šta bih, a osjećao sam i zabrinutost u glasu koji me već drugi put
proziva.
-
Ništa, morao sam promijeniti položaj, nije bilo
prijema – mislio sam da ovako trebam odgovoriti Senadu Pekasu na pitanje
uslijedilo pošto telegram nismo završili, a znajući kako je primljeni dio već
pročitao.
Međutim,
u času kad mi je on potvrđivao da se sad odlično čujemo, ponovo su se čuli
zvuci iz pravca skolništa. Bili su i drukčiji. Jasno smo razabirali ljudske
korake koji su nam se približavali, i to vrlo žurne.
-
Ovuda, idemo dolje – čuli smo i glas koji nije
bilo teško prepoznati, a koji je pripadao Titu.
-
Stoj! – poturio sam slušalicu a dohvatio pušku, i
dreknuo iz sveg glasa.
-
Tu ste. Hajdete za nama, ja znam dobro mjesto –
Tito se nije obazirao na način kojim sam se ja njemu obratio.
-
Čovječe, prvo nam objasni šta se desilo.
-
Ispričaću dolje. Hajdemo sad. Požurimo!
Mogao
sam samo pogledom da ga pratim, zamišljam. U mraku nisam razabirao koliko ih
ide još za njim, niti uspijevao bilo koga prepoznati. Pokušavao sam povezati
ono što je rekao, što odmah nisam shvatao, bez obzira što je govorio
razgovjetno!
Misli
su mi presječene onim što sam još čuo. On ili neko od tih za njim je dodao kao
da ima i poginulih, ponavljajući priču o finom usjeku tu negdje ispod.
Kosa
mi se počela dizati na glavi, uzalud sam kroz mrak pokušavao prepoznati još
neko lice, već su svi bili okrenuti leđima. Nisam pogađao, slutio ko bi moglo
biti da je poginuo, više me zanimalo ko su ovi što ga ostavljaju. Mislio sam
potrčati za njima, ali nogama nisam mogao.
Ruke
su mi se znojile, puška mi je klizila u njima. Glasa nisam imao da ih tako
pokušam vratiti nazad. Skupljao sam snagu za ono preče, da sam pođem od kuda su
oni pobjegli.
Dočeka
me druga grupa. Koja je, očito, slijedila Titove upute. Ovaj put uspijevam
napraviti dva koraka, koliko mi je trebalo da stanem ispred njih.
Prepoznajem
Zaima Barlova, osjećam Salka Pendeka iza njega. Već podignuta kosa mi se još
više podiže. Tita sam već zaboravio, i onog, ili one koji zamiču s njim, samo
reda radi zastajući da čuju kako će se završiti moj i Zaimov razgovor. U ušima
mi je ponovo zvonilo dozivanje Faruka i traženje njegove torbice, mada nisam
bio svjestan da li sad glas dolazi iz skloništa ili iz moje savjesti.
Uperih
pušku u Zaima.
-
Nazad! Kako vas nije stid, kako možete tako
pričati – u životu ne znam da sam glasniji bio, čemu je doprinosila i tišina
koja nas je okruživala – da vidim guzicu koja će se usuditi spustiti u taj
usjek prije nego vidimo ima li poginulih, šta je s ranjenima. Ja sam čuo da
Faruka dozivaju. Kad se za njih pobrinemo, onda ćemo se sklanjati! Ko se ne
vrati, ubiću ga!
Rekoh
što mislih, izazvah tišinu kakva samo može biti. Čuo sam isprekidano kucanje
svog srca, osjećao Senada Hadžića iza leđa, uzaludne poziva Senada Pekasa s
Trebove. Njemu se javiti, posljednje je o čemu sam htio razmišljati.
Sekund
svojih misli posvetih Hadžiću, zbog njega mi posebno bi drago. Njega je ovo
više ohrabrilo nego sve riječi kojima sam ga prethodno bodrio. Za njega sam
siguran da će poći za mnom. Ni iz kakvog straha, niti sada iz želje da se
dočepa skloništa.
Zaim
me nijemo gleda. Kao što i Titovi čekaju. Siguran sam da su na trenutak
pomislili kako sam spreman provesti svoje prijetnje. Zaim je jedino tako i
mogao razumjeti blizinu uperene cijevi.
„Ko
se ne vrati, ubiću ga!“ – još mi se činilo kako te moje riječi odzvanjaju
usjekom koji još nije prihvatio Tita i njegove. Iako ja ne vjerujem da sam to
kadar učiniti. Takvu vrstu hrabrosti ne posjedujem.
Možda
je bolje što će ostati bez provjere. Zaim se okreće nazad. Rado ću povjerovati
da to nije rezultat straha. Kao i činjenica da ga Salko ponovo slijedi. Ja i
Senad nismo ni bili upitni.
Suzdržaću
se svih komentara. Neka Zaim sam razmisli da li bih se ja isto ponašao da je na
njegovom mjestu bio Mufo ili neko drugi. Svakako, i ko je sve mogao biti na
njegovom mjestu. On je na mjestu onih kojima je pomoć potrebna, dakako mogao biti!
