Mujo kuje konja po
mjesecu,
Mujo kuje, a majka ga
kune:
„Sine Mujo, živ ti bio
majci,
ne kuju se konji po
mjesecu,
već po danu i žarkome suncu!“
„Mila majko, ne kuni
me mlada,
znaš kad meni na um
padne draga!
Ja ne gledam sunca nit
mjeseca,
nit moj doro mraka nit
oblaka;
nit moj doro Drine
vode hladne!“
Nije
bilo lako donijeti odluku o ispaljivanju mine koja može otkriti naš položaj,
nije bilo ni straha, uzbuđenje koje smo svi osjećali se ne može tako nazvati.
Uzbuđenje sam osjećao i dok sam javljao na Trebovu kako se možemo nadati da i
nismo odmah otkriveni ali da ne smijemo biti glupi i četnicima dati drugu
priliku da nas tačno lociraju. I opet ne osjećam strah zbog onog što može
uslijediti, zato jedva gutam tugu jer više nismo od koristi onima tamo.
Radosti
i tuga se u ovim vremenima brzo smjenjuju. Pogodili smo cilj, saborcima sigurno
pojačali nade, pa odmah odustali od daljnje podrške. Osjećao sam da i ostali
dijele istu žal, dok sabirasmo utiske ne bi onih prijekora kao pri donošenju
odluke. A razgovarali smo desetak minuta, brzo i glasno.
Poslije
smo se malo ušutjeli, da razaberemo mijenjaju li se stvari na drugoj strani. Od
želje nam se činilo kako zvuk više nanosi pucnjavu ka nama, čuli smo i metke
koji u krajnjem dometu dolijeću do stijena ispod nas. Zaključismo da se četnici
sasvim povlače, što potvrđivaše i njihova artiljerija.
Dvije
su haubice zadužene za nas, a prvim su nas projektilima prebacili. Još nas ne
ugone u sklonište, ali daju do znanja da su odbljesak dobro uočili.
Već
prihvatamo da se Mišovi neće vraćati, a sami nagađamo šta nam je pametnije.
Prkositi ovdje u potoku, ili možda i cijelu noć provesti u skloništu.
Prvo
glasanje ne donosi odluku. Najviše je suzdržanih, odnosno onih koji sugerišu da
još malo sačekamo. Da vidimo kuda će naredne padati.
Jedna
je otišla gdje i prve dvije. Sljedeća nam je znatno bliža. Toliko, da traži
novo glasanje.
-
Ova je heknula blizu Sniježnice, samo malo niže –
još uvijek sam bio protiv napuštanja doline, gdje sam se osjećao sigurnije –
odbljesak su sigurno primijetili, taman im dođemo na pravcu. Sreća pa na karti
ovo nikako ne izgleda kao mjesto gdje bi se minobacač postavio.
-
Zajebi ti to – Sajo je bio drukčijeg mišljenja –
kao da oni ne znaju da mi imamo motorke. I da ovdje nije bilo ove livade, beli
je nismo mogli iskrčiti!
-
S tim se slažem. Ali znam i da niko od sudbine ne
može uteći. Ako neko misli da je u skloništu sigurnije, nek ide!
-
Mi se jedva odlučismo jednu ispaliti, a gledaj
njih – Zaim se predstavljao još neodlučnim, stižući se i našaliti – to ti je
prava vojska, oni se mraka ne plaše. Nema u njih hoću-neću, ima samo naredba.
Moraš!
-
Mi smo im ovih dana najviše za oko zapeli – Džemo
se javi, pošto pade još jedna, najbliže nama – ovo nas oni sad provociraju,
čujete da se pješadija više ne čuje. Izazivaju nas ne bi li se još jednom
oglasili, da nas tačno lociraju. Smijem se zakleti kako su im sad oči k'o
lavori! Nego, ako mene pitate, ja bih i ove vatre da ugasimo. Ko zna gdje sve
imaju osmatrače.
