IV - 38 / Što je pravio među njima

Mašin-firer napio se vina,
iznad sebe vatru izbaciva.

Redom pali ćoške i mušepke,
i mejhane, i redom dućane,
i džamije do Sulejmanije.

Momci žale svoje trgovine,
a djevojke prtenine ruha.

Sve se svila u oblake svija,
a zlato se u topove zbija.

Još žurnijim korakom se vratih. Nije mi se dopalo ni to što sam od Sutka čuo.

Potvrda da gori Vrbnica nije bila vijest, ionako su se u međuvremenu i tamni oblaci dima dali jasno razaznavati, samim time i precizno locirati, već to što Adem Durić ne uspijeva uspostaviti vezu s Trebovom. Odnosno, što do tad moramo biti spremni na sve.

Noć se polako približava, a nama nije odavde dok ne budemo načisto sa svime što nas okružuje. Tako smo i nas četvorica zauzeli dvije susjedne busije, motreći pravac prema Vrbnici, ali slušajući i iza leđa.

Bila je to prilika da nastavim svoj razgovor s Adminom. Promijenili smo temu, zaboravili na sve koji trenutno nisu s nama, vagali koliko čovjek može vjerovati i biti oslonjen na ove tu. Možda smo se malo i hrabrili, ali smo o svakom pronašli poneku lijepu, dok nam do ružnih riječi nije ni bilo stalo. Možda je iz nas govorilo sve jače ubjeđenje da smo morali biti u pravu, da nam ne prijeti nikakva stvarna opasnost, da je ovo samo Sutkova želja da nas provjeri na jedan drugi način, u kojem će nam biti lakše da glumimo. Ako je tako, svi smo prihvatili svoje uloge.

Već sam i na Adminu primjećivao kako splašnjava njegovo početno očekivanje. On je možda i jedini, a pošto sam se ja vratio od Sutka, poželio da ostatak dana donese nešto drugo, u čemu bi i sam učestvovao.

Uprkos osjetnom razočarenju zbog priželjkivanja nečega drugog ostao je glumiti do kraja. Opuštenije, što je vrlo brzo prelazilo i na mene. Skoro da nismo osjetili trenutak kad više nismo bili ni u sutonu, a kad su se svi šumovi trebali jače čuti.

Razgovor i zaustavismo tek kad smo čuli kako su ovi iznad nas, što su motrili na put, postali sasvim glasni. Domalo ćemo čuti i zviždukanje, što ćemo i razumiti kao poziv nama.

Sastajemo se sa Zaimom i Oksom, i zajedno čekamo Enesa Ćedića. Koji će se kraj nas zadržati samo toliko da nas uputi gore, jer će odmah produžiti da isto prenese i Sutkovima i Jukovima.

Biće da su oni bili spremniji, nije prošlo ni deset minuta a kad smo mogli zaključiti da smo već svi na putu. Do tada smo mi samo uspjeli razabrati kako nas je tu puno više, odnosno da nismo sami.

Od nekog stiže haber i da su s nama oni što su direktno odgovorni za ovo što je promijenilo našu uobičajenost. Mrak je bio potpun, nikog od njih nisam uspijevao prepoznati, a nisam nalazio prostora da se nekom od njih približim. Jedva sam se probio i do Sutka, a nakon što me je Tito nekako pronašao i obavijestio o njegovom pozivu. Sve to se poklopilo s trenutkom kad smo svi lagano kretali prema selu.

Ostaće samo dvojica stražara, tako je Sutko odlučio. Naše stražarsko mjesto je još jednom pomjereno, večeras je tu u blizini oruđa. Salko Pendek i Džemo Pekas se nisu bunili, svakako su po planu bili prvi na smjeni.

Zapravo, niko više nije ni pričao. Mislio sam da ću nešto preciznije saznati tek kad uskoro uđemo u selo, tako da nisam ni razmišljao gdje ću stati u kolonu. Znao sam da iza mene ide Admin, dok me ovi ispred nisu ni zanimali.

Otud i moje veliko iznenađenje kad nakon par minuta, u momentu kad prolazismo kroz onaj mali pojas šume, bijah siguran da glas jednog od mladića ispred sebe ne čujem prvi put.

-          Selćo, jesi l' to ti? – skoro radosno sam uzviknuo.

-          Ko je to? – sad mi je bio poznat i glas ovog što se okrenuo, a što je išao baš ispred mene.

-          Je l' to Fadil!? – pokazivah da sam ga poznao.

