Sinju munja iznad
Orah'vice,
zagrmilo oko Gračanice.
Kiša pada viš' Sokola
grada,
Gračanicu voda oplavila,
i bijelo groblje Gračaničko.
Odn'jela je Mejru na
tabutu,
Izn'jela je Šeničkom bunaru.
U Mejre se ništa ne viđaše,
sam' se vide sitne
pletenice!
Pošao
sam, ne razmišljajući šta će Senad odlučiti. Ostavio sam mu pravo izbora.
Vjerovao sam kako ću i sam moći, samo sam se žurio što prije dočepati te
homore.
Bio
sam hitar, dobro poznavao utabanih sedamdesetak metara staze.
Već
sam zalijegao na mjesto odakle smo se i inače javljali, kad shvatih da me Senad
prijatno iznenadio. Žurio je da me stigne, i na pet koraka se sapleo i pao.
Odmah se podigao, a cijelo je vrijeme ubrzano disao. Nije bio siguran da li je
napravio pravi izbor. Vidjelo se jasno, u trenutku kad pade još jedna granata.
Blizu prethodne, s tim da su sad geleri dolijetali i blizu nas.
-
Ne boj se, vidi ovu homoru – hrabrih ga – nije
baš kao čabar, ali je - mašala! Nema šansi da je ikak'a granata probije. Vjeruj
mi, ovdje nam je sigurnije nego i u skloništu... Ti ćeš mi samo raskriliti
jaknu, zbog vjetra, ali i za svaki slučaj, mada se svjetlost svijeće ne bi
trebala nidokle vidjeti.
Možda
su mu ruke malo podrhtavale, ali je slušao što mu govorim. Svijeću smo
postavili na jednu žilu, i vrlo brzo bili spremni za slanje telegrama. Najprije
sam trebao napisati ga, što sam činio naglas. Zbog Senada.
„Otkriveni
smo. Ne smijemo iz skloništa nos promoliti. Drže nas pod vatrom. Baterija skoro
prazna. Isključujemo se do ujutro. Čujemo se.“ – mogao sam osjetiti kako ga ovo
smiruje, iako je i mene nerviralo što nam se svijeća već dva puta gasila.
Razmišljao sam šta učiniti da takvih problema nemadnemo kad telegram budem
slao.
-
Daj, ja ću ti svijeću pridržati – Senad je prvi
imao rješenje.
-
Ali, kako ćemo za jaknu?
-
Jebeš jaknu. Ova homora može zakloniti svjetlost
svijeće!
Čak
sam osjećao da se sasvim opustio, da mu je sad drago što je sa mnom. Vjerovao
je kako čini nešto veliko. Ni mene ni njega nije nerviralo što se njegov
imenjak Senad Pekas odmah nije javljao, bitnije nam je bilo da se svijeća ne
gasi.
Na
treći se poziv Pekas javio. Zbog svog Senada sam žurio poslati telegram, zato
sam stao tek nakon druge rečenice. I ljutnuo se kad sam čuo da moram ponoviti
sve iz početka. Uz sve nevolje, izgleda kako ni prijem nije dobar. Zato ću sad
potvrdu prijema tražiti poslije svake riječi.
Negdje
pred sami kraj telegrama ču se najjača detonacija. Tek postah svjestan koliko
su ostale padale daleko od nas. Ova je jedina pala blizu! Ne mnogo je
svjedočila detonacija, koliko geleri koji su nas zasuli. Nekoliko ih je
zaustavila i „naša“ homora. Ponovo smo ostali i bez svijeće, ali s vraćenom
željom Senada da odmah krenemo ka skloništu.
-
Jebeš sad telegram – skoro je molio – valjda će
shvatiti.
-
Nije to problem. Smiri se. Znam i ja da je ova
baš blizu pala, ali, kao što si vidio, ovdje smo sasvim sigurni. Zapamti, kad
granate padaju, zakon je da si - gdje si!
-
Hajdemo, molim te... mene je strah – drhtao je,
skoro plakao.
-
Kako ti hoćeš, samo da završimo telegram.
Učinilo
mi se da ga čujem kako ponovo moli, ali sam pažnju okrenuo u pravcu skloništa.
Odatle su dopirali neobični zvuci.
Zaustavih
disanje. Što i Senad učini, mada s malo većim naporom. Nije bilo dileme, nešto
se čulo. Neki zvuk koji se mogao opisati kao pisak.
-
Šta je ono? – Senad se prestao tresti, ali mu je
glas još drhtao.
-
Ne znam. Zato, šutimo. Da čujemo... Meni se čini
kao da neko doziva Hora, i traži torbicu. To ne bi bilo dobro, značilo bi da je
neko ranjen... A možda mi se samo pričinilo, evo i ova stanica pišti.
