Zbogom moja ljubavi,
moramo se rastati.
Što je bilo – bilo je,
vratiti se ne može.
Neka vrijeme
izbriše
moje tužno
sjećanje,
zašto si
me ljubila
kad me nisi
voljela.
Ti si meni bila sve,
kao cvijeću proljeće.
Al zbog tvoje nevjere
samo tuga ostade.
Neka vrijeme
izbriše...
Sad ne vrijedi plakati,
što se vrijedi kajati.
Što je bilo – bilo je,
vratiti se ne može.
Neka vrijeme
izbriše...
/Dragan Toković/
Dok se Ćasara s trojicom neodabranih konjovodaca
udaljavao od nas, mi smo se zarovili u vrtaču. Lopate smo odmah odložili, a i
krampove ćemo slabo koristiti. Što uradimo, biće motorkom i sjekirama.
Sveukupno se nije imalo puno šta ni uređivati.
Homoru je Džemo stručno oborio i okresao, a mi smo očistili šiblje koje je
zauzimalo prostor gdje smo planirali postaviti postolje, te malo prokresali za
dva piketa, dovoljna za jedini osnovni pravac, za rejon koji možemo tući.
Usput smo međusobno ćaskali. Nezadovoljnih uvijek
ima, pa sam opet reziljen, ovaj put što sam pristao da ovdje noćijevamo. Nisam
se pravdao da je to Džemo predložio.
-
I podaleko je, a
i kako bismo za put. Svaki put da nas neko dovodi i odvodi? – ovako sam
odgovorio Asimu Madešku.
-
Hajde, kao da je
toliko komplikovano. Samo ti se čini. Ja bih se sad znao vratiti, a i ti bi da
još samo jednom dođeš.
-
Možda, adešu,
ali opet ne vidim svrhu. Može ovo trajati mjesec, dva, ali mi toliko mina
nemamo. Čim ispucamo, svakako nam je na Sniježnicu.
-
Možda dobave
mina!?
-
Prije ćemo mi
minobacač odvaljati niz ove stijene!
Amir Madeško je otišao sa Zaimom da malo
osmatraju. Usput mu pomažući oko zaokruživanja nove liste ciljeva.
Ja sam bio raspoloženiji pridružiti se ostalima u
onome što je ovaj položaj još nudio. Nije bilo teško pronaći zgodno mjesto za
ležanje. Između svaka dva grmena se čovjek mogao udobno i komotno smjestiti,
ako je bio spreman nerazmišljati o zmijama i sličnim zvijerima. A ko bi htio o
njima misliti, morao bi sve vrijeme stajati na nekom od pročišćenih mjesta, a
jedino što bi dobio bila bi napetost. Od takvih se opasnosti nije bilo moguće
skloniti.
Nemajući izbora, ležali smo i nerazmišljali.
Pričali, o bilo čemu.
-
Ja ne bih imo
ništa protiv da ovdje ostanemo do kraja rata – govorio sam Džemu i Salku, mada
su me slušali i Asim, Hadžija i konjovodac koji je ostao s nama – Trebovu sam bio
zavolio, uvijek ću pamtiti one prve slike. Sve one kolibe, ljubaznost nekih
ljudi, većine, marljivost i brižnost svih žena, svu onu dječju graju, zvonjavu
i blejanje ovaca i koza, lajanje kerova, rzanje konja, huk vode u Zamrštenskom
katunu, onaj noćni mir i miris, pa, Boga mi, i lijepih curica bi... Iz dana u
dan mi je to ulazilo u dušu. Kad sam se vratio s Igmana, sprva mi je Trebova izgledala
malo tužna. Taman se počeh privikavati na takvu, a ono nas ćušnuše u Zamršten.
Dolje mi se odmah dopalo, bolje nego u Basarićima, činilo mi se ekipa odabrana,
nismo bili samo artiljerci, nego i pješadija i diverzanti. Izviđali malo,
stražarili svaku noć, nismo se bojali ni ako nas četnici napadnu... Sve se to
poljuljalo one noći. Kad smo otud krenuli. Ispraćaju nas kao škart, kao višak. Primijetio
sam ja ranije, a to me baš čudilo, taj nekakav rivalitet. Kad god su „Ćurevci“,
kako ove tamo zovu, na Trebovu dolazili, uvijek su se odvajali. Ja sam sve,
Ćurevce krivio, mislio da je to jer su sujetniji. Možda, i zbog toga što sam se
počeo osjećati da pripadam onima tamo. Pripadao sam, teritorijalno, džaba što
bih ja volio da toga nije bilo. To me podsjećalo kao rivalitet Želje i Sarajeva,
ili Zvezde i Partizana. Onu noć kad pođosmo, bi kao kad igrač prelazi iz Želja
u Sarajevo, njegovi bivši ga gledaju kao izdajicu. Tako su i oni nas gledali. Ili
mi se sad tako čini. I, dok se ne desi ovo s Crnim i Mufom, samo mi je na hatru
bilo da obavimo zadatak i vratimo se među svoje. Sad mi se čini kao da ovdje
ima malo više duše nego na Trebovoj, jeste i to subjektivno, kao da mi udišemo
tu dušu... Helem, više ne razmišljam o odlasku ikud!
