Zbogom moja ljubavi,
moramo se rastati.
Što je bilo – bilo je,
vratiti se ne može.
Neka vrijeme izbriše
moje tužno sjećanje,
zašto si me ljubila
kad me nisi voljela.
Ti si meni bila sve,
kao cvijeću proljeće.
Al zbog tvoje nevjere
samo tuga ostade.
Neka vrijeme izbriše...
Sad ne vrijedi
plakati,
što se vrijedi kajati.
Što je bilo – bilo je,
vratiti se ne može.
Neka vrijeme izbriše...
/Dragan
Toković/
Dok
se Ćasara s trojicom neodabranih konjovodaca udaljavao od nas, mi smo se
zarovili u vrtaču. Lopate smo odmah odložili, a i krampove ćemo slabo
koristiti. Što uradimo, biće motorkom i sjekirama.
Sveukupno
se nije imalo puno šta ni uređivati. Homoru je Džemo stručno oborio i okresao,
a mi smo očistili šiblje koje je zauzimalo prostor gdje smo planirali postaviti
postolje, te malo prokresali za dva piketa, dovoljna za jedini osnovni pravac,
za rejon koji možemo tući.
Nije
lako opisati naše angažovanje na uređivanju. Volje i želje, radnog elana, nije
nam nedostajalo. Trudili smo položaj učiniti što boljim, no dakako smo bili i
svjesni kako su nam mogućnosti ograničene. Što smo iskusili na Kikalu. S tim da
nam je u prilog išla bitna razlika, ovdje je priroda takva da će biti dovoljno
ono što možemo dopraviti.
Ne
mogu reći kako smo baš gorjeli od želje da se još danas odavde oglasimo.
Vjerovatno bi rado pristali na to, ukoliko bi se podrazumijevalo i da u cugu
ispucamo sve što imamo. Pošto u takvu opciju i nismo vjerovali sve smo podveli
pod nadmetanje s vremenom. Žurilo nam se nije, ali nam je trebala zanimacija,
koja će opet dovesti do sve sigurnijeg položaja.
Vrijeme
je prolazilo svojom brzinom, što nam je sasvim odgovaralo, položaj također
željenim tempom dobija oblik koji smo zamišljali, što bi se još moglo opisati i
na način da se ne vezujemo nikakvim rokovima, koliko sitgnemo do prvog poziva
za vatru smatraćemo prihvatljivim. Poslije ćemo ga stalno dorađivati,
uljepšavati, sve dok budemo ovdje boravili.
Usput
smo međusobno ćaskali. I to spada u nadmetanje s vremenom, a razmjena mišljenja
bi jedino trebala da koristi, nikako da našteti. Bez obzira što se oko mnogih
stvari teško usaglasiti.
Nezadovoljnih
uvijek ima, pa sam opet reziljen, ovaj put što sam pristao da ovdje noćijevamo.
Nisam se pravdao da je to Džemo predložio.
-
I podaleko je, a i kako bismo za put. Svaki put
da nas neko dovodi i odvodi? – ovako sam odgovorio Asimu Madešku.
-
Hajde, kao da je toliko komplikovano. Samo ti se
čini. Ja bih se sad znao vratiti, a i ti bi da još samo jednom dođeš.
-
Možda, adešu, ali opet ne vidim svrhu. Može ovo
trajati mjesec, dva, ali mi toliko mina nemamo. Čim ispucamo, svakako nam je na
Sniježnicu.
-
Možda dobave mina!?
-
Prije ćemo mi minobacač odvaljati niz ove
stijene!
Proteklih
dana smo izlagani mnogim naporima, razumljiva i logična je odluka da sada ne
pretjerujemo. Osnovno smo odradili, sad se neki kamenčić ili grana mogu
skloniti kad je nekom dosadno. Povremeno ćemo se tako davati na okolne radove,
dok sve vrijeme trebamo biti spremni da gađamo.
Amir
Madeško je otišao sa Zaimom da malo osmatraju. Usput mu pomažući oko
zaokruživanja nove liste ciljeva.
