Sve se kunem i
preklinjem:
Neću piti rujna vina!
Neću jahat konja
vrana!
Kad ne prođe ni
nedjelja,
ja se napih rujna
vina!
I pojahah konja vrana,
odoh dragoj pod
pendžer!
Na
jeziku držim što želim reći. Koristim plamen vatre da pogledom idem po
ostalima.
Prema
vatri niko ne gleda, pogled i od mene skreću. Ne bi da nam se sretnu. Mislim da
i u njih većine isto govori.
Moram
li ja biti taj koji će usta otvoriti? Da znam, ne bih časio. Ovako, pogled od
plamena odbijam prema stanici. Nisam siguran bih li volio da ponovo zazvoni,
ali osjećam da mi se iz duše sada druge riječi probijaju jeziku.
-
Traže te direktno na vezu – nisam dugo čekao da
se duša i jezik sastanu, a Munibove riječi su molećivo zvučale, poput prilike
od koje bježasmo.
-
Molim? – ruka mi je drhtala, ali ne kao duša.
-
Vidi, možeš li mi ono odraditi, važno je – i Admirov
glas sam poznao, ovaj se put ne čudeći direktnom, ne šifrovanom obraćanju – ja
odgovaram, a ne naređujem ti, samo te molim!
-
Vidjeću...
Slušalicu
sam vratio Munibu, da bih objema rukama mogao stezati glavu. Mucao sam,
pokušavao prvo to reći, da nas se sada moli.
-
Dođi da ti, ako odlučiš da gađamo, pokažem gdje
je groblje u Perovićima – Džemo nije mucao, ali se suzdržavao od odgovornosti,
iako je i sam promijenio raspoloženje u pogledu našeg daljnjeg opiranja onom
što mora biti.
-
Šta ti misliš? – pokušavao sam se i ja riješiti
cijele odgovornosti.
-
Ti si komadir. Šta god ti kažeš! Ako kažeš da
gađamo, gađaćemo pa šta Bog da!
Ostale
ne bi vrijedilo ni pitati za mišljenje, ne bi se puno razlikovalo. Preostade mi
Azem. Prizivah ga, ali valjda zbog nervoze ne uspijevah jasno razumjeti šta mi
savjetuje. Da se borim, ili ustrajem u oprezu.
Možda
mi se samo učinilo, ali u tom času čuh kako se puščani huk na jednom dijelu još
pojačao. Bio je takav da je dio duše morao iskočiti na jezik!
-
Možda naši izvlače Azema i Liku – ovo rekoh više
za sebe, potom odmah podigoh glas – ljudi, tamo se gine. Ne možemo mi ovdje
samo sjediti i ništa ne činiti. Kome je suđeno, i kada, poginuće ma koliko
pokušavao pobjeći. Kontam, ako ispalimo jednu iznenada, nabrzinu, možda nas
odmah i ne skuže. Ja više ne mogu! Ja sam da je ispalimo pa šta nam Bog da. Ako
previše osvijetli, javićemo da nas više ne zovu. Ako trebadne i stanicu ćemo
isključiti. A, sad neka Mišo sa svojima odmah trčeći krene naviše, imaju fore
dok mi raspremimo minobacač, po mraku će i nišanjenje ići sporije. Čim čuju da
smo ispalili neka negdje zalegnu, osluškuju šta će se dalje dešavati!
Mišovi
nisu gubili vrijeme, dok su ostali imali nešto reći. Nisu sva gunđanja upućena
meni, više ih se odnosilo na našu Komandu i njeno ne shvatanje.
Ubrzao
sam ih potpunim preuzimanjem odgovornosti, naređujući. Džemo me podržavao, sam
pozivajući ostale. Munib je već javljao da ćemo gađati čim budemo spremni, što
nas je sve vratilo stvarnosti koja se samim željama ne mijenja. Svako odugovlačenje
bi samo pogoršavalo stvari, svakog će trenutka više biti mrak nego akšam.
Džemo
mi je s osmatračnice uspio pokazati mjesto koje ću osmatrati, gdje se po njemu
to groblje nalazilo, a ja sam bio zadovoljan viđenim. Kako na karti nije bilo
ucrtano, nisam mogao ni zamisliti da je tako veliko. Promašiti ga ne možemo,
ako je tačno da je puno četnika onda neće biti uzalud sav rizik. Ni remećenje
mira davno pokopanih, o čemu tek u ovom trenutku počeh razmišljati...
Možda
se i zbog toga nisam složio s Džemom da odmah ispalimo dvije, za slučaj da
moradnemo obustaviti daljnje gađanje.
Oko
čega, nažalost, neće biti dilema. Znao sam kako će bljesak ovog teškog
minobacača obasjati cijeli ovaj proplanak, ali ne baš - skoro kao sunce. Sve
dosad su bile pretpostavke, sumnje ili slutnje, ovo je tek prava zebnja. Jedino
što će me moći koliko-toliko povratiti je ako i na drugoj strani ugledam sličan
bljesak.
Želim
to, mada bi možda bolje bilo ako bih ga jasno vidio a on ne bio toliko jak. Još
bih se uvjeravao kako smo više zazirali.
I
ovako sam presretan. Ako ništa, bar neko vrijeme ćemo uživati u onom što smo mi
uradili.
Pala
je tačno na brijeg, potpuno ga obasjavši. Sekund i po je bio sasvim dovoljan da
primijetim i neke četnike koji su ležali. Nadati se kako ih ima koji se ni dići
neće.
-
Povaljali smo ih k'o bekane – kad sam se vratio
među ostale, u trenutku zaboravih na jezu koja mi je još tresla koljena – ne
mogu se zakleti da je i jedan poginuo, ali sam siguran da su ležali svi koji su
tamo bili. Admir je u prvom telegramu javio da ih ima puno, stradali su makar
oni najbliži mjestu gdje je pala.
Stajali
smo neko vrijeme na ulazu u sklonište, uvjeravao sam ih da sam jasno vidio to o
čemu sam pričao. Očekivali smo odgovor četnika, ali smo pretpostavljali da u
procjenama neće biti tačni, da bljesak nije toliko dugo trajao. Zato smo
glasanjem izabrali dolinu, a ne sklonište.
Odatle
smo javili kako smo uradili što je traženo, i kako se prije sutra više nećemo
usuditi javljati. Ako smo imali sreće, nismo je željeli ponovo izazivati.