-
Nema potrebe – opet sam bio drukčijeg mišljenja –
gledasmo li, nema teorije da se ovaj plamen iz ove doline može iotkuda vidjeti!
-
Možda plamen, ali dim sigurno može! – Mufo se
stavi na stranu onih koji su za sklanjanje u sklonište.
-
Kakav dim, po ovom mraku!? – vrtio sam glavom,
osjećajući da se raspoloženje mijenja, i da se čeka samo još jedna.
-
Šta, kakav! Dim je bijel, bolje se vidi po noći –
Mufo je znao da nije tako, ali je držao potrebu da i dalje navija za ono što
sam vjeruje da je pametnije.
Narednih tridesetak sekundi smo ćutali. Znali
smo kako je vrijeme da četnici ispale sljedeću. Iako smo svi draže gledali u
janjad, vatru i dim, povremeno smo se okretali na drugu stranu. Kao da postoji
mogućnost da sljedeću minu osjetimo prije nego ona stigne eksplodirati.
U
međuvremenu je stanica zazvonila. Tek sam primijetio kako Munib više nije tu,
kako je otišao s Mišovima.
Uvježbali
smo se ne govoriti svi zajedno. I kad god neko završi sa svojom misli, slijedi
kraće ćutanje, osluškivanje.
Bilo
je pitanje kada ćemo čuti narednu minu. A ova je udarila u stijene ispod.
Pravac
su zadržali, sve je izvjesnije kako traže daljinar. I meni dovoljna opomena da
se ponovo zamislim, ma šta u telegramu pisalo.
-
Jesmo i mi budale – Crni je bio brži – ovdje
sjedimo, a skloništa nam eto pred nosom.
-
U pravu si – Salko je jedva dočekao da se složi.
-
Ne znam samo kome se mi ovdje junačimo – Crni je
ustao – baš me briga hoće li ko reći da je mene bilo strah. Ja ne volim
izigravati većeg heroja nego što jesam. Ja idem u sklonište, ko hoće neka ide
za mnom.
-
Baš je ovaj Admir budala – bez namjere da ostale
zadržavam, samo iz obaveze im rekoh – traži da poklopimo njihove haubice!
-
Ne misliš valjda... – Džemo odmah reagova.
-
Ne pada mi na pamet. Znam i ja da su nas skužili.
Ne mislim se s njima više ni dopisivati. Isključiću stanicu, da na miru čekam
janjetinu.
Crnom
se priključuju ostali. Brzo mi postaje jasno kako bi se moglo desiti da ostanem
sam u dolini.
Nije
sad bitno koliko je i mene strah, ali na takav se način ne želim odvajati od
ostalih. Ionako vjerujem kako će četnici ispaliti još nekoliko, pomisliti da su
nas rastjerali, ili na spavanje poslali u sklonište, a da za to vrijeme
ražnjevi neće izgorjeti.
Lovaru
prebacih preko vrata, stanicu nabacih na leđa i lagano pođoh za ostalima.
Sklonište
nije daleko, pa smo bili na ulazu kad je sljedeća pala. Negdje u drugu stranu
doline, čini mi se kako je nekoliko gelera zasulo mjesto gdje smo do maloprije
bili.
-
Koliko vas još nije ušlo? – iznutra je dopirao
Džemov glas.
-
Ja i komandir – Senad odgovori.
-
Daj, Mufo, reci nek se malo pomjere, da i oni
uđu.
-
Neka, polahko – pade mi nešto drugo na um –
trebam im javiti da su nas otkrili, ne znam ni koliko će nam pametno biti i
sutra da se odavde javljamo. Bojim se da ćemo morati tražiti drugi položaj.
Nego, dok se vi pomjerite, Senad bi mog'o poći sa mnom. Da mi pridrži svijeću,
bojim se da u skloništu možda neću imati dobar prijem. Ako smije! Ova ovamo
homora je dobra, k'o čabar široka, za nju ćemo se skloniti.