Ja
sam bio raspoloženiji pridružiti se ostalima u tome što je ovaj položaj još
nudio. Nije bilo teško pronaći zgodno mjesto za ležanje.
Između
svaka dva grmena se čovjek mogao udobno i komotno smjestiti, ako je bio spreman
nerazmišljati o zmijama i sličnim zvijerima. A ko bi htio o njima misliti,
morao bi sve vrijeme stajati na nekom od pročišćenih mjesta, a jedino što bi
dobio bila bi napetost. Od takvih se opasnosti nije bilo moguće skloniti.
Nemajući
izbora, ležali smo i nerazmišljali. Pričali, o bilo čemu.
-
Ja ne bih im'o ništa protiv da ovdje ostanemo do
kraja rata – govorio sam Džemu i Salku, mada su me slušali i Asim, Hadžija i
konjovodac koji je ostao s nama – Trebovu sam bio zavolio, uvijek ću pamtiti
one prve slike. Sve one kolibe, ljubaznost nekih ljudi, većine, marljivost i
brižnost svih žena, svu onu dječju graju, zvonjavu i blejanje ovaca i koza,
lajanje kerova, rzanje konja, huk vode u Zamrštenskom katunu, onaj noćni mir i
miris, pa, Boga mi, i lijepih curica bi... Iz dana u dan mi je to ulazilo u
dušu. Kad sam se vratio s Igmana, sprva mi je Trebova izgledala malo tužna.
Taman se počeh privikavati na takvu, a ono nas ćušnuše u Zamršten. Dolje mi se
odmah dopalo, bolje nego u Basarićima, činilo mi se ekipa odabrana, nismo bili
samo artiljerci, nego i pješadija i diverzanti. Izviđali malo, stražarili svaku
noć, nismo se bojali ni ako nas četnici napadnu... Sve se to poljuljalo one
noći. Kad smo otud krenuli. Ispraćaju nas kao škart, kao višak. Primijetio sam
ja ranije, a to me baš čudilo, taj nekakav rivalitet. Kad god su „Ćurevci“,
kako ove tamo zovu, na Trebovu dolazili, uvijek su se odvajali. Ja sam sve,
Ćurevce krivio, mislio da je to jer su sujetniji. Možda, i zbog toga što sam se
počeo osjećati da pripadam onima tamo. Pripadao sam, teritorijalno, džaba što
bih ja volio da toga nije bilo. To me podsjećalo kao rivalitet Želje i
Sarajeva, ili Zvezde i Partizana. Onu noć kad pođosmo, bi kao kad igrač prelazi
iz Želja u Sarajevo, njegovi bivši ga gledaju kao izdajicu. Tako su i oni nas
gledali. Ili mi se sad tako čini. I, dok se ne desi ovo s Crnim i Mufom, samo
mi je na hatru bilo da obavimo zadatak i vratimo se među svoje. Sad mi se čini
kao da ovdje ima malo više duše nego na Trebovoj, jeste i to subjektivno, kao
da mi udišemo tu dušu... Helem, više ne razmišljam o odlasku ikud!
-
A o Trošnju? – Džemo me bocnuo, podsjetio.
-
Razmišljam, svakako. Ali, recimo, da razmišljam
malo drukčije. Nekako, samo mi je važno da se Trošanj oslobodi. Da se ljiljani
zavihore na Kurcovu kršu! Ili nekoj drugoj čuki, zbog imena.
-
Meni se ovdje sviđalo dok Crni nije pogin'o –
Džemo me još jednom bocnu.
Klimah
glavom, ali mislima ostah na svojim željama. Uzdišući kada bih se prisjetio
onog što je adeš rekao, a što je dakako realnije.
Jedino
je Smajo Glibo, čovjek koji je ostao s nama zbog povratka, sva svoja
razmišljanja svodio na potvrde naših. Usta je otvorio tek petnaestak puta,
uvijek izgovarajući samo „jeste“ ili „tako je“. Ali je svu našu priču slušao
pažljivo, za razliku od nas koji njegovog prisustva ne bi ni bili svjesni da
nije izgovorio tih nekoliko istih riječi.