-          Jesam. Vidi njega, odakle se sad ti stvori?

-          Kako to, ti mene da pitaš. Valjda vi trebate meni da objasnite odakle vas ovdje. Znao sam ja da će mi se neki belaj desiti čim sam sanj'o da sam prosuo tespih.

-          Znam da ti se od mene “dobri” učinio – govorio je kao neko kome se tek vratio smisao za humor – ali sam to ipak samo ja!

-          „Dobar i kobili treba“ – poslužih se jednom svima nam znanom šaljivom krilaticom, usput se rukujući s obojicom – nego, dete dobri, pričajte odakle to idete!

-          Iz akcije, odakle bi – opet je Fadil odgovorio.

-          Ih, ja tebe pitam. Selćo, ti mi reci, baš - odakle idete?

-          Sad ti čovjek reče.

-          Mora da ste četnike rukama davili, ja ne čuh ni jednog metka da je ispaljen!

-          Ovo je bio specijalan zadatak.

-          Mogu misliti. Ja' specijalaca, majko rođena!

-          Eto, pitaj kolegu, kol'ko je ovaj zadatak ozbiljno shvatio.

-          Sad sam siguran da je to bio specijalni zadatak, čim ga je i Faja ozbiljno shvatio. Samo što mi on neće htjeti pričati, ja znam da se on ne voli hvaliti.

-          Samo ga zovni „palikuća“... Osele ćemo ga samo tako zvati!

-          Deder, Palikućo, šta je to bilo?

-          Pusti Selća što on zajebava... Naredio Major da se Vrbnica spali. Cijela četa išla. Podijelili se u nekol'ko grupa, da što prije završimo. Naš vod otiš'o skroz na kraj. Tamo je onih nekoliko razbacanih kuća. Dok smo mi to saulisali, ovi naprijed završili, sklonili se poiznad sela. Sad, tu je i jedan red vikendica. Sve vlaške, samo jedna muslimanska. Nekog oficira bivše armije, valjda je sad u našoj vojski. Major je naredio da se njegova ne dira...

-          Fadil to nije znao – Selćo je nastavio – i kad smo naišli mi, njega samo nestade. Ništa mi ne reče, ne vidjeh ni kad se izgubi. Kontam, natužilo mu, proćeralo ga. Kad, ovamo se skupili, odmaramo, kad eto ti Faje. Zadihan vas. Te će meni, veli „Jedna vikendica bila ostala, neko je nije bio dobro priždio!“

-          Ko ga jebe – Fadil je ponavljao model kojim se, vjerovatno, i tamo pravdao – što je i pravio među njima!? Je li tako, bogati!?

-          Tako je. Nego, šta li je to Major sad smislio, znam da je sve vik'o kako moramo čuvati ne samo ovo muslimanskih nego i srpskih kuća, zima se primiče.

-          Već su naši diverzanti, od juče, na Tjentištu, poiznad Tjentišta, zapravo u Titovoj vili. I Admir je s njima. Major je tako planir'o, da uskoro spusti vojsku s planina, da drži ova sela ovuda, ona preko Sutjeske, i Tjentište. Vrbnicu i Čagoštu ne može, nema nas tol'ko. Pa da ih ni oni ne mogu koristiti!

-          Znači, i Čagošta je zapaljena?

-          Nije. Ali će uskoro...

 

Do ulaska u selo, gdje će noćas i oni noćiti, imali smo još vremena samo da se još koji put nasmijemo Fadilovoj „razboritosti“, sve slikovitije dočaravajući njegovo ponašanje tom prilikom.

A ostatak razgovora je obavljen tamo. Zajedno smo pokušavali shvatiti krajnje Majorove namjere. Nikako ne nalazismo čvrstu vezu između planova našeg ovladavanja Tjentištem i paljenja srpskih sela. S tim se nisam želio tako lako složiti, mada se nisam usuđivao iznijeti opciju da nam možda slijedi povlačenje. Što, opet, nije imalo veze s dobavljanjem oružja i hrane.

Nisam ni svoj san dovodio u vezu s ovim što je Fadil uradio, samo mi oboje ne sluti na dobro. Zato sam odlučio ni u dnevniku ne biti precizniji. U jednoj ću rečenici biti kratak, zapisaću samo „Mučio me san, a razvedrio najveći palikuća među Trošnjanima“.

 

 

 

 

 

                                              Trebova, nekropolj stećaka (dio)