-
A o Trošnju? –
Džemo me bocnuo, podsjetio.
-
Razmišljam,
svakako. Ali, recimo, da razmišljam malo drukčije. Nekako, samo mi je važno da
se Trošanj oslobodi. Da se ljiljani zavihore na Kurcovu kršu! Ili nekoj drugoj
čuki, zbog imena.
-
Meni se ovdje
sviđalo dok Crni nije pogino – Džemo me još jednom bocnu.
Klimah glavom, ali mislima ostah na svojim
željama. Uzdišući kada bih se prisjetio onog što je adeš rekao, a što je dakako
realnije.
Jedino je Smajo Glibo, čovjek koji je ostao s
nama zbog povratka, sva svoja razmišljanja svodio na potvrde naših. Usta je
otvorio tek petnaestak puta, uvijek izgovarajući samo „jeste“ ili „tako je“.
Ali je svu našu priču slušao pažljivo, za razliku od nas koji njegovog
prisustva ne bi ni bili svjesni da nije izgovorio tih nekoliko istih riječi.
Iznenada je skočio, i prvi put nam svu pažnju
okrenuo sebi.
Htjedoh i sam ustati, ali mi pogled dovoljno
skrenu ulijevo, da vidim čovjeka koji nam se žurno, skoro četveronoške
primicao. Već je bio sasvim blizu, dvadesetak metara od Smaja, koji je i ležao
uz sami kraj puta kojim nam se dolazilo.
A Muja Pača je bilo lahko prepoznati. Srednjih
godina, srednje visine, čak i građe, visoka čela kad kapu nosi, proćelavog kad
je skine, samo jednom u hefti izbrijanog, što će reći da mu je brada brzo
rasla, i bila bi vrlo gusta ako bi joj dao malo više vremena, karakterističnih
crta lica, koje se brzo pamte, i koje ga uz još jednu osobinu tako jasno
oslikavaju kao ličnost, svakako je spadao u ljude koje čovjek treba jednom
vidjeti da bi ih prepoznao i nakon više godina.
Ta njegova osobina, grubo se može podvesti pod
buntovnost, bila je toliko izražena da kad bi se svijet dijelio samo na
omiljene i neomiljene, on bi skoro sigurno završio među drugima. Što mu je
jezik brz nije bilo toliko strašno, govorili su mnogi, kao sila koja ga je
stalno izvlačila. Ni jedna se priča nije mogla započeti, a da joj Mujo ne da
nastavak. Koji je, tom čudnom silom, morao predočiti svima. I nikad se taj
njegov nastavak nije poklapao s idejom onog koji je priču počeo.
Nekad je morao biti u pravu, ali je već navikao
ljude da ga spremno dočekuju. Dovoljno im je bilo da vide, ili čuju da je
počeo, pa da, obično ne čuvši ni trećinu njegovih misli, ponove već formiran
stav koji ga je najbolje opisivao, jer „njemu je uvijek sve nepravo“, i „on
svakom loncu mora biti poklopac“.
Ali, imao je nešto što mu niko nije mogao
osporiti. Rijetku marljivost. Sad, kad bi svijet dijelili na vrijedne i lijene,
opet kod našeg Muja ne bi bilo dileme. Što niko nije htio, on bi uradio, makar
mu se tada lakše istrpio onaj obavezni prigovor. Marljivost je tada iznad
jezika, mada poslije obavljenog posla još brže bilo zamijenjeno.
Donekle mi ga
je bilo i žao zbog takvih odnosa, ali je svakako bio bliže mome srcu nego
daleko od njega. Cijenim nesebičnost, požrtvovanje i neospornu odgovornost,
garanciju da će svaki zadatak njemu povjeren, biti izvršen najbolje što je
moguće.
To je i ono što nam sada nije mirisalo. Dolazak
bilo koga drugog bi, vjerovatno, dočekali sasvim mirno. Ovako je u pitanju
nešto ozbiljno. Preksinoć je rezao naslone, jučer ujutro bio s nama, pri
kopanju najmanje štedio ruke i dlanove, bez pogovora je noćas išao po minobacač
i mine, i produžio ovamo, a opet je bio najspremniji da donese vijesti koje su
tražile upravo nekog takvog. Ko će bez daha ostati, samo da što prije...
Za tih nekoliko sekundi, koliko mu je trebalo da
nam priđe kako bi ga mogli čuti, meni je glavom proletjelo više različitih
misli. Najbolnije su prizivale Mufa, druge strah da se Ćasari što desilo, treće
slutnju da su četnici možda otpočeli i pješadijski napad na našu stranu, dok su
najbolje bacale pogled na minobacač, koji bi mogao uskoro ponovo zagrmiti.
-
Požurite... Odmah
zakopajte i minobacač i mine – ono je što nikako nismo očekivali, pa smo ćutke
iščekali da dovrši – naređeno je da se spremimo za pokret na Trebovu. Da
zakopamo sve što ne možemo nositi, pri čemu je posebno podcrtano to vaše govno!
Trebova,
plato