Iznenada
je skočio, i prvi put nam svu pažnju okrenuo sebi.
Htjedoh
i sam ustati, ali mi pogled dovoljno skrenu ulijevo, da vidim čovjeka koji nam
se žurno, skoro četveronoške primicao. Već je bio sasvim blizu, dvadesetak
metara od Smaja, koji je i ležao uz sami kraj puta kojim nam se dolazilo.
A
Muja Pača je bilo lako prepoznati. Srednjih godina, srednje visine, čak i
građe, visoka čela kad kapu nosi, proćelavog kad je skine, samo jednom u hefti
izbrijanog, što će reći da mu je brada brzo rasla, i bila bi vrlo gusta ako bi
joj dao malo više vremena, karakterističnih crta lica, koje se brzo pamte, i
koje ga uz još jednu osobinu tako jasno oslikavaju kao ličnost, svakako je
spadao u ljude koje čovjek treba jednom vidjeti da bi ih prepoznao i nakon više
godina.
Ta
njegova osobina, grubo se može podvesti pod buntovnost, bila je toliko izražena
da kad bi se svijet dijelio samo na omiljene i neomiljene, on bi skoro sigurno
završio među drugima. Što mu je jezik brz nije bilo toliko strašno, govorili su
mnogi, kao sila koja ga je stalno izvlačila. Ni jedna se priča nije mogla
započeti, a da joj Mujo ne da nastavak. Koji je, tom čudnom silom, morao
predočiti svima. I nikad se taj njegov nastavak nije poklapao s idejom onog
koji je priču počeo.
Nekad
je morao biti u pravu, ali je već navikao ljude da ga spremno dočekuju.
Dovoljno im je bilo da vide, ili čuju da je počeo, pa da, obično ne čuvši ni
trećinu njegovih misli, ponove već formiran stav koji ga je najbolje opisivao,
jer „njemu je uvijek sve nepravo“, i „on svakom loncu mora biti poklopac“.
Ali,
imao je nešto što mu niko nije mogao osporiti. Rijetku marljivost. Sad, kad bi
svijet dijelili na vrijedne i lijene, opet kod našeg Muja ne bi bilo dileme.
Što niko nije htio, on bi uradio, makar mu se tada lakše istrpio onaj obavezni
prigovor. Marljivost je tada iznad jezika, mada poslije obavljenog posla još
brže bilo zamijenjeno.
Donekle
mi ga je bilo i žao zbog takvih odnosa, ali je svakako bio bliže mome srcu nego
daleko od njega. Cijenim nesebičnost, požrtvovanje i neospornu odgovornost,
garanciju da će svaki zadatak njemu povjeren, biti izvršen najbolje što je
moguće.
To
je i ono što nam sada nije mirisalo. Dolazak bilo koga drugog bi, vjerovatno,
dočekali sasvim mirno. Ovako je u pitanju nešto ozbiljno. Preksinoć je rezao
naslone, jučer ujutro bio s nama, pri kopanju najmanje štedio ruke i dlanove,
bez pogovora je noćas išao po minobacač i mine, i produžio ovamo, a opet je bio
najspremniji da donese vijesti koje su tražile upravo nekog takvog. Ko će bez
daha ostati, samo da što prije...
Za
tih nekoliko sekundi, koliko mu je trebalo da nam priđe kako bi ga mogli čuti,
meni je glavom proletjelo više različitih misli. Najbolnije su prizivale Mufa,
druge strah da se Ćasari što desilo, treće slutnju da su četnici možda otpočeli
i pješadijski napad na našu stranu, dok su najbolje bacale pogled na minobacač,
koji bi mogao uskoro ponovo zagrmiti.
-
Požurite... Odmah zakopajte i minobacač i mine –
ono je što nikako nismo očekivali, pa smo ćutke iščekali da dovrši – naređeno
je da se spremimo za pokret na Trebovu. Da zakopamo sve što ne možemo nositi,
pri čemu je posebno podcrtano to vaše govno!
